Društvene mreže su utočište nostalgičara. U splitskom slučaju, najčešće se na njima spominju vremena kad su Hajduk i Jugoplastika imali značajnu sportsku ulogu u europskim razmjerima.
Hajduk je tu eru završio "slučajem suzavac", u studenom 1987. godine. Zbog kazne dvije godine nije mogao sudjelovati u europskim natjecanjima, a Torcida je došla na zao glas. Mnogi misle da se od tada, u rezultatskom smislu, više nikada nije oporavio.
O "slučaju suzavac" se ovih dana na Facebooku redaju statusi. Stasala je, naime, nova generacija navijača koja ne zna štošta o ovom nemilom događaju jer je rođena puno kasnije, pa im je interesantna svaka nova informacija.
Zapravo, da Hajduk nije izgubio u prvoj utakmici u Marseilleu 4 - 0, možda Poljud nikada ne bi zaplakao zbog suzavca, a "bili", s odličnom generacijom koju su tada imali, nastavili nizati dobre partije u Europi.
Uglavnom, nakon što su se svi manje-više pomirili s ispadanjem Hajduka zbog katastrofalnog rezultata u prvoj utakmici, počelo je nemilo pumpanje atmosfere i podgrijavanje nade da se Francuze, ipak, može pobijediti.
Sjećam se dobro da smo se danima okupljali i planirali kako stvoriti atmosferu u kojoj će se protivniku tresti gaće, a na to su nas ložili i novinari "Slobodne" i Radio Splita, pričama, tipa, "lopta je okrugla, tko zna, događala su se i veća čuda".
Nakon tako lošeg rezultata trebalo je namamiti publiku na stadion, pa se splitskoj mladosti obećao besplatan ulaz na sjevernu tribinu, zbog čega smo masovno pobjegli s nastave.
No, kako se ispostavilo da je interes ipak bio priličan, nekome je palo na pamet prodavati karte, pa se dva sata prije utakmice krenulo uskakati preko ograde i bez ikakve kontrole ulaziti na stadion. Nije čudno da je u tom kaosu unesen i suzavac, iako je ekipa koja ga je bacila bila uvjerena da je riječ o dimnoj bombi.
Što je najveća "baza", Hajduku je na terenu išlo dobro. Zabili su dva gola, premda nije postojala ni teoretska šansa u prolaz. Pa opet, navijalo se nevjerojatno srčano sve dok se s tartana nije počeo širiti dim zbog kojeg su oči suzile, a grlo se stiskalo. U trenu je nastao stampedo. Igrači su kliznuli u svlačionicu, a mi s tribina, gurajući jedan drugoga, pohitali prema izlazima, šalovima i zastavama prekrivajući lica.
Ne znajući što se događa, Torcida je začuđenim milicajcima skandirala: "Idite na Kosovo, idite na Kosovo!" Bilo je to vrijeme tzv. združenih odreda, kada su republičke milicije gušile demonstracije nezadovoljnih Albanaca koji su za svoju autonomnu pokrajinu tražili status republike, pa je to neminovno bila prva asocijacija, tim prije jer se Torcidu tretiralo kao leglo nacionalista, državnih neprijatelja.
U združenim odredima sudjelovali su milicioneri iz svih jugoslavenskih republika, a suzavac im je, u sprječavanju takvih okupljanja, bio glavni rekvizit. Sve znate; nisu bili krivi "drugovi plavi", nego ekipa predvođena Boškom Landekom, koja je bacila suzavac. Šest je osoba bilo ozlijeđeno, od kojih dvije teže.
Najgore je prošao siroti Ante Baran koji je, u kaosu koji je nastao, pao u kop i jedva preživio. Baran je ostao invalid, a nakon suđenja dugog dvadeset godina, postigao je izvansudsku nagodbu s Hajdukom. Dobio je 580 tisuća kuna odštete.
Prekid je zbog suzavca trajao pola sata, nakon čega je susret ipak nastavljen. Na koncu je UEFA registrirala utakmicu 0-3 bez borbe. Hajduk je, što zbog kazne, a što zbog lošijih rezultata, tek ratne 1991., ponovno dobio priliku igrati europske utakmice. Ne ponovilo se. Moglo je biti mrtvih na stotine.