Svjetska prvenstva iznjedrila su bezbroj velikih utakmica, heroja i nezaboravnih trenutaka. No malo koji susret ostavio je tako dubok trag u povijesti nogometa kao dvoboj Čilea i Italije odigran 2. lipnja 1962. godine. Nije se pamtila po golovima, taktičkim zamislima ili nogometnoj ljepoti. Ostala je zapisana kao "Bitka za Santiago", najnasilnija utakmica u povijesti svjetskih prvenstava!
Ipak, da bi se razumjelo kako je do toga došlo, potrebno je vratiti se dvije godine unatrag.
Naime, u svibnju 1960. južni Čile pogodio je potres magnitude 9,5 po Richteru, najjači ikad zabilježen u povijesti čovječanstva. Tisuće ljudi izgubile su živote, stotine tisuća ostale bez domova, a golemi dijelovi zemlje bili su razoreni. Mnogi su smatrali da država u takvom stanju ne može organizirati Svjetsko prvenstvo.
Međutim, Čileanci nisu odustali. Carlos Dittborn, čovjek koji je predvodio kandidaturu za domaćinstvo, svijetu je poslao poruku koja je postala simbol cijelog prvenstva:
"Jer nemamo ništa, želimo učiniti sve."
Unatoč katastrofi, stadioni su obnovljeni, infrastruktura koliko-toliko osposobljena, a prvenstvo je počelo u atmosferi nacionalnog ponosa. Čile nije organizirao samo nogometni turnir, bio je to dokaz da se može ustati nakon katastrofe. Kao feniks iz pepela, kaže stih poznate Colonijine pjesme.
Tenzije na vrhuncu
A onda su stigli Talijani, koji nisu bili oduševljeni zemljom domaćina SP-a. Nekoliko tjedana prije početka prvenstva dvojica talijanskih novinara posjetila su Santiago kako bi izvještavala o pripremama. Umjesto nogometnih tema, u svojim su tekstovima opisivali Čile kao zaostalu, siromašnu i neorganiziranu zemlju. Pisali su o bijedi, kriminalu, prostituciji i društvenim problemima, ostavljajući dojam da država nije dostojna organizacije najvećeg sportskog događaja na svijetu.
Sve je bilo crno na bijelo, a njihovi napisi izazvali su pravi bijes. Čileanski mediji uzvratili su žestoko. Talijani su proglašeni bahatima i arogantnima, a utakmica između dviju reprezentacija odjednom je postala mnogo više od nogometa. Bila je to stvar nacionalnog ponosa.
Atmosfera je iz dana u dan postajala sve napetija, a kada su igrači 2. lipnja istrčali na Nacionalni stadion u Santiagu, na tribinama se nalazilo više od 65 tisuća ljudi. Mnogi od njih nisu došli gledati utakmicu. Nije ih zanimao nogomet.
Već nakon nekoliko sekundi bilo je jasno da će susret izmaknuti kontroli. Startovi su bili brutalni, naguravanja konstantna, a igra gotovo nepostojeća. Engleski sudac Ken Ashton pokušavao je smiriti situaciju, no utakmica je iz minute u minutu postajala sve nasilnija.
Prvi ozbiljan incident dogodio se već u osmoj minuti, kada je talijanski reprezentativac Giorgio Ferrini isključen zbog grubog prekršaja. Problem je bio u tome što Ferrini nije želio napustiti teren. Nastao je kaos. Teško je takvo što danas i zamisliti.
Sudac ga je isključio, ali Talijan je odbijao otići. Nakon nekoliko minuta rasprava i naguravanja na teren je morala ući policija kako bi ga doslovno odvela prema svlačionici. Bio je to tek početak. Zatim su uslijedili udarci šakama, laktovi, namjerni prekršaji i stalni sukobi igrača. U jednom trenutku Čileanac Leonel Sánchez udario je talijanskog braniča Marija Davida izravno u lice. Sudac to nije vidio, pa je Sánchez ostao na terenu. Nekoliko minuta kasnije David mu je uzvratio brutalnim udarcem nogom u glavu i odmah zaradio isključenje.
Policija je tijekom utakmice morala intervenirati čak četiri puta!
Publika je urlala, igrači su se međusobno lovili po terenu, a nogomet je pao u drugi plan. Britanski komentator David Coleman kasnije je taj susret opisao riječima koje su postale legendarne:
"Najgluplji, najstrašniji, najodvratniji i najsramotniji prikaz nogometa u povijesti."
Nije pretjerivao. Jasno, nismo bili tamo, ali televizijske snimke i danas izgledaju nestvarno. U eri kada kartoni još uvijek nisu postojali, sudac je igrače mogao samo usmeno upozoravati ili isključivati. Problem je bio što mnogi nisu ni razumjeli njegove odluke, nisu ga možda ni previše respektirali, a publika nije znala što se događa.
‘Rođenje‘ žutog i crvenog kartona
Čile je na kraju pobijedio 2:0 pogocima Jaimea Ramíreza i Jorgea Tora, no rezultat je ostao potpuno u sjeni događaja na terenu. Svijet je pričao samo o nasilju. Ipak, iz tog kaosa proizišlo je nešto što će zauvijek promijeniti nogomet.
Glavni sudac utakmice Ken Ashton godinama je razmišljao o problemima s kojima se suočio u Santiagu. Kako jasno pokazati opomenu? Kako igračima, gledateljima i televizijskoj publici dati do znanja što se događa?
Legenda kaže da je jednog dana, vozeći automobil kroz London, stao na semaforu i pogledao crveno, žuto i zeleno svjetlo. Upravo tada rodila se ideja. Žuto za upozorenje. Crveno za isključenje.
Nekoliko godina kasnije kartoni su uvedeni u nogomet i postali univerzalni jezik koji danas razumije svaki igrač, trener i navijač na svijetu. Istina da se i danas ne slažemo sa svim odlukama koje donose suci na travnjaku, ali jasno je što koja boja predstavlja i koje posljedice nosi.
Zato je "Bitka za Santiago" mnogo više od priče o najnasilnijoj utakmici u povijesti svjetskih prvenstava. To je priča o vremenu kada su nacionalni ponos, političke tenzije i emocije potpuno progutali sport. Priča o utakmici koja je pokazala koliko nogomet može biti moćan, ali i koliko lako može izmaknuti kontroli. Postati agresivan.
Šezdeset i četiri godine kasnije, mnogi se ne sjećaju konačnog plasmana tog prvenstva. Brazil je ponovno postao svjetski prvak, Garrincha je briljirao, a Čile osvojio treće mjesto.
Ali svi pamte jednu utakmicu. Onu u kojoj je policija četiri puta ulazila na teren. Onu koja je postala rat. Bitku za Santiago.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....