StoryEditor
Ostaloglava u balunu

Zdravko Reić: Bukiću, prvo obriši svoj prag!

Piše PSD.
11. kolovoza 2013. - 19:50
Sportski junak ovog ljeta, barem dok se ne okonča svjetsko atletsko prvenstvo u Moskvi i naša Sandra Perković još jednom ne pomete svoje rivalke, svakako je Ivica Tucak, izbornik hrvatske vaterpolske reprezentacije. Jer, još jednom su se naši vaterpolisti zakitili medaljom, šestom na osam posljednjih velikih natjecanja.

Tako je Tucak nastavio praksu svog mentora i prethodnika, genijalnog stručnjaka Ratka Rudića. Od Melbournea 2007. i naslova svjetskog prvaka, naši su „dupini“ (onaj nadimak „barakude“ baš mi ne leži) osvojili još zlatnu na posljednjim olimpijskim igrama u Londonu, zatim zlato na prvenstvu Europe 2010., te još tri brončane medalje, sve tri na mundijalima u Rimu, Šangaju i sad Barceloni.

Svaka čast, kapa dolje, naklon do poda. Međutim, ta berba medalja ima i svoju tamnu stranu, koju je pokušao otkriti, bez i najmanje namjere da umanje senzacionalne uspjehe naše reprezentacije, tercet sjajnih i zaslužnih, bivših igrača, danas trenera Mornara Brodospasa, moralno besprijekornih, Zdeslav Vrdoljak, Joško Kreković i Renzo Posinković. Oni su na vrlo objektivan i dokumentirani način pokazali da stanje u hrvatskom vaterpolu i nije tako bajno. Njima treba čestitati, podržati ih na tim intervencijama, koje su nažalost izazvale javnu sablazan u vaterpolskim krugovima.

Radi se o svojevrsnom upozorenju, s najboljom namjerom, što je – ponovit ću, nažalost – u vrhu Hrvatskog vaterpolo saveza doživljeno kao ružna kritika plasirana u navodno nedostojnom trenutku, upravo uoči polufinalne utakmice protiv Mađara. Kao, nije bilo pravo vrijeme da se iznose u javnost kritične primjedbe, pa ispada da je, tamo u Barceloni, narušena atmosfera u taboru reprezentacije.

Glupost, ordinarna glupost. Lijepo je poentirao Robert Radica u Slobodnoj (tekst Zdeslav Vrdoljak: Nijedna medalja ne može sakriti teško stanje u našem vaterpolu) kad je konstatirao da nisu istupi Vrdoljaka i drugova „omeli izvođenje peteraca i lošiju igru u obrani protiv Mađara“. Ne, baš kritika mora biti izrečena u najbolje vrijeme, kao što je na primjer na proslavi “Oluje” u Kninu govorio predsjednik države Ivo Josipović o značaju tolerancije i uvažavanja manjina u Hrvatskoj.

To što su splitski argumenti uzdrmali vodstvo HVS-a, posebno Pericu Bukića, sasvim je normalno. Pa oni snose dobar dio odgovornosti za stanje u klupskom vaterpolu, tvrdi se kako je pet od osam prvoligaša gotovo pa u bezizlaznoj financijskoj situaciji. Dakle, svima osam Jugu, Primorju i Mornaru prijete gašenje, to jest istupanje iz prve lige. E pa Bukić i kompanija moraju više misliti o tim činjenicama, a ne da se ekskluzivno brinu o reprezentaciji, kao svojem elitnom klubu.

Osvajanje brončane medalje u Barceloni popraćeno je različitim komentarima, od opravdano ushićenih do podcjenjivačkih, rekao bih podlih. I zato sam s guštom pročitao komentar Predraga Žukine (Jutarnji list) „Kako i zašto smo u Barceloni osvojili „bijednu“ broncu?“. U više navrata sam se žestio na podbadanja i omalovažavanja u medijima od strane faca koje nemaju pojma o sportu, odnosno od totalno nekompetentnih komentatora.

Na primjer, kad je Goran Ivanišević tri puta poražen u finalu Wimbledona ili kad Blanka Vlašić, hrvatska megazvijezda nije osvojila zlatnu medalju na Igrama u Pekingu. Žao mi je što je Žukina upotrijebio formulu da „govore i pišu neki“, premda je naglasio da su se javili „dežurni kritičari i dušebrižnici, neki stručni i znani, među njima čak i neki novinari...“!

Ne da se sedlati

Imena, imena, poštovani kolega, dajte imena, da znamo koga udarate. Na isti način je na prosvjede iz Mornara, odnosno vaterpolskog Splita, Perica Bukić reagirao na račun „nekoga tamo iz Mornara“.

Bukić je nesumnjivo velikan hrvatskog i svjetskog vaterpola, ali za klub Mornar Brodospas i splitski vaterpolo značajniji je Vice Batinica, predsjednik kluba iz Špinuta, čovjek koji dvadesetak godina održava Mornara na životu i to, pazite, novcem svoje firme, a ne sponzorstvom HEP-a, INA-e, Janafa i drugih državnih poduzeća. Batinica zato nije i ne može biti „tamo neki“, kako ga je označio Bukić, nego je jedna od najistaknutijih figura splitskog sporta.

Uz jednu falingu, koja se odnosi na njegovu samozatajnost, skromnost, tako da se nikada nije pojavio na velikoj sportskoj sceni. No, Batinica je ujedno i faca koja tjera po svoju, koja se ne da sedlati.

Što se tiče Bukića, bilo bi poželjno i lijepo, neka najprije počisti svoj prag, to jest šporkicu oko Mladosti, oko stanja bankrota tog slavnog kluba u kojem je Perica desetljećima bio glavni. Dakle, Mornar je godinama bez jedne lipe duga, Mladost s jedanaest milijuna kuna minusa.

Žao mi je, kao sportskom novinaru, zaljubljeniku u sport, nogomet posebno, da Hajduk prije dvadesetak godina nije bio te sreće da ga preuzme Vice Batinica ili neki drugi čovjek takvog kova. Takvi koji ne traže afirmaciju kroz sport, nego je realiziraju na svom poslu.

Najsramniji čin Bukića i njegovih kompanjona je smjena Zdeslava Vrdoljaka kao izbornika reprezentacije do 17 godina. Ispada da je Vrdoljak, inače u svojoj dugogodišnjoj karijeri, igrač i trener bez i najmanje mrlje, kriv zato što se usudio podignuti glas i izreći onu „car je gol“, koja izreka je od svih vladara uvijek anatemizirana.

Neumoljivi zakon

U prošlosti su iz Splita put Beograda i Zagreba odlazili najbolji vaterpolisti, u prvom redu zato jer su tamo imali bolje uvjete za napredovanje (Ivo Trumbić, Ratko Rudić, Uroša Marović...pa i Zdeslav Vrdoljak), uz to su imali i drugih koristi, pa im nikad nitko nije spočitnuo zašto su otišli sa Zvončaca, Špinuta ili Zente. Međutim, kad se događaju sportske nepravde, kad se zapostavljaju bolji, kada se radi o dječacima, kad se zaista vodi više računa o podobnima, pa kad se to na forumima raspravlja više puta, bez učinka, onda nije bilo druge nego javno razobličiti bukiće, živkoviće i njihove jarane.

Jest, bilo je i ostalo, bez obzira na konsternaciju ljudi iz Zagreba da se, najviše u sportu, metropola obnavlja na račun provincije. Znam, teško to pada kada se na tribinama igrališta, dvorana i bazena u Splitu pojavljuju transparenti i parole u kojima se stavlja znak jednakosti između Beograda onda i Zagreba danas.

Jednom sam sudjelovao u raspravi na televiziji o položaju zagrebačkih klubova i onih u drugim gradovima, u sportu, naravno. Nije mi bilo teško dokazati da su u to doba vaterpolisti Mladosti imali samo Kobeščake iz svog inkubatora, rukometaši Zagreba također jednog, košarkaši Cibone niti jednog, o Dinamu da i ne govorimo. I neka je tako, zakon tržišta je neumoljiv, ali ipak baš ljudi koji vode vaterpolski i druge saveze moraju imati više osjećaja za sredine iz kojih izvlače svoju supstanciju.

Vaterpolski klub Mornar, za hrvatske prilike, doslovno je pravo čudo. Vice Batinica i njegova desna ruka Mladen Brodarić odavno su postavili temelje zdravog, najzdravijeg kluba. Istina je, Mornar nema snagu Juga ili Primorja, pa ni Mladosti u seniorskoj konkurenciji, ali su nenadmašni u mlađim kategorijama.

Činjenice su neoborive: kadeti i juniori Mornara četvrtu godinu uzastopno šišaju svoje protivnike bez problema, a kad se određuju reprezentacije, onda su Vrdoljakova djeca zapostavljena. Ipak ima izlaza, neka Luka Lozina, Slavko Čalić, Antonio Dužević, Ivan Zović i drugi vaterpolski dijamanti napuste Split, neka otiđu na brušenje u Zagreb, odmah će biti priznati.

Čudi se kolega Žukina, kao zar su „splitski vaterpolisti građani drugog reda“. Da, svakako, to je jednostavno hrvatska stvarnost.

ZDRAVKO REIĆ

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. rujan 2020 17:33