Finila je i ova. Istinabog nije još, neki će drugi ovoga vikenda dijeliti medalje, ali šta se nas tiče gotovo je. Peti ili šesti, svejedno je. Nismo prvi, nema zlata. O rukometu ćemo opet - dogodine u ovo vrijeme.
Ovako razmišlja prosječan Hrvat. Onaj koji kroz godinu ne prati rukometna zbivanja, ili, uglavnom ne prati. Ali ‘oće zlato. Oće i gotovo. Sve ispod toga ne valja. Pa se sav znojav budi usred noćnih mora i viče “dosta nam je tih bronci”.
Ovakav način razmišljanja posljedica je opće sportske (ne) kulture. Koja u svemu priznaje - samo zlato. Eventualno tek, neku drugu medalju. Sportske nekulture kojoj je peto, ili šesto mjesto svejedno, debakl, sramota. Sportske nekulture koja nakon petog, ili šestog mjesta svejedno, traži krivce. Sve je negativno. Kriv je...
