StoryEditorOCM
Više od sportaglava u balunu

Hoće li se utakmica s Belgijom gledati i u školama? Znam samo da smo i u komunističkom mraku s profesorom gledali europske utakmice Hajduka u razredima

Piše Zdravko Pilić
28. studenog 2022. - 11:36

Štošta sam iz srednje škole zaboravio, ali jednu nogometnu utakmicu nisam, nje se i danas sjećam. Igrali su Hajduk i Torino, na krcatom Poljudu, pred 50 tisuća gledatelja. A mi smo je, dica, srednjoškolci, gledali u školi, te 1985. godine. U razredu, organizirano i zajednički. Iako nije bilo ministra Radovana Fuchsa da to odobri.

Zapravo, volio bih vidjeti tko je to mogao mom profesoru iz povijesti Slavku Perajiću zabraniti da gleda Hajduka, i to dok igra važnu europsku utakmicu, drugo kolo Kupa UEFA-e. Taj se, majci, nije rodio! Mi smo imali zadatak biti “kuco”, i držali smo ga se koliko-toliko. Sve do momenta kad je Blaž Slišković namistija loptu na nekih 30 metara od gola Silvana Martine.

Štošta sam, velim, zaboravio, i Hrvatsko-ugarsku nagodbu, i Riječku krpicu, ali tog se zaleta sjećam i danas. Kao da je bilo jučer. Bilo je jedan - jedan, Asanović glavom za vodstvo Hajduka, izjednačio Junior iz penala, on u jednu, a Rambo u drugu stranu... I onda erupcija oduševljenja. Slišković s 30 metara u gornji kantun, u same rašlje, tamo di se spajaju stativa i prečka. Nije tu bilo Boga, talijanski je golman taj balun samo ispratio pogledom. Vodimo! Hajduk vodi! A u razredu je, naravno, bila ludnica. Orilo je, gorilo, sve se treslo, bilo je i stolica na podu, i nas na klupama, sve su ruke bile u zraku. Bilo je to, da napomenem, u komunističkom mraku. I nije to, da kažem odmah, bio usamljen slučaj, da se nogomet gledao u školi. Za takve su stvari, uostalom, i služili televizori u učionicama.

A danas, u demokraciji, 37 godina poslije, kad se nogomet ne samo iz Splita, nego i s bilo kojeg kraja svijeta, iz bilo kojeg kantuna zemaljske kugle, može gledati i pratiti ne samo na TV-u, nego i na zidu zgrade, preko projektora, u autobusu, autu, na zaslonu sica, na kompjutoru, pametnom telefonu, pa čak i na pametnom ručnom satu, ministra Fuchsa razapelo je ko Isusa na križu samo zato što je rekao da se utakmice hrvatske nogometne reprezentacije u Kataru mogu gledati i u učionicama. Naravno, ako većina to želi i pod uvjetom da se propušteno gradivo nadoknadi.

Znači, dogovorite se. Ako se dogovorite, ja nemam ništa protiv. Može li bolje? Teško. Jer ne treba biti ministar pa znati da će Hrvatska, kao i cijeli svijet uostalom, svih ovih dana ionako biti skroz “u balunu”. A mi ćemo se, Hrvati, veliki i mali, u našim učionicama, praviti da se ništa ne događa, i koncentrirati se na nastavu, Pitagorin poučak i razliku kvadrata?!

U državi koja je prije četiri godine, kad smo bili drugi na svijetu, cijela stala, ništa u njoj nije radilo, a onda je kolektivno izašla na ulice i(li) stala pred male i velike ekrane, u transu i zanosu, kako bi dočekala svoje nogometne idole i heroje? Mo’š mislit!

Napalo Fuchsa, i zdesna i slijeva, od konzervativnih do naprednih, sindikalista i bivših dužnosnika, da se djeci na taj način šalje kriva poruka, da je sve važnije od škole, znanja i obrazovanja, da je populist, da podilazi najnižim strastima. Bitnije je djeci, kazala je bivša ministrica Blaženka Divjak, umjesto o nogometu govoriti o tisućama stranih radnika koji su izginuli podižući stadione u Kataru, radeći u robovskim, gotovo neljudskim uvjetima.

U vrijeme kada su ti radnici tamo već ginuli, njezina je pomoćnica Lidija Kralj, dok su njih dvije bile zajedno na mjestu ministra Fuchsa, prije četiri godine, govorila nešto sasvim drugo. Da bi željeli vidjeti i u školama i učionicama tako pozitivnu atmosferu i poticajnu klimu kakva je bila ona na dočeku nogometaša.

A danas ih brinu poginuli radnici iz Katara. Kao i misice mir u svijetu! 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. siječanj 2023 03:44