Da se ponovo rodim, opet bi bio igrač Hajduka! Izložba u Kući slave splitskog športa posvećena velikom Bernardu Vukasu

U stotoj smo godini Bernarda Bajde Vukasa, najboljeg nogometaša Hajduka svih vremena, idućeg proljeća, odnosno 1. svibnja 2027. godine bio bi Bajdin 100. rođendan.

Njegov agilni sin dr Zdeslav Vukas, inače poznati oftalmolog u Zagrebu, a splitskih korijena (pokojna mu majka Stjepanka, Bajdina supruga bila je Splićanka), uz pomoć i suradnju Kuće slave splitskog sporta priređuje u Splitu veliku izložbu prije svega sportskih fotografija svoga oca.

Mnogo je truda uložio da prikupi materijal u očev spomen, a izložba se svečano otvara u subotu 11. srpnja u 19 sati u Kući slave splitskog sporta na Gripama, pod nazivom „Bernard Vukas, Gospodar baluna”.

- Bit će nam osobita čast ugostiti Vas, kako bismo zajedno odali počast Bernardu Vukasu i Hajduku, kao njegovom najdražem klubu... - u proglasu je u potpisu uz dra Zdeslava Vukasa i Marin Mrduljaš, predsjednik Udruge za osnivanje Muzeja sporta Split.

Nama je sve to draga prigoda da vas podsjetimo ne samo da je Vukas s Hajdukom osvojio tri titule prvaka 1950., 1952. i 1955., igrao za FIFA selekciju Svijeta, nego i nekih detalja iz povijesti da spoznamo svu njegovu veličinu i značaj.

Na primjer, u doba pedesetih niste znali tko je bolji na svjetskoj sceni, Hajdukov Vukas ili pak Mađar Ferenc Puskas. Svjedoci kažu da je Puskas jednom rekao „od Vukasa boljeg nisam vidio”.

Na spomeniku Bajdi u Poljudu pred stadionom postavljen je i natpis, njegova slavna izreka koju su tako ostavili za sva vremena, a koja najbolje oslikava sve ono što je Vukas bio i značio:

- Da se ponovo rodim, opet bi bio igrač Hajduka...

- Vukas je bio legendaran nogometaš i čovjek, osoba koja je zadužila Hajduk. Bio je planetarna zvijezda, osvojio je cijeli svijet. Ovo je spomenik najvećem nogometašu s ovih prostora – rečeno je u Poljudu kad se spomenik otvarao.

Uočen je u redovima zagrebačkog Metalca (kasnijeg Zagreba op. a.), 1947. godine, u drugoj ligi na utakmici protiv Splita. Hajduk se zainteresirao za malog bjonda, plavokosog 20-godišnjeg momka s Trešnjevke koji vješto barata balunom. Stupio je u kontakt s mladim Bernardom i njegovim ocem Vinkom (majka Anica umrla mu je 1942. godine) i doveo ga ispred nosa Dinamu...

Bila je to zamisao Frane Matošića i Vojka Andrijaševića, nagovorili su Bajdu i oca mu, premda se tata Vinko teško rastao od svog jedinca. Međutim, Frane i Vojko su bili uvjerljivi da će malome u Splitu biti sve dobro i ništa mu neće faliti... Nakon razgovora na Trešnjevci dočekali su ga potom u zakazanom vremenu na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. Da ga odvedu feratom u Split. Bajdo je stigao u zadnji čas, kad je Franu već izdavalo strpljenje i mislio je da „mali plavi” neće ni doći, da se predomislio:

- Evo me, stigao sam! – ukazao se Bajdo sav zadihan.

- Ajde, di si više, uskači, polazimo!

Kad se pak u Zagrebu saznalo da je Bernard Vukas prešao u Hajduk nastala je uzbuna. Vojko Andrijašević, koji je tada radio i igrao u zagrebačkom Metalcu, doživio je teške trenutke uz optužbe da je za Hajduk vrbovao njihova najboljeg igrača! Kronike tog doba zapisuju da se pobunio i sindikat zagrebačkih metalaca. Međutim, sve se ubrzo stišalo uz konstataciju:

- Kaj vam je dečki, zakaj se uzrujavamo?! Da je vredil, uzel bi ga Dinamo!

Spomenimo i to da je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 59 utakmica i postigao 22 gola. Spomenimo se i fotografije kako se u dresu FIFA selekcije na Wembleyju u Londonu te 1953. godine rukuje s feldmaršalom (field marshall), svojim imenjakom Bernardom Law Montgomeryjem, britanskim i savezničkim slavodobitnikom u Drugom svjetskom ratu.

Izabran je Vukas i za najboljeg nogometaša Hrvatske u 20. stoljeću, na prijedlog HNS-a, a u izboru FIFA 2005. godine. Bilo je to kad je FIFA slavila svoju stogodišnjicu i obavila izbore u zemljama svojim članicama. Taj se orden zove „stoljetni red časti”, Vukasu je pripao!

Da se Zlatna lopta dodjeljivala prije 1956. godine budite sigurni da bi je Bajdo osvojio u prvoj polovici pedesetih. Bio je dominantan u onoj slavnoj reprezentaciji Jugoslavije koja se okitila srebrnim medaljama na Olimpijskim igrama 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju.

Bio je, rekosmo, pozivan u svjetsku selekciju, u Londonu, na Wembleyju 1953. godine (Engleska protiv ostatka svijeta 4:4), a i za prvu selekciju UEFA 1955. u Belfastu kad je zabio tri gola za Stari kontinent u utakmici Europa – Velika Britanija 4:1, prigodom proslave obljetnice irskog saveza.

Bio je presudan da se Hajduk okiti naslovima prvaka 1950., 1952. i 1955. godine. Za Hajduk je odigrao 615 utakmica i postigao 300 golova, bio je veliki nogometaš i tehnički direktor „bijelih” šezdesetih uz trenera Dušana Nenkovića.

Umro je prerano, iznenada, u Zagrebu. Uvijek smrt prerano stiže i ne bira, ali za Bajdu je to bilo posebno rano, jer umro je ususret 56. rođendanu, od posljedica srčanog udara, 4. travnja 1983.

Bit će to izložba stani, pa gledaj, ove rečenice vrijede kao poziv da neizostavno dođete, u subotu u 19 sati u Kući slave splitskog športa: Bernard Vukas, Gospodar baluna, u slici i riječi.