Prije nego što je osvojila dva olimpijska zlata i postala jedna od najvećih brazilskih odbojkašica, Thaísa Daher de Menezes (38) vodila je sasvim drukčiju bitku. Visina, koja će joj poslije postati najveća prednost na terenu tijekom odrastanja bila je razlog zbog kojeg se izdvajala od vršnjaka, trpjela ruganje i povlačila u sebe. Umjesto sportskih snova, tada je imala samo jednu želju – biti prihvaćena.
U intervjuu za brazilski ge.globo.com prisjetila se djetinjstva obilježenog vršnjačkim nasiljem, izbjegavanja zabava i nelagode koju je osjećala zbog tuđih pogleda. Odbojka joj je naposljetku promijenila život. Ono zbog čega se nekoć skrivala postalo je njezino najveće oružje.
Bijes ju je natjerao da se pokaže
Naslov intervjua iz travnja 2024. godine – „Taj me je bijes natjerao da se pokažem“ – možda najbolje sažima put brazilske odbojkašice. Rođena u Rio de Janeiru, libanonskih korijena, odmalena je bila znatno viša od svojih vršnjaka. S vremenom je razlika postala izvor nesigurnosti, a komentari okoline ostavili su trag, koji nije nestao ni kada je počela nizati sportske uspjehe.
„Najveći san ove djevojke bio je biti prihvaćena, prepoznata i pripadati negdje. Nikad nisam bila sitna. Uvijek sam bila jako drugačija od svih ostalih, uvijek ogromna. Čak se šalim da sam rođena prerano (sa sedam mjeseci) i s visinom normalne bebe, tako da sam cijelo vrijeme bila daleko iznad prosjeka. Uvijek drugačija od svih ostalih. Najveći san ove djevojke bio je biti prihvaćena. Biti sportašica nije mi padalo na pamet; uvijek sam se bavila sportom, puno sam se igrala, ta neka dječački nastrojena djevojka s ulice, iz susjedstva... Puno sam plakala, nisam izlazila iz kuće, nisam išla na zabave, jer sam se skrivala, nisam htjela plesati, a volim plesati, igrati se. Oduvijek sam bila jako ekstrovertirana, ali nikad nisam mogla biti takva jer me je bilo toliko sram, vidjevši da mi se ljudi smiju, pokazuju na mene jer sam bila ‘drugačija‘. Skrivala sam se od svijeta dok nisam otkrila sport. Trenutak kad sam otkrila sport bio je trenutak kada sam se otvorila svijetu. Trpjela sam maltretiranje čak i kod kuće, ne od roditelja, nego od stričeva i rođaka. To je za mene bilo vrlo bolno pitanje, od malih nogu. Počela sam igrati s 13 godina, odbojka me je tada otkrila jer sam već bio visoka 1,92 metra”, kazala je tada Thaísa Daher de Menezes.
Danas je njezina pojava na terenu impresivna. Visoka 196 centimetara, prepoznatljiva po tetovažama, ožiljcima i dugoj plavoj kosi, Thaisa plijeni pozornost i prije prvog servisa. Njezinu igru obilježavaju snažan napad, kvalitetan blok i učinkovit servis, ali jednako je prepoznatljiva i po temperamentu te izravnosti. Nikada nije osobito skrivala što misli, a emocije koje nosi sa sobom često su vidljive u svakoj reakciji na terenu.
Iza takve energije, međutim, krije se i iskustvo djevojčice kojoj su godinama govorili da je drukčija, zbog čega je dugo sumnjala u vlastitu vrijednost.
„U djetinjstvu su me uvjerili da nemam tu vrijednost. Djeca nemaju filtere; što god kažete djetetu, ono to upije. Ako kažete da je ružno, da je čudno, ja to primam i prihvaćam kao apsolutnu istinu. Samo sam takve stvari primala tijekom cijelog djetinjstva. Uvjerili su me u to. Promjena je cjeloživotni proces”, navodi Thaísa Daher de Menezes.
Ljudi koji su ostali uz nju
Njezin put nije bio jednostavan ni nakon što je pronašla svoje mjesto u odbojci. Ozljede, operacije i dugi oporavci obilježili su velik dio karijere, a posebno teško razdoblje uslijedilo je nakon operacije koljena. U trenucima kada nije znala hoće li se uopće vratiti na teren, važnu ulogu odigrao je trener José Roberto Guimarães, poznatiji kao Zé. Thaisa ne skriva koliko mu duguje, posebno zbog podrške koju joj je pružio kada joj je bila najpotrebnija.
„Bog nam u život stavlja ljude u određene trenutke, znaš? Trebaju biti tu u tom trenutku, ali reći ću ti da je za mene, u mom životu, Zé... Mogu reći da je Zé bio najveći od svih. Jer je bio netko koga nisam očekivala, jer sam oduvijek bila vrlo temperamentna, s vrlo jakom osobnošću. Prepoznajem to. Nikada nisam bila laka sportašica zbog svoje osobnosti. Znam da je to Zéu jako smetalo. I zaposlio me je, dao mi zdravstveno osiguranje, dao mi plaću, a da nije ni znao hoću li ponovno igrati. I prije svega, bez novca, bez strukture, dao mi je svoje vrijeme. Inzistirao je na tome da bude tu sa mnom. Mislim da mu to nikad nisam rekla, ali već sam mu zahvalila... Učinio se prisutnim, želio mi je pomoći. On, Zé, želio je biti tamo i biti slika snage, podrške: ‘Stara, ovdje sam s tobom.’"
Uz fizičke probleme, tijekom karijere suočavala se i s depresijom. O tome danas govori otvoreno, upozoravajući na to koliko mentalne poteškoće mogu ostati neprimjetne ljudima iz neposredne okoline. Prvi ozbiljniji problemi pojavili su se kada je imala samo 21 godinu. Izgubila je deset kilograma, teško je prihvaćala terapiju i istodobno je osjećala pritisak da mora nastaviti igrati kao da se ništa ne događa.
„Malo je ljudi koje sam primijetila koji istinski razumiju depresiju. Kad mi se to dogodilo, činilo se kao da je to samo faza, znate? A onda na kraju pomisliš da i ti dramatično glumiš. Kažeš nešto poput: ‘Hajde, Thaisa, što je ovo? Jesi li luda?‘ Kažnjavala sam se jer sam vidjela da ljudi oko mene zapravo ne razumiju situaciju. Onda sam dobila antidepresive, ali ih nisam htjela. Stalno sam govorila: ‘Dečki, ne želim ovo uzimati, ne želim ovo raditi.‘ Kao, nastavit ću si gurati lijekove u sebe. Bila sam jako mlada kad se to prvi put dogodilo, imala sam 21 godinu. I rekla sam: ‘Ne želim ovo, nije za mene.‘ Ali istovremeno su me svi pritiskali. Morala sam igrati, morala sam biti na terenu. Bila sam jako mršava jer sam izgubila 10 kilograma, ali već sam ovako mršava. Izgubila sam 10 kg. (…) Ali mnogo puta je tiho. I onda se čini kao da je to samo neka gužva, jer ne vidiš osobu, recimo, kako plače, ne izlazi iz kuće s tako velikim podočnjacima, i kažeš: ‘Osoba izgleda normalno’. Ali ne izgleda.”
Danas joj u razumijevanju vlastitih emocija i nošenju s teškim razdobljima pomaže i suprug Rafael Rodrigues, nekadašnji košarkaš koji se posvetio radu kao trener ponašanja. S godinama je naučila postavljati ciljeve umjesto da se previše opterećuje očekivanjima i zamišljenim ishodima. Kaže da ne voli sanjariti jer se tako štiti od mogućih razočaranja.
Ne želi da je definiraju izgledom
Ni kada je riječ o izgledu, Thaisa nikada nije zazirala od otvorenih razgovora. Nakon što je 2014. godine na društvenim mrežama podijelila da se podvrgnula estetskim zahvatima, suočila se s brojnim kritikama. Danas svoje odluke ne skriva, premda priznaje da bi neke stvari možda napravila drukčije. Thaísa Daher nikada nije skrivala da je njezin današnji izgled rezultat brojnih estetskih korekcija kojima je podigla samopouzdanje. Njezina vizualna transformacija započela je operacijom nosa (rinoplastikom) i ugradnjom silikonskih implantata u grudi, nakon čega se podvrgnula i potpunoj harmonizaciji lica. Korištenjem hijaluronskih filera drastično je redefinirala svoje konture – naglasila je jagodice, izdužila bradu i postigla oštro definiranu liniju čeljusti. Uz to, svoj izgled redovito održava tretmanima botoksa, biostimulatorima kolagena te trajnom šminkom na usnama i obrvama, zbog čega danas izgleda gotovo neprepoznatljivo u odnosu na početak karijere.
Smeta joj, međutim, kada se njezin izgled stavlja ispred sportskih rezultata ili kada se sugerira da se žena mora odreći ženstvenosti kako bi bila ozbiljno shvaćena u profesionalnom sportu.
„Tako sam umorna od ovoga. Možeš se brinuti o sebi, biti lijep i biti nevjerojatno dobar u onome što radiš. Mislim da ponekad kada se osjećaš lijepo i dotjerano, nosiš novu odjeću, parfem, izlaziš van osjećajući se dobro, možeš imati puno bolji dan, biti još produktivniji, jer se osjećaš dobro i sretno. To je gomila idiota koji kažu da se moraš istrošiti da bi bio dobar i sposoban.”
Takav stav prenosi i na mlađe odbojkašice koje u njoj vide uzor. Dvostruka olimpijska pobjednica danas je mnogo više od trofejne igračice – njezino iskustvo, ali i spremnost da govori o vlastitim slabostima, mladim sportašicama mogu biti važna lekcija. I sama je prošla put od djevojčice koja je željela nestati iz tuđih pogleda do žene koja bez zadrške zauzima svoje mjesto.
Karijera ispisana olimpijskim zlatima
Thaisa je rođena 15. svibnja 1987. u Rio de Janeiru, visoka je 196 centimetara i igra na poziciji srednje blokerice. S odbojkom je ozbiljnije počela s 13 godina, a njezin je talent vrlo brzo postao očit. Već sa 16 godina osvojila je svjetsko juniorsko zlato, a dvije godine poslije ponovila je uspjeh.
Na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. stigla je do prvog velikog seniorskog uspjeha i zlatne medalje. Tada je još imala sporedniju ulogu u reprezentaciji, no četiri godine poslije u Londonu bila je jedna od važnih karika brazilske početne postave. Brazilke su ponovno osvojile olimpijsko zlato, a Thaisa je tako postala dvostruka olimpijska pobjednica.
U njezinoj kolekciji nalaze se i svjetsko srebro iz 2010. te bronca iz 2014. godine. U klupskoj karijeri nastupala je za Minas, Osasco i turski Eczacıbaşı, s kojim je, kao i s Osascom, osvajala Svjetsko klupsko prvenstvo. Iza velikih rezultata, međutim, ostali su i brojni fizički izazovi, osobito problemi s lijevim koljenom koji su joj u pojedinim razdobljima ozbiljno ugrožavali nastavak karijere.
Povratak u brazilsku reprezentaciju nosio je želju za još jednim velikim poglavljem, a među njezinim životnim planovima nalazi se i majčinstvo. Ipak, ne želi da joj drugi određuju kada je vrijeme za nove životne odluke. Nakon svega što je prošla, naučila je da vlastiti put mora graditi u skladu sa sobom.
Djevojčica koja je nekoć izbjegavala zabave jer se sramila svoje visine danas je jedna od najtrofejnijih odbojkašica svoje generacije. Ono zbog čega se nekada osjećala kao autsajderica postalo je njezina najveća prednost. A bijes koji je dugo nosila u sebi pretvorila je u energiju kojom je obilježila jednu od najuspješnijih karijera brazilske odbojke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....