Gotovo dva tjedna proveli smo u Parizu, a da se nismo zaputili u Marseille. Tamo se održava jedrenje, a da se konačno ‘otisnemo‘ na put natjerala nas je naša Ruskinja Elena Vorobjeva. Sandra je uzela zlato i tu večer pala je odluka – sutra ujutro ‘pičimo‘ za Marseille. Karta kupljena, ‘rera‘ ide 250 kilometara na sat i za tri ipo sata osvanuli smo na Mediteranu.
Uz obavezno štivo – jedrenje, stigli smo, naravno i prođirati gradom. Brzi konji sve stižu, znao je govoriti kolega iz bivše mi profesije. Ima se što vidjeti u Marseilleu. Živopisan je to grad i velik, velik. Više od 860.000 ljudi živi u njemu, drugi je po veličini grad u Francuskoj, odmah iza Pariza. Brzi vlak, metro, pa autobus i eto nas u centru. Udah, izdah, pa opet... Hmm, miriše. Ne na titulu, već na morski zrak.
Zatvorenih očiju čovjek bi pomislio da se vratio u Split. Tako ‘diše‘ ovaj grad, ćuti se more. Stilom i načinom života neodoljivo podsjeća na Split. Znam, pisali smo to i u pariškoj reportaži, kleli se kako je Pariz veliki Split. Ali ova je poveznica još jača. Nema do Mediterana, pa nam se tako fatureta začas pretvorila u čisti gušt. Kao da smo se ranije vratili doma, ali nismo. Imamo još dobrih tjedana dana ‘jahanja‘.
Premalo je jedno popodne za obići grad i sve njegove znamenitosti. A onda i za istražiti one manje razvikane, ali zanimljive kantune. No, vremena je bilo taman da prošetamo uz obalu. A većina toga što vrijedi vidjeti smještena je baš tu. Uz obalu ili nedaleko nje. Pogled nam je ukrala velebna bazilika Notre-Dame de la Guarde ili Gospe od straže. Ogromna je to bazilika, a i veliki mamac za turiste u što smo se uvjerili kada smo ušli. Bio je to dobrodošao predah, tjelesni i duhovni. Desetak minuta u tišini crkve osvježilo nas je za ono što nas još čeka na pariškim Igrama.
Pomalo neobično, ali odmah do bazilike je malo nogometno igralište. Puno k‘o šipak. Lete djeca s jedne na drugu stranu. Nekoliko ih je u dresovima Marseillea. Nismo mogli odoljeti, a da ne priđemo. Balun je to. Univerzalni jezik. Na brzinski ‘English?‘ dobili smo potvrdno kimanje glavom od jedine odrasle osobe koja je bila s djecom. Upadamo i priču i saznajemo da se čovjek zove Daniel. Francuz ‘od kolina‘, živi u Marseilleu, a da slučajnost bude i veća – riječ je o bivšem kolegi, radio je prije za razne medije kao fotoreporter. No, pronašao je drugo zanimanje. Ili je ovo što ono radi bolje nazvati zvanjem. Ispunjava ga, a to je najvažnije.
- Ja sam im učitelj, ali ne kao nastavnik, ne radim za školu. Radim za socijalnu službu. S njima provodim vrijeme, vodim ih na nogomet, u kino, u kazalište, na razne radionice. Činim sve što mogu da se uklope u društvo na pravi način. Svi su oni migranti, djeca roditelja koji su pobjegli iz Senegala, Kameruna i sličnih zemalja. Bježali su od neimaštine, od siromaštva. Tražili su bolji život i pronašli su ga u Francuskoj – priča nam simpatični Daniel. Nismo ga pitali za godine, ali onako od oka ima oko 40.
Oni koji su imali sreće domogli su se Francuske kao obećane zemlje. Ali proces tu tek počinje. Valja im ishoditi sve potrebne dokumente i, ne manje važno, prilagoditi se načinu života i društvu. Nije lako iz Afrike doći u Europu. Daniel im tu pomaže u svemu što im treba. I vole ga djeca, vidi se to i osjeća.
A volite i zaigrati s njima?
- Da, oni vole kad se i ja uključim. Najbolje se povezujemo kroz igru, kroz nogomet. Kada vide mene da trčim s njima po terenu onda shvaćaju da smo svi jednaki – priča nam Daniel. I zbilja, čini se da radi itekako dobar posao. ‘Bonjour monsieur‘ čulo se kad god bi netko od djece prošao kraj nas.
Najspremniji na poziranje bio je mališa u dresu od Marseillea. I dok je padala zajednička fotografija ponosno je isticao grb voljenog mu kluba. Uvjerili smo se u to i šetajući po gradu. Dresova i klupskih obilježja ima na sve strane. Samo u par sati jednog popodneva vidjeli smo ih barem 30 –40 u dresovima, bez pretjerivanja. Zaključili smo, dakle, ono što je Hajduk u Splitu, to je Olympique u Marseilleu. Prelazi nam ćakula s Danielom tako na balun...
Htjeli smo ga zateći nespremna, ali nismo uspjeli, priznajemo.
Znate li tko je bio legendarni Hrvat u Marseilleu?
- Naravno da znam. Alen Bokšić! Čini mi se da od tada više nismo imali takvog napadača. U toj sezoni donio nam je naslov u domaćem prvenstvu i Ligi prvaka.
Ali na jednom smo ga ipak ‘uhvatili‘. Nije se mogao sjetiti tko je ne tako davno sjedio na klupi Marseillea, a danas je strateg Hajduka. Odgovor je, naravno, Gennaro Gattuso koji je niti pola godine proveo u francuskom velikanu, ali piše se. Vodio ih je u 24 utakmice, kaže Transfermarkt i prosječno osvajao 1,46 bodova po utakmici. A od ovog ljeta s Bijelima samo jednu želju ima...
Ni Marseille, dakako, nije imun od navijačkih nereda. Priča nam Daniel i o tome. Kada u goste dolazi Lyon, zna biti baš gadno... Rivalstvo je to poput onoga između Hajduka i Dinama u domaćim okvirima.
- Zadnji put kad je Lyon dolazio ovdje, navijači su kamenovali autobus s igračima i utakmica je bila odgođena. Zna biti i nereda po gradu i kada dolazi PSG. Ali najgore je protiv Lyona, to je dvoboj dvaju Olympiquea.
Marseilleu proteklih sezona nikako da krene. Problemi s vodstvom kluba, trenerima, igračima, navijačima... Sve se okomilo na njih. A svi kojima je ovaj klub pri srcu nadaju se kako će bolje dane dočekati s Robertom De Zerbijem na čelu. Talijan slovi za jednog od najboljih ‘mladih‘ trenera u Europi, a kako se pisalo, odbio je mnogo izdašnije ponude kako bi preuzeo Marseille.
Oprostili smo se od Daniela, krenuli prema kolodvoru, natrag za Pariz...
- Živio sam godinama u Parizu, ali onda samo doselio ovdje.
U Marseilleu je bolje?
- Neusporedivo.
Zašto?
- Sve je opuštenije, možeš razgovarati s ljudima na ulici, upoznati nove. A u Parizu nitko ne gleda dalje od sebe. Svi samo trče za svojim poslovima. Ovo je Mediteran. Meni to više odgovara – kaže Daniel za kraj.
Za tili čas, metro i nekoliko stanica ‘drndanja‘ i stigli smo na željeznički kolodvor. Čim smo kročili, nešto nas je ‘ubolo‘ u oko. Pa je li moguće!? Eto ti lika u Hajdukovom dresu. Bacite oko na fotografiju ako nam ne vjerujete. Prilazimo misleći da je neki turist Hrvat, Splićanin u pitanju. Kad ono fetivi Francuz, Brieuc mu je ime.
Pa odakle Hajduk?
- Bio sam prije godinu dana u Splitu. Sjajno smo se proveli. I kupio sam dres. Ne znam puno o klubu, ali dres mi se svidio i morao sam ga uzeti.
Izgleda da mu se baš, baš svidio jer, evo, i godinu dana kasnije ga nosi.
- Ne bi mi vjerovao koliko ga često nosim. Lijep je, lagan. Postao mi je jedna od najdražih majica.
Za koga navijaš?
- Za Lyon – kaže Brieuc. E tu se priča komplicira. Jer Olympique Lyonnais je ‘mrski rival‘ sa Saint-Etienneom. A s potonjima se Hajdukovi navijači ‘bratime‘... Nije to znao mladi Francuz, ali nije ni važno. Uz prijateljski ‘thank you, bye‘, svatko je krenuo svojim putem. On u nepoznatom pravcu, a mi prema Parizu kako bismo nastavili brojiti medalje naših sportaša.
