Ideja o osnivanju Superlige, (uglavnom) zatvorenog natjecanja u kojem bi se ogledali najmoćniji klubovi na svijetu, još je uvijek živa. Točnije, ona je pravno gledano već osnovana i postoji, jer osam momčadi koje su je osnovale (Milan, Arsenal, Atletico Madrid, Chelsea, Liverpool, Manchester City, Manchester United i Tottenham) još uvijek traže izlaz iz cijele priče, dok su joj Juventus, Real Madrid i Barcelona ostali vjerni, bez obzira na to što im predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin stalno prijeti izbacivanjem iz europskih natjecanja ako je sasvim ne rasformiraju.
Prosvjedi
Inter se jedini odmah uspio izvući, jer se osigurao prilikom potpisivanja ugovora, umetnuvši klauzulu koja mu je omogućila napuštanje organizacije, ako se njihovi sponzori ne bi s tim složili.
Osim navijača, koji su u travnju prošle godine organizirali masovne prosvjede i tako prestrašili vlasnike klubova za koje navijaju, važnu ulogu u cijeloj priči odigrao je i sam Čeferin, koji je kod njih devetero uspio ispregovarati da odustanu od namjere, obećavši im reformaciju Lige prvaka na način da ona više podsjeća baš na tu Superligu.
Mnogi već godinama tvrde da Liga prvaka uopće nije reprezentativna svome nazivu, jer u njoj dominiraju ekipe koje uopće nisu prvaci svoje zemlje. Uzmemo li u obzir, primjerice, ovu sezonu, vidimo da je od 32 momčadi njih samo 15 osvojilo domaći naslov u prethodnoj sezoni, dakle niti polovica. Uz to smo u grupnoj fazi imali situaciju da su se u skupini C našla čak tri prvaka (Ajax, Sporting i Bešiktaš), a u skupinama B i F samo po jedan (Atletico Madrid i Young Boys).
Najmoćniji klubovi (ne nužno i najbolji, jer veliki broj njih je već godinama daleko od najboljih u svojim ligama) žele zagarantirano mjesto u europskom natjecanju, koje im direktno donosi desetke milijuna eura godišnje, a indirektno i više, kroz prihode od sponzora i od službenih proizvoda koji vrijede više kada igraš među elitom, stoga su promjene u formatu Lige prvaka morale ići u tom smjeru.
To se naposljetku i dogodilo, a prošle srijede na UEFA-inu kongresu u Beču izglasane su promjene koje će stupiti na snagu u sezoni 2024./25., a koje će dodatno elitizirati Ligu prvaka i u suštini je još jedan korak primaknuti onome protiv čega se Čeferin toliko žustro borio – Superligi.
Najelitnije europsko klupsko natjecanje tako će se proširiti s 32 na 36 klubova, a više neće imati grupnu fazu, već će sve momčadi biti smještene zajedno, s tim da će se igrati po takozvanom “švicarskom modelu” koji se koristi na šahovskim turnirima. To znači da će momčadi biti podijeljene u četiri jakosne skupine te će svaka odigrati ukupno osam utakmica (po četiri kod kuće i u gostima), odnosno po dvije s protivnicima iz svake te jakosne skupine.
Ta promjena znači da će se u inicijalnoj fazi broj utakmica svake ekipe povećati sa šest na osam, a kako će se samo osam najboljih momčadi plasirati direktno u osminu finala, dok će se sljedećih 16 u play-off rundi boriti za svoje mjesto u knockout fazi, njima će broj susreta biti dodatno povećan. To znači da će čak 24 momčadi od njih 36 u glavnom ždrijebu odigrati najmanje deset utakmica, a najviše 17 u Ligi prvaka, što je, gledano kroz kontekst financija i prestiža, ogroman dobitak za klubove. Ali i za UEFA-u, koja će ukupan broj utakmica u jednoj sezoni LP-a podignuti s dosadašnjih 125 na 189.
Doduše, prvotni plan UEFA-e bio je da svaka momčad odigra čak deset utakmica u inicijalnoj fazi, ali je ponukana kritikama klubova s Otoka, kojima je došlo do glave da će morati igrati količinu utakmica koje ljudsko tijelo jedva može izdržati, smanjila taj broj na osam. Kritike engleske javnosti apsolutno su bile na mjestu (Liverpool će, primjerice, ove sezone odigrati čak 63 utakmice u svim natjecanjima), ali je ironija u tome da je čak šest klubova s Otoka htjelo oformiti Superligu, koju bi igrali paralelno s domaćim natjecanjima i imali još veći broj utakmica.
Važni ustupci
UEFA je na Kongresu u Beču napravila još dva vrlo važna “ustupka” kako bi spriječila još veće optužbe za elitizaciju. Prvi je promjena načina određivanja o tome kako će se raspodijeliti dodatna četiri mjesta koja su se otvorila proširenjem natjecanja.
Odlučeno je da će jedno mjesto ići trećeplasiranom klubu iz lige koja je peta na UEFA-inoj ljestvici, jedno će ići klubu iz dijela kvalifikacija za koji se zove “put prvaka”, a u kojem sudjeluju prvaci država koje nemaju zajamčeno mjesto u LP-u, dok su druga dva prvotno trebala ići klubovima s “povijesnim zaslugama”.
To je u suštini značilo da bi povijesno važne momčadi, koje su sada toliko loše da plasman u Ligu prvaka ne mogu ostvariti na terenu (dobar dio onih koje su htjele osnovati Superligu), imale dva zagarantirana mjesta među elitom. No, nakon ogromnih kritika javnosti i pobune klubova “srednjeg staleža”, UEFA se odlučila za malo pravedniji model te je ta dva mjesta odlučila dati momčadima iz liga čiji su klubovi prethodne godine bili najuspješniji u europskim natjecanjima, a prvenstva su završili kao prvi ispod posljednjeg mjesta koje vodi u Ligu prvaka.
Takva odluka definitivno je sportskija, jer u protivnom bi se moglo dogoditi da, primjerice, petoplasirana momčad iz Premier lige ne ide u Ligu prvaka, već umjesto nje tamo ide sedma ekipa na ljestvici zbog “povijesnih zasluga”, ali i dalje predstavlja korak prema elitizaciji i čini sam naziv natjecanja još besmislenijim. Pogotovo zato što je teoretski moguće da se u Ligi prvaka među 36 momčadi nađe njih čak sedam iz iste države.
Ta mogućnost otvorena je za klubove iz Engleske, Španjolske, Italije i Njemačke, i to na sljedeći način. Prve četiri ekipe iz svake od tih liga imaju zagarantirano mjesto u glavnom ždrijebu LP-a, peti bi se mogao izravno plasirati na račun novog pravila, šesti kao osvajač Lige prvaka prethodne sezone koji je plasiran ispod petog mjesta u prvenstvu, a sedmi kao osvajač Europske lige prethodne sezone koji je također plasiran niže od petog mjesta u nacionalnom prvenstvu. Naravno, ovakav rasplet je teško očekivati, ali teoretski je moguć, pogotovo ako se u budućnosti nastavi financijsko i kvalitativno odvajanje Premier lige od ostalih nacionalnih prvenstava.
– Više klubova u Ligi prvaka ne znači da smo postali Superliga. Superliga bi uvijek imala iste klubove koji bi igrali jedni protiv drugih – pokušao se obraniti Čeferin, ali kada pogledamo koji klubovi iz godine u godinu dolaze do polufinala i finala, riječi predsjednika UEFA-e gube smisao.
Šest najjačih
Uzmemo li u obzir posljednjih 19 sezona Lige prvaka, dakle razdoblje od posljednje promjene formata, dolazimo do zaključka da smo u finalima gledali isključivo klubove koji dolaze iz šest najjačih liga – engleske, španjolske, talijanske, njemačke, francuske i portugalske, dok je u njima igralo 17 različitih momčadi. Rekorderi su Liverpool i Real, kojima će ovo biti peto finale od sezone 2003./04.
Kada govorimo o polufinalima, situacija je gotovo identična, s tim da sada u priči imamo još dva kluba iz Nizozemske (PSV i Ajax). Dakle, u posljednjih 19 godina samo je sedam različitih država imalo svog predstavnika u polufinalima Lige prvaka, s tim da od ukupno 76 pojavljivanja njih čak 49 otpada na momčadi iz Engleske i Španjolske.
Idemo dalje. Samo 25 različitih klubova uspjelo je doći do poluzavršnice natjecanja, s tim da se njih deset tamo pojavilo samo jednom. Također, ovo će biti drugo finale između Liverpoola i Reala u posljednjih pet godina i peto od posljednjih sedam u kojem će igrati barem jedna od te dvije ekipe. Morate priznati da vam je Čeferinova izjava dosad barem malo izgubila na vjerodostojnosti.
Treća važna stvar s Kongresa u Beču jest to da je UEFA ipak odustala od održavanja polufinala i finala Lige prvaka u Final Four formatu. Čeferinov novi “BFF” koji mu je bio glavni saveznik u trenucima krize prouzrokovane osnivanjem Superlige, predsjednik PSG-a i ECA-e (Europskog udruženja profesionalnih klubova) Nasser Al-Khelaifi, nedavno je rekao kako smatra da bi završnica Lige prvaka trebala biti sličnija Super Bowlu, odnosno da bi to trebao biti spektakl koji će trajati nekoliko dana.
Ideja je bila da četiri najbolje momčadi igraju polufinala na jednu utakmicu i finale u jednom gradu, ali je to od starta djelovalo malo previše “progresivno” za današnji nogomet, dok su se javila i dva velika problema. Prvi je taj što bi u tom slučaju navijači bili lišeni mogućnosti da bodre svoju momčad u polufinalu Lige prvaka na svom stadionu i u većem broju, dok je drugi problem – onaj koji je vjerojatno prevagnuo u cijeloj priči – taj da bi i UEFA i klubovi vrlo vjerojatno imali manju direktnu zaradu, s obzirom na to da bi se igrale dvije utakmice manje, i to u najatraktivnijoj fazi natjecanja.
Protestno pismo
UEFA-inu odustajanju od te ideje vjerojatno je kumovalo i otvoreno protestno pismo udruge navijača Liverpoola “Spirit of Shankly”, koju je javno podržao i trener Redsa Jürgen Klopp, zbog male količine i ogromne cijene ulaznica za ovogodišnje finale u Parizu, u kojem će njihova momčad igrati protiv Reala. UEFA je za navijače obaju klubova namijenila nešto više od polovice kapaciteta, dok su se cijene kretale između 70 i 690 eura, s tim da je najčešća bila ona od 180 eura.
Liverpoolovi fanovi i Klopp optužili su UEFA-u da navijače gleda kao na bankomate, što nije prva takva optužba s kojom se krovna europska nogometna federacija susreće, a treba naglasiti i to da će joj prema projekcijama redizajnom Lige prvaka prihodi od natjecanja porasti za čak 40 posto.
Kada to stavimo u kontekst povećanja broja sudionika i utakmica u najelitnijem europskom klupskom natjecanju, te praktički garancije da će iz inicijalne faze turnira dalje prolaziti najmoćnije momčadi, nije nerazumno zaključiti da je UEFA ugušila Superligu kako bi oformila svoju Superligu. Malo pravedniju i “socijalno osvješteniju”, ali i dalje Superligu koja je prvenstveno rezervirana za elitu.