Na Netflixu je izišao dokumentarac u tri nastavka o jednom od najboljih nogometnih trenera u posljednjih 30-ak godina. Svoj dokumentarac napokon je dobio i Jose Mourinho, "Special One", čovjek koji nikoga na kugli zemaljskoj ne može ostaviti ravnodušnim. Što bi se reklo, ili ga voliš ili ga mrziš, ali ne možeš biti indiferentan prema njemu.
Mnogi ga smatraju bahatim, arogantnim, egocentričnim, ali dokumentarac ga prikazuje i u svjetlu čovjeka koji ima dušu, kojemu nije problem ni suzu pustiti kad govori o svojem životu, o svojem ocu Felixu, s kojim je bio izuzetno vezan, o FC Chelseaju...
Jedan od onih koji Josea poznaje iz najranije mladosti i koji je imao priliku igrati protiv njegovih juniora, dok je još bio trener juniora FC Victorije iz Setubala, jest i Branko Miljuš, proslavljeni nogometaš Hajduka (odigrao je 357 utakmica), osvajač olimpijske bronce u nogometu (Los Angeles 1984.) i jedan od najboljih europskih lijevih i desnih bekova svog vremena (igrao je na obje pozicije).
Nakon odlaska iz Hajduka, nogometni put prvo ga je odveo u Real Valladolid FC, gdje je igrao dvije godine (1988. – 1990.) i, među ostalim, nastupio u finalu Kupa kralja (u momčadi Valladolida tada su igrali Fernando Hierro, Mauro Ravnić, Janko Janković...), a nakon toga je otišao u Vitoriju iz Setubala (1990. – 1992.).
E, u tom su portugalskom klubu vladali Mourinhovi.
– Ja sam bio izuzetno dobar s Felixom, Joseovim ocem. Svaki dan smo u istom kafiću pili kavu i razgovarali o svemu, naravno, najviše o nogometu. Felix, koji je bio legenda kluba, bio je Katica za sve. On je sve sređivao, organizirao putovanja, bio je produžena ruka trenera, uprave. Bez njega se jednostavno nije moglo, a uz to je bio odličan čovjek – govori nam Branko.
Svakog četvrtka prva momčad FC Victorije igrala je pripremnu utakmicu za sljedeće kolo nogometnog prvenstva Portugala s juniorima svojeg kluba.
– Utakmice su trajale po 60 minuta i tih je 60 minuta ponekad bilo teže igrati nego protiv nekih prvoligaških ekipa. Mi smo uvijek imali problema s njima, išli su "na nož". I tako ja jednom prilikom kažem Felixu: "Joj, što su nabrijani ovi juniori." I zaista su bili nabrijani. Trčali su po terenu kao da sutra ne postoji, pa je izgledalo kao da ih ima dvostruko više od nas. A Felix me je upitao: "Znaš li tko je trener juniora?" Ja slegnem ramenima, na što mi on dobaci: "Jose, moj sin" – prisjeća se Branko.
Vrlo brzo Branku je postalo jasno zašto su juniori tako nabrijani.
– Vidim ja na klupi mladog trenera, nekoliko godina mlađeg od mene. Tada je Jose imao 27-28 godina. Bio je nabrijan, arogantan, provokativan, nije dao na sebe, a svoje je juniore tjerao do krajnjih granica. Felix je stalno govorio: "Bit će on odličan trener, sve upija, sluša starije, uči od njih." Bio je odličan psiholog, svakom bi svojem igraču "ušao u glavu". U to doba, u tim svojim počecima već je bio stvorio pet, šest mladih reprezentativaca Portugala. Znao je pročitati igrača i vidjeti tko vrijedi – kaže Branko.
Najveća je Joeseova vrijednost, po Brankovu mišljenju, bila u motivaciji.
– Znao je motivirati te momke i izjava njegova oca Felixa da će Jose biti odličan trener poslije se pokazala istinitom. Sjećam se jednom, dok smo Felix i ja razgovarali, pridružio nam se Jose i ja sam mu rekao: "Stani malo, ovi tvoji igraju kao ludi, polomit će nas", a on će meni na to: "Za mene nema izgubljene utakmice." E, takav je i danas i jako se radujem što je postao to što jest, jedan od najvećih u povijesti nogometa – zaključio je ovu priču Branko Miljuš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....