StoryEditor
Strani nogometvjeruje u sebe

Bivši vratar Hajduka prisjetio se bolne epizode u karijeri: Za sve sam bio kriv, mislim da su mi tamo vrata zatvorena

Piše Mihovil Mekić/SN
7. ožujka 2020. - 23:00
Vlado Kos/Arhiva/Hanza Media

Prošlo je više od dvije godine otkad su navijači Hajduka upoznali Karla Leticu (23). Junak posljednje pobjede Bijelih na Rujevici, onih 2:1 s početka prosinca 2017., danas je 23-godišnjak koji živi u Ferrari. Vratar je talijanskog prvoligaša SPAL-a na posudbi iz Bruggea, pišu Sportske novosti.

- Teško ćemo se spasiti, svjestan sam toga, ali moja posudba završava u lipnju ove godine. Tada ću dobro razmisliti što i kako dalje - rekao nam je Letica kojeg smo u Ferrari “uhvatili” dok se pripremao za nedjeljni ogled u Parmi.

- Gostujemo u Parmi, ide život dalje unatoč koronavirusu. U nedjelju u ranom, onom prvom terminu u 12.30 smo na stadionu Parme. Jasno, bez gledatelja. U Ferrari se normalno živi, mi smo 250 kilometara od Milana i u našem gradu do sada nije bilo nijednog prijavljenog slučaj korone. Preventivno su zatvorene škole, ali rade restorani i mi normalno treniramo. Imam osjećaj kao da je cijela priča oko korone više medijski pojačana. Barem se u Ferrari takav dojam stječe.

Ostavit ćemo koronu zdravstvenim djelatnicima, posvetit ćemo se onome što je Karlova primarna zadaća, posvetit ćemo se nogometu. U kasnu jesen 2017. Letica je s Hajdukom putovao iz Osijeka prema Rijeci. Ozlijedio se prvi vratar Stipica i postavilo se pitanje tko će čuvati vrata Bijelih.

- Sjećam se, nismo se vraćali u Split, iz Osijeka smo produžili u Rijeku i dan i pol prije utakmice saznao sam da ću biti ‘jedinica’ Bijelih na Rujevici. Do tada sam imao samo jedan nastup za Hajduk, branio sam tog ljeta protiv Belupa, ali nisam imao tako važnu utakmicu upisanu u karijeri. Bio sam uzbuđen, a tko ne bi bio - prisjetio se Letica i nastavio:

- Te uspomene su mi prekrasne, ali ujedno imaju i neki prizvuk tuge. Zašto? Zato što se sjećam sjajnih dana, najbolji mjeseci moje karijere mi se vraćaju u glavi. Rijeku sam tada dočekao s pozitivnim pristupom, s adrenalinom koji je prerastao u nešto jako dobro. Bili su to dani kada je Hajduk prolazio turbulentno razdoblje, novi je trener tek 20-ak dana bio na klupi, tražio se izlaz iz rezultatske krize, a jadranski derbi savršeno je došao kao lijek za sve naše probleme. Obranio sam kazneni udarac Gavranoviću, uzeli smo važnu pobjedu.

Hajduk je s Leticom na vratima dobio Rijeku te jeseni prvi put nakon pet i pol godina, a potom je uslijedila velika pobjednička serija uključujući i pobjedu u Maksimiru.

- Za takvu seriju uspjeha mora se puno stvari poklopiti. Morao se posložiti kompletni mozaik. Nama se posložilo. Imali smo momčad i trenera čije smo ideje slijedili.

Od susreta u Rijeci nije više Letica skidao dres prvotimca. Branio je u nizu sve do ozljede u finišu sezone.

- Dvije utakmice prije kraja prvenstva sam ozlijedio koljeno i onda sam prešao u Brugge.

Sedam je mjeseci u kontinuitetu branio za Hajduk, postigao i onaj pogodak protiv Istre za pobjedu u sudačkoj nadoknadi. Letica je u 21. godini bio apsolutna vratarska senzacija, čuvar mreže koji je napredovao koracima od sedam milja. Otišao je potom u Brugge gdje je na početku sve krenulo sjajno. Ali ne zadugo. Idila je trajala tri i pol mjeseca.

- Često sam analizirao, sam sebe pitao “kako i zašto”. Možda se moj odlazak iz Hajduka mogao i prolongirati. Možda se mogao naći neki drugi klub... Jasno, kada ne braniš, sve ti pada napamet i tražiš sto razloga. Ali činjenica je da me Brugge platio, međutim nije čvrsto stao iza mene. Vratar osjeća kada ima podršku, jer život je satkan od dobrih i loših epizoda, ali kada netko stane iza tebe, kada te podržava u onim lošim danima, onda uspiješ prebroditi probleme.

Još od listopada 2018. kada je u Bruggeu preselio na klupu, Letica je u statusu pričuve. Iz Bruggea je u kolovozu prošle godine posuđen u SPAL gdje ulogu prvog vratara ima iskusni Etrit Berisha.

- Što reći za Berishu nego da odlično brani. Znam, zvuči nespojivo kada tako kažem za vratara momčadi koja je na rubu ispadanja iz Serie A, međutim i ove bodove koje smo zaradili, najviše smo dobili zahvaljujući Berishi. Zato mi je jasno zbog čega je Berisha prvi u SPAL-u.

Ali nije Letica nezadovoljan u talijanskom prvoligašu. Ne brani, nema utakmica, međutim, prema vlastitom osjećaju, napredak nije upitan.

- Da me netko pita bih li ostao u Italiji, moj odgovor je da bih ostao u Italiji cijelu karijeru. Puno sam napredovao s trenerom vratara u SPAL-u. Radio bih s njim cijeli život ako treba. Osjećam da sam spreman. Zatreba li, rado ću uskočiti među vratnice. Bez obzira na sve što se događalo, bez obzira na dugu stanku, osjećam da će moja kvaliteta izaći na površinu. Vratit ću se na travnjak bolji i spremniji, imam 23 godine i vrijeme je još uvijek moj saveznik.

Zbog neigranja u Bruggeu prošle godine nije bio niti sudionik završnice U-21 u Italiji, a da ne govorimo koliko je daleko od A reprezentacije. Prije dvije godine, dok je bio na vratima Hajduka, sve je izgledalo tako blizu, tako dohvatljivo.

- Istina, karijera je išla uzlaznom putanjom. Ali bit će još prilika. Ne bojim se, imam samopouzdanja, imam vjere u vlastite mogućnosti.

Toliko o Letici na osobnom planu. U nedjelju je Hajduk opet u Rijeci. Kakav je osjećaj pred jadranski derbi? Je li bod dobar za Bijele?

- To je delikatno pitanje. Ovisi o tome kakve su ambicije Hajduka. Ako Bijeli žele potvrditi da su zaista spremni biti uz Dinamo, da su zaslužili drugo mjesto, onda mi se bod čini kao skroman doseg. Jednostavno, moraš ići na pobjedu. Uostalom, ni Rijeka više nije moćna kao što je nekoć bila. Ne izgledaju mi kao neki snažni nezaustavljivi stroj kakvim su se prikazivali prije četiri-pet godina.

Najviše Leticu boli epizoda iz Bruggea i zato drži da se u Belgiju neće vraćati.

- Mislim da su mi vrata u Bruggeu zatvorena. Promijenila se gotovo kompletna momčad otkada sam otišao iz Belgije, ne vidim kako bih se vratio u Brugge.

Ne treba biti vidovit da bi se shvatilo kako neke loše uspomene pritišću mladog vratara.

- Za sve sam bio kriv u Bruggeu. Stoper pogriješi, primimo gol, ja kriv. Afere oko kluba, sto problema. Ni klub ni trener nisu stali iza mene, ali u konačnici mi je važno da svaku večer zaspim mirne savjesti. I više se neću vraćati na to što je bilo u Belgiji. Jedino uvijek mislim kako sam mogao izabrati neki drugi klub. Ali bit će valjda i druga šansa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

30. rujan 2020 02:33