Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

Koronavirus
StoryEditor
Vaterpolobarakude bez vođe

Prvi put u ovom desetljeću hrvatski vaterpolisti nisu dočekali olimpijsku godinu s osiguranim nastupom na Igrama

Piše Tonči Vlašić
31. siječnja 2020. - 16:39
Vladimir Dugandžić/Hanza Media

Na postolju se samo jedna momčad ne veseli zadnjeg dana, ona drugoplasirana jer je upravo izgubila. Prvi i treći pjevaju jer su pobijedili na kraju. Ipak, najgore je onom tko je izgubio utakmicu za treće mjesto te ostao bez postolja, a to je na Europskom prvenstvu Budimpešti bila Hrvatska. Ona je najveći gubitnik zadnjeg dana. Poraženom u finalu ipak ostaje srebro.

Hrvatska je u Budimpešti sa četiri pobjede doplovila među četiri najbolje, stigla dva koraka do ‘duple krune’ – europskog zlata, koje je, s obzirom na rasplet u skupinama, te na rezultate u četvrtfinalu (poraz aktualnog svjetskog prvaka Italije od Crne Gore, te europskog prvaka Srbije, ujedno olimpijskog pobjednika, od Španjolske), donosilo i olimpijsku vizu, jedinu koja se dijelila na ovogodišnjem EP-u. Porazom u polufinalu od Španjolske Hrvatska je ostala prvo bez mogućnosti dohvatiti i ‘dodatnu nagradu’, a dva dana poslije porazom od Crne Gore i bez utjehe za poraz u polufinalu. Nije osvojila ni brončanu medalju.

I kad se to dogodilo, kad se ostalo bez ičega, kad se niti jedan cilj nije ostvario, postavlja se pitanje zašto, a priželjkivalo se (opet) u Budimpešti slaviti, kao što je to bilo 2017. na Svjetskom prvenstvu. I kad se sjetimo tog uspjeha, drugog naslova svjetskog prvaka u povijesti za Hrvatsku izborenog deset godina nakon prvog u Melbourneu 2007., i kad znamo što se događalo prije tri ljeta na Margaritinom otoku na Dunavu, usred glavnog grada Mađarske, prvo nam na pamet pada Sandro Sukno, njegove igre, kako je on sjajno vukao poteze te suigrače do trona.

Nažalost, nema tko ne zna, njega nakon toga više nismo gledali u bazenu. Finale SP-a protiv Mađarske i pobjeda o kojoj se još uvijek priča bila je, nažalost, njegov posljednji igrački pjev. Problem sa srcem, poslije i operacija, koju je morao napraviti, za rezultat je imala naprasni kraj njegove igračke karijere u 27. godini života.

Sandro je, istina, bio i ovaj put uz reprezentaciju u Budimpešti. Danas je pomoćnik izbornika Ivice Tucka, jedan od dvojice (drugi pomoćnik je legendarni centar Mile Smodlaka).

Dakle, kratko i jasno – na EP-u u Budimpešti nismo imali vođu. Kad smo s Ratkom Rudićem dohvatili 2007. svjetsko zlato, tri godine poslije europsko, taj naš i danas jedini naslov prvaka Europe, a 2012. olimpijsko zlato, imali smo igrača koji će odlučiti. Bio je to tada Miho Bošković. Njemu ruka nije zadrhtala.

Zatim, stoji činjenica kako u prvom dijelu klupske sezone nekoliko reprezentativaca nije bilo na nivou u kakvom smo ih znali gledati, te im pljeskati.

Je li naš izbornik trebao posegnuti za nekim drugim igračima? Ne možemo nikako pobjeći prije svega od dva imena. Jedno je povratnik u bazen, centar Nikša Dobud, koji nosi kapicu PRO Recca, prvog favorita za naslov prvaka Europe ove sezone, a koji radi u talijanskom prvaku pod paskom legendarnog Ratka Rudića, a drugi je Paulo Obradović, kojeg nema u reprezentaciji nekoliko godina, a koji i dalje ima top u rukama.

Dobud je u razgovoru na stranicama Slobodne Dalmacije, prvih dana ove godine, otkrio kako je razgovarao s Tuckom, te kako je, ako ga izbornik pozove, spreman se odazvati. Obradović je u jednom razgovoru krajem prošle godine rekao kako njega nitko nije zvao nakon što je udaljen iz reprezentacije, a udaljen je u proljeće 2016. skupa sa Sandrom Suknom i Franom Paškvalinom zbog, kako se isticalo, opetovanog grubog kršenja discipline. Obradović je podsjetio u tom razgovoru kako nakon toga nije bio isti kriterij za sve.

Hrvatska prvi put u ovom desetljeću nije dočekala olimpijsku godinu s osiguranim nastupom na najvećem svjetskom sportskom natjecanju. Tri prilike za doći do nje za Igre u Tokiju nije iskoristila. Na prve dvije je ostala korak kratka. I sad u Budimpešti je bila blizu, ali opet ništa.

Bilo je ovo treće Europsko prvenstvo u povijesti koje je odigrano u siječnju. Ni na jednom od ta tri Hrvatska nije uspjela osvojiti medalju. U prethodna ta dva slučaja, kad se to dogodilo, ipak smo na kraju 2012. i 2016. pamtili po uspjehu jer je pola godine poslije stajala na pobjedničkom postolju najvećeg natjecanja. Na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. bila je zlatna, a 2016. u Riju srebrna.

Kad je već nastavila tradiciju na siječanjskim EP-ima, nek nastavi i na Olimpijskim igrama. Naravno, prvo treba izboriti nastup na njima. S obzirom tko već ima olimpijsku vizu, a tko su nam preostali konkurenti za preostala tri mjesta, Hrvatska mora biti ovog ljeta u Tokiju. Ne usudimo se ni promisliti kakav bi to bio udarac kad ne bi uspjela. Neuporedivo teži nego je bio bolan poraz od Crne Gore u borbi za broncu.

#HRVATSKA VATERPOLSKA REPREZENTACIJA

Izdvojeno