Dežela slavi Matjaža Keka, more poruka zatrpalo je mobitel uspješnog stratega nogometa, Slovenija je s tri remija, kao tri pobjede ušla u završnicu Eura. Nikad dosad tu nije bila. A Hrvati i Srbi već su kod kuće, sad je Slovenija reprezentativni predstavnik onoga što se nekad zvalo „europski Brazil”, a to je bila selekcija bivše države, Jugoslavije, pozvana specijalno na oproštaj Pelea, 1971. godine, što joj je značilo poput kakvog trofeja...
Sad je Slovenija preuzela baklju i ona je lučonoša nogometa bivše države. Malo smo, priznajemo, ljubomorni, godinama je to neprikosnoveno bila Lijepa naša, ovjenčana medaljama.
Sad se „vatreni” pripremaju za odmor, a Slovenci Matjaža Keka za još jednu veliku utakmicu.
Slavi Marijan Pušnik, bivši trener Hajduka, iz njemačkih gradova javlja nam se porukama, slavi i Brane Oblak, korifej (zborovođa) zlatne generacija Hajduka, slavi Đorđe Grubišić, Solinjanin, koji se tako dobro drži sa 84 na leđima (svaki dan vježba!), bivši nogometaš i trener ne samo Maribora. Poruku čestitke Keku poslao je i vaš reporter, kao izniman štovatelj njegova trenerskog lika i djela (0:0, pa što?!), a čestitku je, možete i zamislit, poslao i Lukša Jakobušić, dojučerašnji predsjednik Hajduka.
Kek, bila je to Lukšina gotovo opsesija, tako ga je želio dovesti u Hajduk i na njemu graditi svoj četverogodišnji mandat koji je trebao eruptirati titulom prvaka! S Kekom na klupi sigurno se ne bi Jakobušiću dogodilo da trenera mijenja kao bičve (bječve, rekli bi Dubrovčani), Tramezzanija, Gustafssona, Dambrauskasa, Karoglana, Leku... Kek je u startu bio zamišljen kao jedan od četiri asa, kapitalca (Bilić, Kek, Leko, Jurić) za kojima je Lukša bacao udicu želeći osigurati trenersku stabilnost. Momčad Hajduka imala bi dugotrajnog trenera, uz angažman igrača koje nećemo, kako je obećao, tražiti po googleu tko su i što su. To je bio plan.
U potrazi za trenerom gospar Lukša doveo je naknadno Ivana Leku kao kapitalca, ali iza scene, otprije, ostala je želja i žal za Kekom što njega nije privolio za dolaskom u Hajduk, jednom, dvaput, triput...
Danas je trenutak potvrde Kekova rada i znanja, dobio je zvanje doktora na Euru, trenutak kad se bere vrhnje. Trebalo je 0:0 protiv Engleske da (mu) se stavi (još jedan) poseban pečat na višegodišnji rad.
A ovaj ciklus započeo je prije pet godina, predsjednik Slovenske nogometne zveze Radenko Mijatović zavezao je Keka i danas je Mijatović sretan čovjek, sigurno će dobiti novi mandat, a i Kek bi trebao ostati i dalje, barem za novi mundijalski mandat do 2026. godine.
U međuvremenu, privezanog Keka za slovensku Zvezu matao je Jakobušić, nutkao ga ugovorom u Hajduka, Kek je poput Odiseja morao proći mimo Lukšinih sirena. Kao što se Odisej po savjetu čarobnice Kirke privezao za jarbol da ne odoli zovu primamljivih sirena (zvale su se Partenopa, Leukozija i Ligija) tako je i Kek, teška srca odbio Hajduk. Dežela je ipak dežela.
Nema o tome potvrde ni decidiranih izjava, ali znamo da bi se pod kapuljačama u jesenski sumrak (da ih nitko ne prepozna) pokrili Lukša Jakobušić i Đorđe Grubišić i krenuli u šetnju „maskirani” od Zente do Žnjana, šotobraco i pričali bi o nogometu. Volio je Lukša tako saslušati starije, inkognito, da mu Boro Primorac ne bude jedini sugovornik. A onda je kao tema razgovora iskočila ideja ajmo dovest Keka...
- Predsjedniče, to bi vam bio potez...
Đorđe Grubišić legenda je solinskog, pa time i splitskog nogometa, prvoligaški igrač Maribora, kad je on igrao za „vijoličaste u Ljudskom vrtu”, šta oće reć ljubičaste u Narodnom vrtu, u prvoj jugoslavenskoj ligi (a s njim u stoperskom paru bio je Joško Sisgoreo, još jedan Splićanin), Kek je bio dječak, živio je blizu stadiona... S ocem Francom odlazio je često u Supetar na ljetovanje.
Zbližili su se kasnije, 1994. kad je Đorđe bio trener austrijskog GAK-a iz Graza, a Kek igrač, pa su kasnije bili skupa opet i u Mariboru, Kek je sad već bio trener, a Grubišić kao mentor, tata, savjetnik od najvećeg povjerenja.
- Ja sam vam zapravo Kajo, rođen na Svetog Kaju 22. travnja 1940., na dan zaštitnika Solina, pa sam logično i dobio ime Kajo, a mnogi je Kajo u solinskom kraju ujedno i Đorđe, tako smo dobijali imena – otkriva nam stari veliki trener.
Povezan sam s Kekom koji je rođen 1962. godine... Život nas je zbližio, makar sam ja stariji 22 godine, Matejas (tako ga Đorđe zove), kao da mi je sin. Sinoć mu je odmah cijelo moje društvo slalo poruke u Njemačku. Kad već nismo mi prošli, neka su naš Kek i Slovenci...
Vidi se ruka trenera, netko reče. To je jasno i laiku da je slovenske trupe ujedinio i „naoružao” izbornik, mukotrpnim radom od pet godina.
Grubišić je, usput ispričano, imao i tajni Kekov zadatak, u doba kad je Kek slagao šampionsku momčad Rijeke. Skautiraj mi Filipa Bradarića u Hajduku, jako me zanima što to i kako igra.
Đorđe je bilježio i slao izvještaje, zaključak je bio jedinstven:
- Treba ti Filip u Rijeci! Uzmi ga!
Hajduku su trebale pare, novac (priča nam je poznata, kao refren!), a Keku Filip. Stvorit će se tandem stražnjih veznih koji će donijet titulu prvaka na Rujevicu, Bradarić – Mišić. E, ovaj Mišić koji je poslije niza godina sad u Dinamu i kojega su sugerirali Daliću da ga povede u Njemačku jer u veznom redu „vatrenih” fali kilometara i kisika. Filip Bradarić je postao i kapetan Rijeke i igrač od najvećeg povjerenja treneru. No, to je druga tema.
Kasnije, 2020. i dalje, Đorđe je pokušao pomoći da se Kek dovede u Hajduk.
- Htjeli smo ga Lukša i ja dovesti u Hajduk, to ste znali i tada, a sada više nije ni tajna – smijucka se Grubišić, a neće se ni Lukša ljutiti.
Jakobušić i Kek sastali su se nekoliko puta inkognito, u Mariboru, na Pohorju, uz auto-put na nekom skrovitom odmorištu u Sloveniji, možda i u Hrvatskoj, nismo sigurni; ne znamo gdje su se, ali dali bismo ruku u vatru da su se i bome jesu se...
U trenutku, sjetit ćete, pronio se glas Splitom „sutra Kek potpisuje za Hajduk”?! Bila je to lažna uzbuna, a tog studenoga 2020. pisali smo:
- Pola Splita traži kita... Znate kako je ono bilo kad se „nasukao” kit na Kaš(j)unima, pa su se mnogi zaletjeli vidjeti to čudo. Tako i hajdučki kuloari već danima zazivaju Matjaža Keka i nema nego da su ga već promovirali u trenera Hajduka: na korak je do dogovora, evo dolazi, viđen je u Splitu, sutra potpisuje. On može razvrgnuti ugovor sa slovenskom Zvezom... Interesantno je da je fokus usmjeren isključivo na Keka, a nijedan drugi trener nije „u igri”. Želja kao da je unisona – javljali smo.
No, ništa od toga, Kek ne može ostaviti „deželu”, ne bi bilo u redu.
Kek je legenda - Rijeke, s njima je osvojio duplu krunu 2017. godine i ne samo to, ali se zna da je od igračkih dana posebno simpatizirao – Hajduk. Bilo je to doba Kekova mladenaštva kad se za Hajduk navijalo posvuda, a posebice je u Sloveniji „majstor s mora” imao pristalice. Tako je i Aleksander Čeferin zavolio „Ivićevu generaciju”, pa i Kek uz svoj Maribor.
Kek je bio sklon Hajduku i pozivima, ali riječ koju je dao domovini, predsjedniku Zveze Radenku nije mogao pogaziti, ni razvrgnuti. Razočarao bi narod. Dječačke želje i Lukšina ambicija, razbile bi se svaki put o sva tri vrha Triglava.
Bila je to nemoguća misija.
Kek, istine radi, nije stalno brao runolist i svježe mirisavo alpsko cvijeće, teško mu je bilo kad ga je u Ligi nacija 5. lipnja 2022. u Beogradu, na „marakani”, na stadionu „Rajko Mitić” Srbija razbila sa - 4:1.
- Tada je Zveza stala iza njega i kupila ga osjećajima. Nema veze, idemo dalje, vjerujemo u vas – ohrabrio ga je Radenko Mijatović. Sad sve to dolazi na naplatu. Ovo je veliki dan za slovenski nogomet - svjedoči nam iz Ljubljane kolega Rok Tamše, urednik u Delu i privatno hajdukovac. Toliki da se nedavno vjenčao baš u Splitu da naglasi privrženost „bijelima”.
- Slovenija je domovina, a Hajduk moj klub. To su ljubavi koje se ne daju miješati, svaka je na svojoj razini – kaže Rok Tamše.
Takav je otprilike i Kek. Nije došao u Hajduk. Ostala je priča kako je Hajduk bio blizu kapitalca koji sada bere lovorike na Euru, pa u trenutku mnogi u Hrvatskoj i Srbiji žale „e da je nama barem Kek izbornik/selektor”.
Inače, za potrebe priče da znate i to, predsjednik Zveze Radenko Mijatović je rođen u Skender Vakufu koji se danas zove Kneževo, u Bosni i Hercegovini i to prije 60 godina. Dvije godine je mlađi od Keka. Nakon odsluženja vojnog roka u JNA, Rade Mijatović odlučio je ostati u Sloveniji, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani, izgradio se u gospodarstvenika i visokog nogometnog funkcionera. On je (sa)čuvao Keka „deželi”.
A Matjaž Kek, te Ralf Rangnick za kormilom Austrije, vidi se da su posebni trenerski magovi. Na svoj način su obilježili prvu fazu Eura!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....