StoryEditorOCM
Više od sporta”Moral FIFA-e

Kad fašisti preuzmu Mundijal; Dva SP-a bila su kontroverznija od katarskog

Piše Damir Pilić
28. studenog 2022. - 19:58
Fotografija snimljena 25. lipnja 1978.: Tadašnji argentinski diktator, general Jorge Rafael Videla (treći slijeva) pozdravlja igrače reprezentacije i pobjednike prvenstva tijekom dodjela nagrada finala FIFA Svjetskog kupa u Buenos AiresuDaniel Garcia/Afp

Već danima čitamo da je Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru “najkontroverznije u povijesti”, jer ova bogata pustinjska država rutinski krši ljudska prava stranih radnika i LGBTQ osoba. To je samo djelomično točno: ovo nije ni prvi ni najgori FIFA-in politički faul, počinjen nad mundijalskim domaćinstvom, koje je zaslužilo crveni karton. Dva ranija Mundijala bila su još kontroverznija.

Bez ikakve namjere da aboliramo surovu katarsku autokraciju – britanski Guardian navodi da je zbog brutalnih uvjeta rada, koji graniče s ropstvom, pri gradnji stadiona i hotela u Kataru poginulo ili umrlo čak 6500 stranih radnika, a homoseksualnost je u ovoj apsolutnoj monarhiji zakonski kažnjiva – valja reći da su prije Katara dva Svjetska prvenstva odigrana u fašističkim režimima: 1934. u Italiji i 1978. u Argentini.

K tome, u oba navedena slučaja domaćini su osvojili Mundijal, tako da su oba diktatora – i talijanski fašistički vođa Benito Mussolini i argentinski šef vojne hunte, general Jorge Videla – nogometne trijumfe matičnih reprezentacija uvelike propagandno iskoristili za jačanje svojih krvavih i nasilnih režima.

Najljepša igra na svijetu tako je čak dvaput u povijesti postala sluga fašizma.

FIFA ne žali Arape i komuniste

Mundijal 1934. održan je od 27. svibnja do 10. lipnja te godine, a odluku o talijanskom domaćinstvu FIFA je donijela 1932., u trenutku kad je Mussolini već deset godina vladao Italijom, od čega već sedam godina kao diktator.

Dotad je već pobio desetke tisuća libijskih Arapa u talijanskoj koloniji Cirenaici – izraelski povjesničar Ilan Pappé procjenjuje da je samo između 1928. i 1932. talijanska vojska “ubila polovinu beduinskog stanovništva”, dok talijanski povjesničar Emilio Gentile​ piše o 50 tisuća ubijenih – uz brojna ubojstva, državno nasilje i teror nad političkim protivnicima u Italiji (najviše nad komunistima i socijalistima) i pripadnicima manjina u pograničnim regijama, što su na svojoj koži krvavo osjećali ljudi iz Istre.

image

Službeni plakat Svjetskog nogometnog prvenstva koje se igralo u Italiji 1934. godine
 

Afp

A Mundijal 1978. održan je dvije godine nakon što je u Argentini državnim udarom na vlast došla Videlina desničarska vojna hunta, koja je zatočila, mučila i pobila više od 30 tisuća (neki izvori spominju i brojku od 50 tisuća) argentinskih ljevičara.

”Argentini je Svjetsko prvenstvo 1978. dodijeljeno 1974. godine, tijekom demokratske vladavine, ali nakon što je vojna hunta uz podršku SAD-a preuzela vlast i kad je isplivalo na površinu huntino kršenje ljudskih prava, FIFA nije oduzela domaćinstvo, niti je pravilno istražila optužbe”, piše američki novinar Nicolas Berlinski u članku “Ne popravljajući pokvareno: Svjetsko prvenstvo i njegov zabrinjavajući odnos s diktaturama”, objavljenom 2018. na britanskom portalu These Football Times.

’Ne baš čisti sportski ideali’

Tako nam je FIFA još u 20. stoljeću dva puta demonstrirala da ne preza od poslovne suradnje s diktatorskim režimima ogrezlima u krvi. Čemu se onda čuditi što se u 21. stoljeću mundijali održavaju u autokracijama poput Rusije (2018.) ili Katara (2022.), koji čak ni formalno nije demokracija?

Nitko iz FIFA-e nije te 1932. mogao reći da ne zna tko je Mussolini. Duce je još 1919. osnovao fašističke borbene odrede (“Fasci Italiani di Combattimento”) i Nacionalnu fašističku stranku (Partito Nazionale Fascista – PNF), te je već 1922. nakon “marša na Rim” postao talijanski premijer – uz blagoslov kralja, liberala i demokršćana – da bi još 1925. ukinuo sve političke stranke, osim fašističke, te uspostavio totalitarnu državu u kojoj je svu vlast držalo Veliko fašističko vijeće, s njim na čelu.

I takvoj zemlji FIFA je 1932. dala domaćinstvo za Mundijal. Kako ističu sportski eksperti, FIFA se pritom rukovodila specifičnim razlozima:

”Izbor Italije kao zemlje domaćina bio je prepun političkih intriga i glasina o zastrašivanju i nezakonitom plaćanju, ali sama FIFA već je bila pod lupom kao organizacija s ne baš čistim sportskim idealima”, pisao je 2016. godine – u članku pod naslovom “Kad se Svjetsko prvenstvo 1934. otkotrljalo u fašističku Italiju” – pokojni američko-britanski novinar Jim Hart, osnivač spomenutog portala These Football Times.

U tom članku Hart navodi prozaični razlog koji je tadašnje šefove FIFA-e nagnao da uđu u “deal” s fašističkim vragom:

”Još 1930. tajnik Talijanskog nogometnog saveza Giovanni Mauro obećao je u ime Fašističke stranke da će talijanska vlada preuzeti sve gubitke nastale tijekom turnira. To je, više od svega, potaklo FIFA-u da Italiji dodijeli Kup u odnosu na suparnika Švedsku, jedinog drugog ozbiljnog konkurenta”, bilježi Hart.

Kako vidimo, nije to FIFA učinila zbog ideologije, nego zbog para. U FIFA-i tada nisu sjedili fašisti, nego amoralni biznismeni: svaka sličnost s današnjicom teško da je slučajna.

image

Benito Mussolini vidio je ono što će društveni znanstvenici kasnije empirijski potvrditi: sportski rezultati utječu na politiku u korist vladajućih i potiču nacionalni ponos, ponekad opasno

Afp

Duceov marketinški genij

Naravno, Mussolini je Mundijal iskoristio za promociju talijanskog nacionalizma i Fašističke stranke, kao što će njegov kamarad Adolf Hitler dvije godine potom iskoristiti Olimpijske igre u Berlinu za promociju nacizma i Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP).

Duce je Mundijal učinio sveprisutnim, pa su Talijani svakodnevno bili bombardirani fašističkom ikonografijom: širom zemlje postavljeno je više od 300 tisuća plakata, izdane su posebne markice sa slikama Svjetskog prvenstva, kao i posebna marka cigareta “Campionato del Mondo”, a državni radio neprestano je podsjećao da “azzurri” nastupaju u slavu Ducea i Fašističke stranke.

”Talijanski diktator Benito Mussolini bio je prvi koji je vidio moć Svjetskog prvenstva kao propagandnog alata te se gorljivo i uspješno borio za pravo domaćinstva 1934. godine”, piše spomenuti američki autor Berlinski, ističući Duceov instinktivni marketinški genij.

”Duce je vidio ono što će društveni znanstvenici kasnije empirijski potvrditi: sportski rezultati utječu na politiku u korist vladajućih i potiču nacionalni ponos, ponekad opasno. Uz emocije koje izaziva i tribalizam koji potiče, sport je efikasno propagandno sredstvo. Sportski uspjesi nas obično razvesele i zato smo skloniji prihvatiti sadašnjost i podržati vladajuće političke institucije”, upozorava Berlinski.

Povijesni susret u Veneciji

Rečeni autor ističe da je Mussolinijev fašistički pokret bio “fokusiran na nacionalizam i ideju talijanske iznimnosti”, te da se nogomet izvrsno uklopio u takve Duceove ideje.

”Koristeći nasilje da uguši marksističke revolucionare, Mussolinijev pokret ubrzo je preuzeo vlast. Svjetsko prvenstvo bilo je izgovor da se izgradi impresivna infrastruktura i pokaže se ne samo Talijanima, već i gostujućim navijačima, novinarima i igračima, a talijanska pobjeda također bi ojačala njegov pokret potičući nacionalizam i talijansku izuzetnost, na koje se oslanjao”, piše Berlinski.

I ta pobjeda se dogodila. U finalnoj utakmici, odigranoj 10. lipnja 1934. na stadionu Nacionalne fašističke partije (Stadio Nazionale PNF) u Rimu, Italija je nakon produžetaka pobijedila Čehoslovačku 2:1 i postala svjetski prvak. Fašisti su mogli slaviti.

Na ceremoniji nakon finala intonirana je fašistička himna “Giovinezza”, a osim trofeja Julesa Rimeta talijanskim je igračima uručen i poseban pehar koji je naručio Mussolini, šest puta veći od pehara Svjetskog kupa. Fašističke novine Il Popolo d’Italia odmah su, uz fotografije sa stadiona, objavile naslov: “U ime i u prisustvu Ducea, Azzurri osvajaju naslov svjetskog prvaka”.

”Ta slika prikazana je širom Italije kao primjer dominacije zemlje i obnovljene talijanske moći koju je Mussolini obećao”, notira Berlinski, dok Hart ukazuje na dalekosežne posljedice rastuće Duceove moći, koju je Mundijal 1934. samo potaknuo.

”Rasplet Svjetskog kupa 1934. odvio se četiri dana nakon zadnjeg udarca na terenu. U Veneciji se dogodio povijesni sastanak između Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, kada su se dvojica vođa prvi put susrela, što je bio početak Osovine koja će pokrenuti smrtonosne događaje u Drugom svjetskom ratu”, zaključuje Hart.

image

Finale SP-a 1978., Argentina - Nizozemska 3:1; kapetan domaćina Mario Kempes slavi drugi gol za Argentinu i prije nego što je lopta prešla liniju

Afp

Četrdeset četiri godine kasnije još jedan Mundijal je poslužio u slavu fašističkog režima – onaj 1978. u Argentini. Šef vojne hunte, general Jorge Videla državni je udar izveo u ožujku 1976., čime je započelo razdoblje argentinske povijesti koje se naziva “Prljavi rat” (“Dirty War”), a koje je trajalo do 1983. godine. Zbog brojnih huntinih zločina – od ubijanja desetaka tisuća ljudi do oduzimanja djece “protivnicima režima” – Videla je konačno 2012. osuđen na 50 godina robije, te je 2013. i umro u zatvoru.

Ali te 1978. Videla je bio u istom pobjedničkom kadru s kapetanom argentinske reprezentacije, čuvenim liberom Danielom Passarellom, dok je ovaj podizao mundijalski pehar na stadionu El Monumental u Buenos Airesu, nakon što je Argentina u finalu u produžecima pobijedila Nizozemsku 3:1 i postala svjetski prvak.

Buka slavlja prigušuje jauke

”Retrospektivno, Argentinci to Svjetsko prvenstvo ne osjećaju jednako kao u ljeto 1978. godine. Postoji grižnja savjesti. Slika Daniela Passarelle, koji podiže pehar za prvi osvojeni Svjetski kup u povijesti Argentine, s generalom Jorgeom Rafaelom Videlom, koji se smiješi u pozadini, ima zlokobnu dramatičnu ironiju. Tog dana 1978. buka slavlja s El Monumentala prešla je milju i probila se kroz zidove zgrade čije je pročelje sugeriralo da je to Mornarička škola mehanike. Kakva je to laž bila”, piše Berlinski.

Američki autor tumači da je fasada navodne škole “maskirala koncentracijski logor nevinih političkih protivnika, od studenata i novinara do građana koji su malo preglasno govorili o svojim nevoljama”, te da su bolesni i izmučeni uznici bili “zatvoreni u minijaturnim ćelijama među vlastitim fekalijama i urinom, potpuno dehumanizirani”.

”Ipak, čuli su kako se slobodni Argentinci raduju, unatoč nasilju, nepravdi i ugnjetavanju koje je zemlja podnosila. Zlokobno nacereni čuvari prisiljavali su zatvorenike da gledaju pobjedu na Svjetskom prvenstvu i slave golove, rastrgani između ljubavi prema nacionalnoj momčadi i boli koju im je nacija istodobno nanosila”, opisuje Berlinski.

image

Argentinski diktator Jorge Videla predaje pobjednički pehar kapetanu reprezentacije Danielu Passarelli

/Anp Via Afp

Ovaj autor u svom eseju skicira i širi politički kontekst argentinskog “Prljavog rata” i Videlina uspona na vlast u godinama uoči Mundijala.

”Uoči turnira svijet je osjetio dašak operacije Kondor, državne terorističke kampanje koju su diljem Južne Amerike koordinirale vojne hunte i Sjedinjene Države protiv ljevičarskih protivnika. Operacija Kondor bila je južnoameričko poprište Hladnog rata. SAD je 1976. omogućio Videlin režim, a tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger bio je Videlin počasni gost na finalu Svjetskog prvenstva”, notira američki autor.

FIFA-in poklon Videli

”Za Videlu su jaki argentinski rezultati i dobro organizirano Svjetsko prvenstvo bili ključni za odgovor na optužbe s kojima se suočavao njegov režim, kao i za jačanje podrške kod kuće. (...) S blistavim stadionima, novom infrastrukturom i mogućnošću za predstavljanje inscenirane slike nacije, Videla je dobio priliku odvratiti svjetsku štampu, igrače i turiste od stvarnosti”, navodi Berlinski, te zaključuje:

”FIFA je 1978. dozvolila brutalnoj diktaturi privremeno zataškavanje tijekom razdoblja koje Argentinci pamte kao Prljavi rat.”

Uoči početka tog prvenstva Helsinški odbor za ljudska prava pozvao je na bojkot Mundijala, neke europske zemlje ozbiljno su razmišljale o otkazivanju nastupa, ali na kraju su svi otišli u Argentinu, osim dvojice najboljih igrača Europe toga doba: prva zvijezda nizozemske reprezentacije Johan Cruijff – koji je tada slovio i za najboljeg nogometaša svijeta – te “mozak” Bayerna i njemačke reprezentacije Paul Breitner rekli su Videli “Ne”.

Za razliku od današnje epohe, u kojoj se igrački bunt protiv kršenja ljudskih prava u zemlji mundijalskog domaćina svodi na nošenje kapetanske trake u duginim bojama – a i od toga su odustali čim je FIFA zaprijetila da za takvu gestu slijedi žuti karton – prije 44 godine najveći nogometaši epohe odbili su otići u Argentinu. I Cruijff i Breitner.

image

Prije 44 godine dva najbolja nogometaša odbili su otići na Svjetsko nogometno prvenstvo u Argentinu: prva zvijezda Nizozemske, legendarni Johan Cruijff i ‘mozak‘ Njemačke Paul Breitner. Mundijal u Argentini imao je biti kruna Cruijffove karijere, ali on nije mogao protiv vlastitih principa. ‘Kako netko može igrati nogomet tisuću metara dalje od logora za mučenje?‘ citirali su novinari njegovu tadašnju izjavu

Koen Van Weel/Anp Via Afp

Johan Cruijff tada je bio na vrhuncu moći: četiri godine ranije, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj (gdje je njegova Nizozemska u finalu izgubila 1:2 upravo od Njemačke, pri čemu je Breitner postigao izjednačujući pogodak), bio je proglašen za najboljeg igrača Mundijala, a sredinom sedamdesetih triput je zaredom osvojio Zlatnu loptu za najboljeg nogometaša svijeta, nakon što je prethodno s Ajaxom triput zaredom osvojio Kup prvaka Europe.

Očekivalo se da Cruijff u Argentini povede sjajnu nizozemsku generaciju do svjetske titule. Taj Mundijal imao je biti kruna njegove fantastične karijere, ali on nije mogao protiv svojih principa.

”Kako netko može igrati nogomet tisuću metara dalje od logora za mučenje?” citirali su novinari njegovu tadašnju izjavu.

U Argentini je Nizozemska i bez njega opet stigla do finala, ali je u produžecima izgubila 1:3 od domaćina, a mnogi misle da bi s Cruijffom glatko osvojila naslov.

’Mi smo samo igrali nogomet’

Zanimljivo je da je Argentinu na tom Mundijalu vodio izbornik Cezar Luis Menotti, ljevičar i bivši komunist, koji će kasnije priznati da mu je to bila najteža odluka u životu. Svjestan da će Videlina hunta iskoristiti reprezentaciju za uljepšavanje imidža brutalnog režima i micanje fokusa svjetske javnosti od desetaka tisuća nestalih ljudi, ipak je odlučio ostati, kako bi građanima Argentine “barem malo ublažio patnje koje im je nanosio režim”.

Nogometaši Argentine tek su naknadno shvatili da su poslužili kao maska totalitarne diktature. Napadač Leopoldo Luque, strijelac četiri gola na tom Mundijalu, mnogo godina kasnije će priznati da su on i njegovi suigrači bili politički iskorišteni.

”S onim što danas znam o tom vremenu, ne mogu biti ponosan na našu tadašnju pobjedu. Ali tada naprosto nisam shvaćao stvari; mnogi od nas nisu razumjeli što se događa. Mi smo samo igrali nogomet”, rekao je Luque.

Ta slavna argentinska generacija zapravo je poslužila kao “smokvin list” brutalnom diktatorskom režimu, što u finalu svog eseja konstatira i Berlinski:

”Svjetska prvenstva u autoritarnim nacijama mogu rađati nacionalizam, opasni antidemokratski nacionalni ponos koji iznad svega naglašava superiornost države. Mussolini i Videla koristili su svjetska prvenstva kao nacionalističko propagandno sredstvo, jer je nacionalizam bio gorivo koje su njihovi režimi koristili za preživljavanje”, piše Berlinski, dodajući kako je FIFA “više puta dodijelila Mundijal autoritarnim zemljama jer one daju unosne poslovne ponude”, spominjući u tom kontekstu i Rusiju i Katar.

”Moral FIFA-e očito je na prodaju”, zaključuje američki autor.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. veljača 2023 17:16