Kako to obično biva, ne može bez naših ljudi. Napravili smo reporterski đir, bacili oko na trofeje, bili na mjestu gdje se izvlače kuglice, a onda i ušli u predsjednikov ured.
- Može, naravno. Dođite, nema problema – za čas je pao dogovor i Slobodna se, osim u Ženevu, zaputila i u Nyon. Gradić je to nedaleko od Ženeve, a broji niti 20.000 stanovnika. A značajan je po tome što se u njemu izvlače kuglice... Koliko ste samo puta čuli za “ždrijeb u Nyonu”? Tamo je, naime, sjedište krovne europske nogometne organizacije. Tamo je UEFA – kuća nogometa!
A kakva bi to priča bila, a da nas na ulazu ne dočeka “naš” čovjek? Umjesto s “good morning” pozdravljamo s “dobar dan”. Primio nas Ivan Radović, Crnogorac, čovjek zadužen za odnose s medijima u UEFA-i. Pokazao nam je i parkirno mjesto, točno označeno s oznakom naših “tablica”. Sve je švicarski precizno, ništa se ne prepušta slučaju.
Za oko nam je ispred ulaza odmah zapeo zid s grbovima svih nacionalnih saveza. Crno na zlatnome, lijepo to izgleda, otmjeno kako i priliči jednoj ovakvog organizaciji. Pogledom tražimo naš, hrvatski. Eno ga, gore desno! Na ulazu nas pozdravljaju dvije ljubazne djelatnice, daju nam “značke” s imenima ispod kojih piše “visiting Ivan Radović”, a precizirano je i vrijeme, od 10 do 12.
Falila je skalina
- Gdje su trofeji – glasilo je naše prvo pitanje. Prvo smo htjeli baciti oko na njih. To je ono najvrjednije. To je povijest. I svi bi se vjerojatno odmah zaputili prema “kanti” Lige prvaka. Ali mi smo prvo potražili trofej one juniorske. S lijeve strane je smješten. A poviše njega stajala je fotografija slavlja lanjskih prvaka, juniora Benfice. Kleli smo se da će tu nakon finala stajati fotografija “bilih tića”. Prevarili smo se, nažalost. Trofej je otišao u ruke Nizozemcima.
Tu je i onaj od “prave” Lige prvaka, danas najpoznatiji. Obavezna je to meta za “selfie”. A onda s desne strane još jedan koji bi mogao pasti u ruke Hrvata. Za trofej Lige nacija Hrvatska će se boriti u lipnju. Opet ide poveznica s Nizozemskom. Domaćini će biti Rotterdam i Enschede, a podignuti bi ga tamo mogao Luka Modrić!
Nije UEFA-ino sjedište u Nyonu rezervirano samo za srebrninu... Pravi je to muzej nogometa. Kroz redove ureda prošarani su dresovi, kopačke, vrijedna oprema s najvažnijih utakmica. Zidove krase fotografije velikana. Na sve strane Messi, Ronaldo, ali i “face” iz nešto starijih vremena.
Okupljanje poznatih
Sljedeća stanica u turi koju nam je organizirao Radović bila je dobro poznato mjesto s malih ekrana. U velikoj dvorani se miješaju kuglice, izvlače parovi svih natjecanja pod kapom UEFA-e. A na sjedalicama koje smo i mi “isprobali” sjede najveći europski nogometni moćnici. Tko zna, možda smo baš pogodili na onu Dalićevu...
Sve do sada nabrojano smješteno je u jednoj od tri velike zgrade. Ova najpoznatija je baš prvi red do “mora”, odnosno Ženevskog jezera. Prekrasan se pogled pruža iz trofejne sale na jezero. Odsjaj trofeja nisu uspjeli pokvariti ni oblaci koji za našeg boravka nisu htjeli popustiti.
A sad – nešto posebno! Zavirili smo u ured predsjednika UEFA-e Aleksandra Čeferina. Otvorila nam je gospođa Maša, njegova tajnica i kako smo doznali, vrsna diplomatkinja. Spremno je i pozirala našem fotoreporteru Vojku Bašiću. Mnoštvo suvenira i poklona krase Čeferinov ured. Ogromna je njegova uloga, ali i odgovornost u svijetu nogometa.
Nismo, nažalost, tamo zatekli i samog predsjednika. Slovenac je baš u to vrijeme bio zaokupiran dužnostima. Formira se novo tijelo UEFA-e, sve sama poznata imena iz svijeta nogometa, creme de la creme.
Selidba u Ženevu
Nedaleko sjedišta krovne europske nogometne organizacije su tereni sportskog centra Colovray. Na malom stadionu prvotno se trebala odigrati završnica. Ali s obzirom na najavljenu (i ostvarenu) invaziju hajdukovaca, UEFA je morala reagirati. S tijesnih tribina Colovraya završnica je prebačena u Ženevu. Barem je poslužilo za treninge.
Na putu natrag, opet prolazimo pokraj trofeja. Još jedan sjetni pogled za kraj... Izmaknuo je. Nedostajala je samo jedna skalina. Nije to, doduše, ni poremetilo slavlje, a ni doček. “Bili tići” su to zaslužili!
Kako rekosmo, primio nas je “naš čovjek”, pa posjet u UEFA-i nije mogao završiti nego – kavom. Sjeli smo u kantinu gdje se hrane djelatnici. Taman je bilo vrijeme ručka. Nismo se iznenadili što je sve kao u apoteci. Razgovorom ugodnim završio je naš posjet kući nogometa. Omilio nam se, priznajemo, đir po UEFA-i.
