Godine prolaze, sjećanja ostaju. Danas, nakon što smo svjedočili na koje je sve odvratne načine Torcida ovog tjedna dočekala navijače Ajaxa, gotovo nevjerojatno zvuči da je prije tri desetljeća, kada je Ajax u ožujku 1995. gostovao u Splitu u četvrtfinalu Lige prvaka, sve bilo potpuno suprotno.
Potpisani novinar o tome može govoriti iz osobnog iskustva, jer tada sam bio aktivni torcidaš, pripadnik znamenite međukvartovske frakcije „Torcida Kombi”. Te zime, prije trideset jedne godine, navijači Ajaxa došli su u Split, a Torcida ih je dočekala kao sportske prijatelje, da ne kažem kao braću po navijanju. Vodili smo ih po gradu kao neformalni turistički vodiči, pokazivali im Peristil i Dioklecijanovu palaču, družili se s njima, zajedno pili i pjevali.
Vrhunac tog druženja bila je navijačka nogometna utakmica koju smo organizirali na igralištu „Lavčevića” nedaleko od Poljuda: mi smo igrali u Hajdukovim majicama, oni u majicama svog Ajaxa. Na utakmicu je došlo oko 2.000 navijača, i naših i njihovih, koji su stvorili atmosferu kao da je prava utakmica, a o tom navijačkom nogometnom megdanu sutradan je članak objavila i Slobodna Dalmacija.
Rezultat, dakako, nije bitan, ali ipak moram spomenuti da smo pobijedili 4:1, jer kako ću se inače pohvaliti da sam zabio treći gol za Torcidu. Pri kraju utakmice, kod rezultata 4:0, naši treneri su zaključili kako nije fer da goste iz Amsterdama tako ponizimo, pa smo se dogovorili da netko od navijača Ajaxa padne u našem šesnaestercu, kako bi sudac mogao svirati penal za njih i pružiti im priliku da ublaže poraz. Tako je i bilo, pa je njihov golman iz penala zabio počasni pogodak, nakon čega je sudac odsvirao kraj, a mi nastavili zajedničko druženje uz pivo.
Revanš u Amsterdamu
Petnaest dana kasnije otišli smo na gostovanje u Amsterdam, a navijači Ajaxa odužili su nam se jednakim gostoprimstvom. Vodili su nas po gradu i pokazivali nam znamenitosti Amsterdama, a odveli su nas i u Ajaxov muzej. I tada smo zajedno pili i pjevali, bez i najmanjeg incidenta, baš kao i petnaest dana ranije u Splitu.
I u Amsterdamu smo odigrali s njima nogometnu utakmicu, na jednom od pomoćnih terena Ajaxa. Ovaj put pružili su nam jači otpor, pa je utakmica završila neriješeno (5:5), nakon čega smo se, poput pravih nogometaša, mijenjali za dresove i navijačke šalove. Jedan od navijača Ajaxa dao mi je Ajaxov šal, a ja sam njemu dao Hajdukov (imao sam dva Hajdukova šala, tako da nisam ostao bez nužnih rekvizita), nakon čega smo nastavili prijateljsko druženje sve do večernje utakmice naših klubova na Ajaxovu stadionu.
Prijateljska atmosfera koju smo tada uspostavili s navijačima Ajaxa vjerojatno se može objasniti tadašnjim društvenim kontekstom. Rat u Hrvatskoj još je trajao, a mnogi pripadnici Torcide i sami su na te utakmice s Ajaxom došli s ratišta, pa im nije bilo do dodatnog nasilja.
Osim toga, bila je to prva sezona nakon sedam-osam godina – još od onog suzavca protiv Olympique Marseillea iz 1987. godine, nakon kojeg je Hajduk bio kažnjen zabranom nastupanja u europskim natjecanjima – u kojoj su navijači stranih klubova uopće došli u Split, pa smo ih gledali kao povratak predratne normalnosti i nije nam ni padalo na pamet da ih fizički napadamo ili rasistički vrijeđamo.
Danas ova priča zvuči nestvarno. Današnja Torcida očito ima drukčije shvaćanje navijačke zabave nego što smo imali mi prije tri desetljeća. Onako neskromno, rekao bih da smo se mi bolje zabavljali, i u Splitu i u Amsterdamu. Godine prolaze, sjećanja ostaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....