"Rezultat u desetoj godini gotovo ništa ne govori o tome tko će biti dobar sportaš u dvadesetoj." Jedna je to od poruka dr. Ranka Rajovića, stručnjaka za neuroznanost u sportu i autora NTC programa, koji smatra da se u radu s djecom prečesto gleda ono što mogu pokazati danas, a premalo ono što bi mogli postati sutra. Rana selekcija, prerana specijalizacija i treninzi na kojima treneri kontroliraju gotovo svaki pokret, prema njegovu mišljenju, mogu zaustaviti upravo ono što bi sport trebao poticati – razvoj djeteta.
Današnja djeca u sport dolaze motorički nespremnija nego prijašnje generacije, a od trenera se sve češće očekuje da nadoknađuju ono što je nekoć nastajalo spontano, kroz igru. Rajović zato zagovara drukčiji pristup: više raznovrsnog kretanja, više razmišljanja tijekom treninga i, možda najvažnije, više prostora da dijete samo pronađe rješenje.
Dr. Ranko Rajović autor je NTC sustava podrške razvoju djeteta, koji se primjenjuje u više od 20 europskih država, a u sedam su ga akreditirala ministarstva obrazovanja. Pročelnik je Katedre za neuroznanost u odgoju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru, osnivač Mense u više država i autor više od 20 knjiga, priručnika i didaktičkih igara za razvoj djece. Godinama surađuje s trenerima i sportskim stručnjacima, povezujući spoznaje o razvoju mozga sa sportskom praksom.
Kako razviti igračku inteligenciju?
U sportu se tehnika često usavršava ponavljanjem istih vježbi. Vi zagovarate povezivanje pokreta i razmišljanja. Što se tada događa u mozgu mladog sportaša?
- Ponavljanje je važno, jer se tako automatizira tehnika. Problem nastaje kada se trening svede samo na ponavljanje. Kada dijete istodobno izvodi pokret, prati suigrače i odlučuje što će dalje, u mozgu se aktivira mnogo više područja nego pri jednostavnom ponavljanju vježbe. Motorički, vidni i misaoni sustavi moraju raditi zajedno i brzo razmjenjivati informacije.
Može li se na taj način razvijati i igračka inteligencija?
- Upravo to povezivanje osnova je onoga što nazivamo igračkom inteligencijom. Igrač koji u djelić sekunde vidi slobodnog suigrača, procijeni gdje će se otvoriti prostor i tek onda doda loptu ne koristi samo noge, nego i glavu. Takva se sposobnost može razvijati, i to najbolje kroz igre u kojima dijete istodobno rješava motorički i misaoni zadatak. Na tom principu temelji se i NTC program.
Djeca se danas sve ranije usmjeravaju prema jednom sportu. Je li rana specijalizacija doista put prema vrhunskim rezultatima?
- Razvoj mozga ima svoje faze i preskočenu fazu kasnije nije moguće u potpunosti nadoknaditi. Dijete u predškolskoj i ranoj školskoj dobi treba što raznovrsnije kretanje: trčanje, skakanje, penjanje, bacanje, hvatanje, održavanje ravnoteže, plivanje. Svaki novi pokret mozgu daje nove podražaje i gradi široku motoričku osnovu na kojoj se kasnije razvija vrhunska tehnika.
Kada bi se, prema vašem mišljenju, dijete trebalo usmjeriti prema jednom sportu?
- Kada dijete prerano uđe u jedan sport, često dobiva usku, jednostranu motoriku, a uz to raste i rizik od preopterećenja, ozljeda i ranog odustajanja. Zato smatram da do desete godine, a u mnogim sportovima i duže, dijete treba isprobavati različite sportove i aktivnosti. Usmjeravanje prema jednom sportu ima smisla tek kasnije, kada dijete samo pokaže gdje uživa i u čemu je dobro.
Rana selekcija može izbaciti buduće talente
U mnogim klubovima selekcija počinje već s osam ili devet godina. Koliko je takva procjena talenta pouzdana?
- Rana procjena talenta vrlo je nepouzdana. Djeca iste kronološke dobi mogu se razvojno razlikovati i za nekoliko godina. Dijete rođeno u siječnju često je fizički jače od djeteta rođenog u prosincu iste godine, pa nam se u toj dobi čini talentiranijim, iako je zapravo samo razvojno starije.
Koliko takav pristup može biti štetan za djecu koja kasnije sazrijevaju?
- Opasnost je velika. Biramo li u devetoj godini samo one koji su trenutačno najbrži i najjači, lako ćemo izgubiti djecu koja kasnije sazrijevaju, a imaju izvrsnu koordinaciju, osjećaj za prostor i razumijevanje igre. Kada takvo dijete ne dobije minutažu ni kvalitetan trening, obično napusti sport upravo u razdoblju kada bi počelo sustizati vršnjake. Klubovi bi zato u mlađim kategorijama trebali zadržati što više djece, svima osigurati jednako kvalitetan rad i pratiti motorički napredak, a ne samo trenutačni rezultat.
Pogreška je dio učenja
Na dječjim treninzima često vidimo trenere koji ispravljaju gotovo svaki pokret. Ograničava li takav pristup samostalno razmišljanje mladih sportaša?
- Pogreška je sastavni dio motoričkog učenja. Mozak novi pokret usavršava tako da ga pokušava, griješi i sam ispravlja. Kada trener dijete stalno ispravlja i govori mu što točno treba napraviti, ono uči izvršavati upute, ali ne razvija vlastito rješavanje situacija na terenu. Na utakmici trener ne može donijeti odluku umjesto igrača. Igrač mora sam procijeniti situaciju, a to može samo ako je to na treningu vježbao.
Što bi treneri trebali raditi umjesto toga?
- Moj je savjet jednostavan: pokažite djetetu kako se nešto radi, a zatim ga pustite da se samo potrudi i pokuša. Neka pogriješi, a vi umjesto gotovog odgovora postavite pitanje: „Što si mogao napraviti drugačije?“ Rješenje do kojeg dijete dođe samo pamti mnogo bolje od onoga koje je dobilo gotovo. Najbolje je trening organizirati kroz igru i situacije u kojima dijete mora samo pronaći rješenje, a trener upute daje u pauzama, kratko i jasno.
Sportska inteligencija nije samo stvar genetike
Koliko su pažnja, prostorna orijentacija i brzina odlučivanja važni za vrhunskog sportaša? Može li se sportska inteligencija razvijati?
- Na vrhunskoj razini svi su brzi, snažni i tehnički dobri. Razliku tada čine upravo pažnja, snalaženje u prostoru, predviđanje i brzina odlučivanja. Najbolji igrači često nisu najbrži na terenu, ali su uvijek korak ispred drugih jer bolje čitaju igru.
Koliko na to utječe genetika, a koliko trening?
- Genetika određuje potencijal, ali okruženje snažno utječe na to koliko će se taj potencijal razviti. Sportska inteligencija može se i treba sustavno razvijati, i to od najranije dobi. Najviše joj pomažu igre koje traže brzo opažanje, povezivanje informacija i odlučivanje pod pritiskom, poput igara s promjenjivim pravilima, više lopti ili zadacima koje dijete mora riješiti dok se kreće. Dijete koje je od malih nogu učilo povezivati pokret i razmišljanje kasnije brže čita igru.
Djeca treniraju, ali se sve manje kreću
Djeca danas imaju sve manje spontane igre na otvorenom, a sve više organiziranih aktivnosti. Može li dijete trenirati nekoliko puta tjedno, a istodobno nemati razvijene osnovne motoričke sposobnosti?
- Može, i to vidimo sve češće. Trening u jednom sportu razvija određene pokrete, ali ne može zamijeniti slobodnu igru u kojoj dijete trči, penje se po stablima, skače preko jarka, hoda po neravnom terenu i samo smišlja što će dalje. Upravo je takva raznovrsna, spontana igra nekad gradila široku motoričku osnovu.
Primjećujete li konkretne razlike između današnjih generacija i djece prije desetak godina?
- Naša istraživanja pokazala su da su današnja djeca slabija od generacija od prije desetak godina u četiri područja, a prvo među njima je motorika. Posljedica je da djeca u sport danas dolaze mnogo nespremnija nego prije. Mnoga nisu dovoljno puzala, penjala se, skakala ni padala, pa im nedostaju ravnoteža, koordinacija, snalaženje u prostoru i osnovna snaga vlastitog tijela.
Što to znači za trenere koji rade s njima?
- Sport tako sve češće služi kao korektiv propuštenih, a sasvim normalnih razvojnih faza. Treneri su suočeni s time da dijete najprije moraju osposobiti za osnovne motoričke aktivnosti koje bi prije razvilo samo, u igri vani: da sigurno trči, skače, kotrlja se, penje, baca i hvata. Tek na takvoj osnovi može se graditi sportska tehnika. Zato roditeljima uvijek kažem da trening nije zamjena za igru vani. Djetetu trebaju oboje.
O tim će temama Rajović govoriti i na NTC seminaru koji će 23. i 24. studenoga održati u Splitu, gdje će trenerima i sportskim stručnjacima približiti načine povezivanja neuroznanstvenih spoznaja s konkretnim radom na terenu.
Može li velika motivacija djeteta prikriti činjenicu da razvojno još nije spremno za intenzivan trenažni proces?
- Motivacija je dragocjena, ali dijete još ne zna procijeniti koliko njegovo tijelo može podnijeti. Kosti, zglobovi, tetive i živčani sustav još se razvijaju, a u razdobljima ubrzanog rasta posebno su osjetljivi. Zato o opterećenju moraju odlučivati odrasli, a ne djetetova želja.
Koji su znakovi da je dijete preopterećeno?
- Granica je ondje gdje jednostrano opterećenje nadvlada raznovrsno kretanje. Upozoravajući znakovi su ponavljajuće sitne ozljede i bolovi u zglobovima, umor koji ne prolazi i pad sportske izvedbe unatoč većem broju treninga. Talent treba poticati raznovrsnošću, a ne samo količinom. Dijete koje voli sport najbolje ćemo zaštititi tako da mu uz trening omogućimo dovoljno odmora, slobodne igre i drugih sportova, kako bi u sportu ostalo i za deset godina.
Trening mora pratiti razvoj djeteta
Koji je najveći nedostatak tradicionalnog pristupa treniranju djece?
- Najveći nedostatak je to što se dijete promatra kao mali odrasli sportaš. Trening se često oslanja na metode stare dvadeset ili trideset godina, a djeca su se u međuvremenu promijenila. Pad motoričkih sposobnosti pojava je posljednjih desetak godina, pa rješenja moramo tražiti u novim znanjima.
Postoje li konkretne metode koje treneri mogu primijeniti bez velikih ulaganja?
- Konkretne metode postoje i nisu skupe. To su vježbe u kojima dijete istodobno izvodi pokret i rješava misaoni zadatak: dodaje loptu i pritom odgovara na pitanje, mijenja smjer kretanja prema boji ili znaku koji trener pokaže, hvata loptu i odmah donosi odluku kome će je proslijediti. Takve vježbe razvijaju pažnju, brzinu reakcije i donošenje odluka, a primjenjive su u rukometu, nogometu, košarci, odbojci i gotovo svakom drugom sportu.
Djeca odrastaju uz brze podražaje, stalnu izmjenu sadržaja i trenutačne povratne informacije. Trebaju li se treneri prilagođavati takvom načinu funkcioniranja ili sport mora ostati prostor za učenje strpljenja i koncentracije?
- Potrebne su obje stvari. Trener treba znati da današnja djeca teško podnose duga objašnjenja i monotone vježbe, pa trening mora biti dinamičan, s puno kretanja i čestim promjenama zadataka. Istodobno, sport je jedno od rijetkih mjesta na kojem dijete uči da tehnika i forma dolaze tek nakon mnogo ponavljanja.
Kako to postići u praksi?
- U praksi to znači kratke i jasne upute, više vremena u pokretu, a manje u čekanju u redu, te vježbe koje postupno traže sve dulju koncentraciju na zadatak. Ponavljanje ne mora biti dosadno ako se svaki put malo promijene uvjeti: smjer, ritam, lopta ili dodatni zadatak. Tako se razvijaju i tehnika i pažnja. U NTC programu zato koristimo igre za duboku pažnju, koje su u radu s novim generacijama, i u učionici i na terenu, sve važnije.
Kada biste mogli promijeniti samo jednu stvar u radu s djecom u sportskim klubovima, što bi to bilo?
- Promijenio bih cilj treninga u mlađim kategorijama. Umjesto pitanja koliko smo utakmica dobili, trebali bismo se pitati koliko je djece napredovalo i koliko ih i dalje rado dolazi na trening. Rezultat u desetoj godini gotovo ništa ne govori o tome tko će biti dobar sportaš u dvadesetoj.
Što treneri mogu napraviti već na sljedećem treningu, čak i u klubovima s ograničenim uvjetima?
- Za početak ne trebaju skupa oprema ni bolji tereni. Već na sljedećem treningu treneri mogu u zagrijavanje uvesti igre koje traže i pokret i razmišljanje, više raznovrsnih kretanja umjesto ponavljanja istog pokreta, manje uputa tijekom igre te više pitanja i pohvala za trud. Svaki trening trebao bi sadržavati i osnovna kretanja koja djeci danas nedostaju: penjanje, kotrljanje, skakanje, ravnotežu, bacanje i hvatanje. Takav trening razvija boljeg igrača, ali i dijete koje se bolje kreće, lakše se koncentrira i bolje uči.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....