StoryEditor
Strani nogometNOGOMETNI OSOBENJACI

Najveći treneri na svijetu često se služe bizarnim metodama da bi došli do uspjeha: igrače su znali odvesti u divljinu bez hrane i struje, skidati pred njima hlače...

19. rujna 2021. - 14:05

Nogometni klubovi danas mijenjaju trenere kao čarape, a često presudan faktor bude njihov odnos s igračima. Naravno, loši rezultati neće spasiti ni onog stručnjaka kojeg svlačionica obožava, stoga je jedna od glavnih, ako ne i najvažnija trenerska osobina razviti dobar odnos s ekipom i prepoznati kako izvući ono najbolje iz nje.

Kada smo u studenom 2019. objavili intervju s Renéom Marićem, tada pomoćnikom Marca Rosea u Mönchengladbachu, a danas u drugoj Borussiji, onoj dortmundskoj, rekao nam je sljedeće:

– Momčad je najuspješnija dok je trener autentičan, empatičan i iskren, čak i u kritici prema igračima. Jer, sve je to dobro za samog igrača i njegov razvoj, kao i za uspjeh momčadi.

Dakle, igrači moraju shvatiti da je ono što trener od njih traži zaista dobro za njih, zbog čega je važno da imaju povjerenja u njega. A da bi ga imali, on treba biti iskren u svojem pristupu, jer igrači s vremenom prepoznaju "lažnjake". Ako pogledamo neke od najuspješnijih trenera današnjice, vidimo da se zaista radi o autentičnim osobenjacima čije karakteristike na ovaj ili onaj način izlaze na vidjelo u njihovu taktičkom i psihološkom pristupu ekipi, a to je upravo ono što njih i nogomet u cjelini čini zanimljivima.

Prvi među njima koji pada na pamet je Jürgen Klopp, čovjek koji je razvijao svoj trenerski opus u Mainzu prije nego što je preuzeo Borussiju Dortmund u teškoj situaciji i zadivio nogometni svijet, a onda kasnije donio radost i "napaćenim" Liverpoolovim navijačima.

Žestoki presing i gladovanje u divljini

Zbog svojeg pomalo pustinjačkog izgleda, Klopp je uvijek odskakao od stereotipa nogometnog trenera, a njegove reakcije uz teren bile su sličnije nekome tko je došao na koncert nekog heavy metal benda nego čovjeku koji vodi nogometnu momčad na najvišoj razini.

Wenger voli imati loptu i igrati s puno dodavanja. To je kao orkestar, ali koji svira tihu pjesmu. Ja više volim heavy metal, želim da to bude glasno – rekao je Klopp jednom prilikom, opisujući stil kojem teži.

image
AFP

Klopp uvijek od svoje ekipe traži maksimalnu agresivnost i zalaganje te je zaslužan za razvoj "gegenpressinga", segmenta igre koji se temelji na frenetičnom presingu na protivničke igrače odmah nakon gubitka lopte. Takav mu je pristup i u Liverpoolu donio uspjeh, bez obzira na to što je i tamo imao "nesavršenu" ekipu, s naglaskom na igrače u veznom redu koje gotovo nitko nije smatrao elitnima.

Ključ njegove filozofije leži u suradnji i dobroj organizaciji unutar koje svatko zna što mu je činiti, i koja je jaka koliko i njezina najslabija karika. To se preslikava i na sve aspekte klupskog ustroja, uključujući njegov stručni stožer u kojem se, među ostalima, nalazi i čovjek koji je specijalist za izvođenje auta.

Igrači slijede Kloppa jer prepoznaju da je iskren u svemu što radi, ali ne treba zanemariti ni njegovu emocionalnu inteligenciju, koja se najbolje ogleda u priči iz 2004. kada je kao trener Mainza odveo momčad na team building na jedno jezero u Švedskoj, gdje su pet dana bili bez struje i hrane te su morali loviti ribu da bi preživjeli.

– Moj je pomoćnik mislio da sam idiot. Smatrao je da je bolje da momčad tih pet dana trenira umjesto da gladuje u divljini, te me je pitao može li se tamo barem trčati. Ja sam mu rekao da se ne može, nego da mogu samo loviti ribu i plivati – rekao je jednom uvijek nasmijani Klopp.

Prema riječima njemačkog trenera, svi igrači koji su preživjeli pet dana švedske divljine do danas se s radošću prisjećaju svakog tog trenutka, a on smatra da je taj period u divljini bez hrane, uz gomilu komaraca i stalne pljuskove, bio ključan u povezivanju igrača.

Ekipa 'ratnika'

Diego Simeone također je jedan od onih trenera koji uspjeh svoje momčadi temelji na zajedništvu, ali njegov stil nogometa malo je drugačiji od Kloppova te je Atletico Madrid tijekom godina stekao imidž "ratničke ekipe". Pojednostavljeno, riječ je o stilu koji se prvenstveno oslanja na čvrstu obranu i stav da ne treba prezati ni pred čim kako bi se došlo do pobjede.

image
AFP

Argentinac je za vrijeme utakmice uvijek na nogama, glavni je podizač atmosfere na stadionu kada njegovoj momčadi treba podrška, rasprave sa sucima neizbježan su dio njegova nastupa, a koliko je daleko spreman ići da bi došao do pobjede najbolje pokazuje situacija iz 2016. godine, kada je na utakmici protiv Malage pri rezultatu od 0:0 ubacio drugu loptu na teren kako bi pokušao spriječiti protivničku kontru.

Atletico je tada pobijedio s 1:0, a Simeone je kažnjen s tri utakmice suspenzije, iako se pravdao da je dječak koji je skupljao lopte zapravo bio krivac za taj incident.

Primjera trenera koji su na račun pravog pristupa uspjeli iz ekipe izvući više od onoga što su "objektivno" mogli ima napretek, a među njima se posebno izdvaja Zinédine Zidane, koji je zahvaljujući svojim uspjesima na klupi Real Madrida, a koji nisu bili popraćeni spektakularnom igrom, zaradio imidž "psihologa" koji zna kako pristupiti svakom igraču i izvući apsolutni maksimum iz njega a da puno ne komplicira.

image
AFP

Obiteljska atmosfera

No, jedan drugi stručnjak ostat će upamćen po tome kako je zahvaljujući neobičnim metodama uspio ostvariti jedan od najnevjerojatnijih uspjeha u povijesti nogometa. Riječ je o Claudiju Ranieriju, "luzeru" koji je u 30 godina svoje trenerske karijere od značajnijih trofeja osvojio samo po jedan talijanski i španjolski kup te Intertoto kup s Valencijom, da bi onda 2016. odveo Leicester City do spektakularnog pothvata – naslova engleskog prvaka.

S obzirom na to da je momčad bila sastavljena od igrača koji su u najboljem slučaju bili osrednje kvalitete, predviđala joj se borba za ostanak, a čak i kada je postalo jasno da Leicester misli ozbiljno, nitko do samoga kraja nije vjerovao da bi zaista mogli osvojiti Premier ligu. No, Talijan je od početka vjerovao u družinu koja mu je dana na vođenje. Uspostavio je obiteljsku atmosferu uzajamnog povjerenja i dao rijetko viđenu slobodu igračima, a oni su mu to vratili na najbolji mogući način.

Ranieri je odmah nakon dolaska shvatio da igrači strahuju od nekakvog talijanskog trenera koji će ih maltretirati taktičkim zahtjevima, stoga je odlučio sklopiti pakt s njima.

– Rekao sam im da imam povjerenja u njih i da ih neću puno gnjaviti taktikom ako mi obećaju da će davati sve od sebe na utakmicama i na treninzima, te da nikada neće izdati jedan drugoga – rekao je Ranieri.

image
AFP

Također im je dopustio da jedu praktički što god žele, te su u pravilu imali čak dva slobodna dana u tjednu, što zvuči gotovo nezamislivo na tako visokoj razini. Dakle, igrači su imali trenera koji ih nije puno gnjavio, dva dana tjedno slobodno, mogli su jesti što su htjeli (Jamie Vardy je primjerice na dan utakmice "jeo" dupli espresso i tri limenke Red Bulla) i biti na svaki mogući način opušteni. Većina bi rekla da je to recept za katastrofu, ali Leicester je postao prvak najkompetitivnije lige na svijetu.

Zanimljiv je bio i odnos Ranierija prema Vardyju, najboljem strijelcu ekipe. Talijan je dobro procijenio karakter nestašnog napadača te je šuterske vježbe u pravilu stavljao dan poslije utakmice, kada bi Vardy morao odrađivati regeneracijski trening. To je značilo da Vardy gotovo nikad neće imati priliku na treninzima pucati po golu, osim za vrijeme igre, a to ga je učinilo toliko gladnim da je "grizao" na terenu i postigao 24 gola u toj sezoni.

Kućni posjeti i skidanje hlača

Ranieriju je pomogao dobar osjećaj za psihološko profiliranje igrača, ali njegove metode nisu bile ni blizu "sofisticirane" kao one Louisa van Gaala. Nizozemac je na počecima svoje vrlo uspješne trenerske karijere posjećivao igrače u domovima kako bi ih poput kakvog psihoanalitičara pokušao "dokučiti" te bi sve detaljno zapisivao u svoju bilježnicu. Zatim je shvatio da to nije dovoljno sveobuhvatna metoda pa je zaposlio profesionalnu agenciju da mu pomogne isprofilirati igrače, a zatim bi ih podijelio na tri boje koje su označavale tri skupine – intelektualno orijentirane, emocionalne i kreativne.

Van Gaal je zapravo kontradiktorna trenerska ličnost, jer s jedne strane uvijek traži maksimalnu disciplinu i podvrgavanje pravilima koja su ponekad nepotrebna i nadasve bizarna (kao kada je sve igrače i stožer natjerao da u svakom trenutku moraju imati čarape na nogama u hotelu), a s druge strane pamti rođendane svih članova njihovih obitelji i stalno traži načine kako im što više ugoditi. Tako je jednom prilikom od hotelskog osoblja zatražio premještanje žica i routera po hotelu kako njegovim igračima ne bi pucala internetska veza dok igraju videoigre.

image
Van Gaal u 'elementu'
AFP

No, iako je ekstremno studiozan i pedantan, van Gaal je također tempirana bomba koja svakog trenutka može eksplodirati. Ne podnosi novinarska pitanja koja smatra glupima, a primjer toga mogli smo i vidjeti i tijekom posljednje reprezentativne stranke kada je jednog novinara napao zbog pitanja i rekao mu da "nema nogometnu viziju". Posebno je zanimljivo to što mu je supruga bivša PR-ovka osiguravajuće kuće, ali je odavno digla ruke od toga da mu pomogne u tome da se kontrolira u javnosti.

Možda i najbizarnija scena u čijem je središtu bio ekscentrični Nizozemac bila je ona kada je u Bayernovoj svlačionici u naletu bijesa skinuo hlače i igračima pokazao svoj "ponos". Posebno je zanimljivo to da je taj čin bio pogrešno shvaćen. Luca Toni u svojoj je autobiografiji napisao da su igrači mislili kako im je htio poručiti da "ima muda bilo koga staviti na klupu" te da nikada nije svjedočio ničem luđem od toga, ali Van Gaal je poslije objasnio da je cilj tog performansa bio pokazati im kako je svaka njegova odluka o tome tko će igrati za dobrobit momčadi, a ne zbog njegova ega.

'Special One'

Jedan se čovjek zato od početka svesrdno trudio da postane jedan od najvećih "egoista" u trenerskom svijetu, a sve je počelo kada se na prvoj konferenciji za medije kao novi trener Chelseaja predstavio kao "Special One". José Mourinho hodajuća je kontroverzija, a iako je dojam često bio da zbog svojih uspjeha i načina na koje je do njih došao ne zaslužuje baš takav gotovo božanski status, on je svojim ponašanjem uvijek pokazivao da zaista jest poseban.

Karizmatični Portugalac svugdje gdje je došao uspio bi na početku zadobiti povjerenje momčadi, ali bi s vremenom to povjerenje počinjalo blijedjeti. Mnogi stručnjaci pokušavali su objasniti taj fenomen, a nekakav dominantan zaključak jest to da Mourinho jednostavno previše traži od svojih igrača, a zbog njegovih primarno defenzivnih sklonosti momčad počne sumnjati u njega čim se zaredaju loši rezultati.

image
AFP

Posljednjih godina sve se češće može čuti Portugalca kako otvoreno u javnosti kritizira svoje igrače, što mu se nikada ne isplati, jer to u pravilu izazove podjele u ekipi, što onda ruši same temelje onoga što on traži od njih. Uz to su mu i metode kojima se koristi u svakodnevnoj komunikaciji pomalo neobične...

– Ponekad bih bio doma i gledao neku humorističnu seriju na TV-u, a on (Mourinho, nap. a.) poslao bi mi poruku i pitao me gledam li to. Zatim bismo neko vrijeme razmjenjivali poruke, a onda bi on odjednom prestao pisati. Sutra ujutro došao bih na trening, a on me ne bi ni pogledao. Pitao sam se jesam li nešto pogrešno rekao ili napravio, ali bi me onda dan poslije srdačno zagrlio čim bi me vidio i pitao za obitelj. Imao sam osjećaj kao da ga svaki dan moram pokušavati impresionirati – opisao je svoj odnos s Mourinhom bivši kapetan Chelseaja John Terry.

Psihološke igrice

Cijela priča zvuči dosta stresno, a Portugalac inače ima takav efekt i na protivničke trenere. Možda je najveća njegova žrtva bio Pep Guardiola, koji je navodno upravo zbog Mourinha otišao iz Barcelone. Iako je Katalonac bio uspješniji dok su obojica bila u La Ligi, Portugalčeve psihološke igrice bile su previše za Guardiolu te je jednostavno morao "pobjeći" iz Španjolske.

Katalonac jednostavno nikada nije bio tip od psiholoških igrica i javnih prepucavanja s kolegama, nego je uvijek htio biti fokusiran na svoj posao. Smatra ga se možda i najvećim živućim nogometnim "filozofom" uz njegova idola Marcela Bielsu, a španjolski komunikacijski stručnjak Miguel Ángel Violán bio je toliko fasciniran njegovim metodama da je napisao knjigu o tome kojom si je priskrbio status "guardiologa".

image
AFP

Violán kao jednu od najvažnijih Guardiolinih trenerskih kvaliteta, uz znanje i vještinu, navodi emocionalnu inteligenciju. Guardiolini zahtjevi jesu izuzetno komplicirani, ali Violán kaže da u pozadini svega stoji zdrav razum, odnosno da Katalonac dobro promišlja o osobinama igrača koje ima na raspolaganju i ostvarivosti njegovih zamisli prije nego što ih počne nametati ekipi. No, također navodi i da njegova težnja perfekcionizmu ponekad prevlada taj zdrav razum, što i većina onih koji iz sezone u sezonu prate njegove neuspjehe u Ligi prvaka navode kao glavni razlog toga što Guardiola nakon odlaska iz Barcelone nije osvojio to natjecanje.

Ključ uspjeha

Ne postoji samo jedan recept za uspjeh u nogometu, ali priče svih uspješnih trenera svode se na važnost razvijene emocionalne inteligencije, sposobnost psihološkog profiliranja igrača i iskren pristup, koji bi trebao omogućiti da ih igrači slijede u njihovim idejama.

Ključ svega je zadobiti povjerenje momčadi i izvući ono najbolje iz igrača, a hoćeš li to postići tako da ih odvedeš pet dana u divljinu bez hrane ili tako da skineš hlače nasred svlačionice, ostaje svakome na izbor...

item - id = 1128432
related id = 0 -> 1135431
related id = 1 -> 1135347
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. listopad 2021 07:36