Umro je Andreas Brehme, veliki nogometaš i svjetski prvak kad su ono Nijemci osvojili Mundijal u Italiji, a izbornik je bio Franz Beckenbauer, evo je i Kaiser nedavno umro...
Taj žalostan trenutak kad odlaze velikani ponukao nas je da zavrtimo vremeplov, priča seže u sjećanja vašeg reportera pod egidom "gdje si bio 1990..."
Hajduk je bio na turneji po Australiji, koja će se pokazati povijesnom, kao i sva događanja koja će se dogoditi s početka devedesetih, ali tih dana ono što je bilo najvažnije nije bila turneja Hajduka, nego nastup reprezentacije bivše države na Svjetskom prvenstvu u Italiji.
"Plavi" koje je vodio Ivica Osim, a za koje su igrali ili bili među 22 odabrana reprezentativci iz Hrvatske Tomislav Ivković, Zoran Vulić, Zlatko Vujović, Alen Bokšić, Robert Prosinečki, Robert Jarni, Davor Šuker i Andrej Panadić, ali i Davor Jozić koji bi možda u trenutku biranja na koju će stranu odabrao Hrvatsku (ostao je kasnije u talijanskoj Ceseni igrati, raditi i živjeti), dakle ta i takva momčad ispala je u četvrt-finalu...
Pozornost smo potom usmjerili na raporte završnice Mundijala, Diego Maradona je predvodio Argentinu, Salvatore Toto Schillaci bio čovjek za kojim je ludovala Italija, domaćin prvenstva, Lothar Matthaeus je bio "desetka" "elfa", a Paul Gascoigne prva zvijezda Engleske. To su bili polufinalisti.
Ono na što vas želimo podsjetiti jest detalj kakav je bio igrač, igračina, lijevi bek, a katkad i libero (iza Guida Buchwalda), ali i puno više od toga - Andreas Brehme. Nogometaš u kojega je bio, na primjer, zaljubljen Giovanni Trapattoni dok su zajedno bili u milanskom Interu.
Igra se svjetski finale, mrvljenje totalno, Maradona protiv Matthaeusa, vrije rimski Olimpico, 73.603 gledatelja i malo je ili nimalo tu dopadljivog baluna i onda u završnici, 85. minuta arbitar iz Meksika Edgardo Codesal sudi jedanaesterac, fauliran je Rudi Voeller, kazneni je udarac za Njemačku, na samom izdisaju finala.
Oči su uprte u Lothara Matthaeusa, predodređen je i potom izabran za najboljeg nogometaša Svjetskog prvenstva i treba uzeti taj balun, šutirati i donijeti pokal "Caru Franzu" i njemačkom narodu.
Matthaeus tada izvodi neočekivan potez, "ne, nemam snage, psihički nisam sposoban". Prepušta loptu Brehmeu. Andreas, uradi to, ja nisam spreman, kaže mu najbolji.
Rečeno, učinjeno, prijatelji su i klupski kolege, ranije u Bayernu zajedno, a u tom trenutku u milanskom Interu. Brehme je dobio zadatak od kapetana, stavio loptu na bijelu točku, raspalio i svladao Sergija Goycoecheu, te posljedično rasplakao Diega Maradonu. Povijest će pokazati da je to bio trenutak kad se "mali zeleni" počeo spuštati s krova svijeta, uradio je to Brehme, a ne Matthaeus.
Detalje tog razgovora Lothara i Andyja ispričao nam je nedugo zatim njemački kolega, ubijte nas, zaboravili smo mu ime, ali u mixed-zoni rimskog Olimpica, odmah poslije finala prije 34 godine, to je bila glavna priča. Top tema uz slavlje Nijemaca i tugu Maradone.
Matthaeus je ponio slavu, napokon, bio je brutalno iskren prema samom sebi i odgovoran prema momčadi. Bio je to hrabar potez, premda bi neki rekli da je to bijeg kukavice, no imao je sreću da je Brehme bio nepogrešiv i za Nijemce je to bio happy-end. Happy Andy Brehme...
Tako i povijest nadasve pamti Brehmea kao neočekivanog strijelca iz penala za pogodak vrijedan treće svjetske titule Nijemaca.
Na dan kad je Brehme preminuo vratio nas je u sjećanje na Mundijal u Italiji i odgovor na ono pitanje s početka teksta "a gdje si bio u ljeto 1990..." Gledao kako Brehme rastužuje Maradonu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....