Trebaju nam novi stadioni, primjer iz naše blizine pokazuje kako izgraditi novi bez ijednog centa iz državnog proračuna

Kad god se povede razgovor na temu sportske infrastrukture ode to udugo. Puno je toga, tema je složena, sveobuhvatna, od gradnje objekata, modela financiranja, održavanja, do isplativosti istih nakon izgradnje.

Razgovorom dominiraju problemi. Objekata je malo, nedostatno, grade se novi, ali nikada ih dosta, nema dovoljno termina za treniranje, održavanje objekata je loše ili nikakvo pa oni propadaju i postaju zastarjeli, nefunkcionalni, sve je skupo, od gradnje, preko održavanja do plaćanja svega i svačega.

Svijet gradi velebne multifunkcionalne objekte, čak i oni na koje smo, rekao sam to već jednom, mi Hrvati donedavno gledali s visoka (Mađari, Poljaci, Slovaci...) i sve više zaostajemo za njima po ovom pitanju. Ljudi ulažu, grade, moderno i samoodrživo.

Kod nas je stadion u Maksimiru ruglo, Kantrida nikako da zaživi, a u Splitu su gotovo svi objekti još iz doba Mediteranskih igara 1979. godine, osim Spaladium Arene koja svoju kalvariju još uvijek prolazi i zatvorena je, a neke škole još uvijek nemaju sportsku dvoranu za nastavu tjelesnog odgoja.

Problema je puno, baš puno, sport nam jako pati zbog toga. Svi su svjesni toga, pa se sve više u javnosti potiču razgovori i rasprave na ovu temu: što i kako napraviti, kako graditi i to platiti, odakle krenuti. A sve za dobrobit sportaša i cijelog društva.

O svemu ovome pričalo se i raspravljalo na nedavno održanoj konferenciji ”Igra na dugi rok: sportska infrastruktura između izvrsnosti i isplativosti” u oganizaciji Slobodne Dalmacije i Hrvatskog ragbijaškog saveza. Puno zanimljivih gostiju, panelista, poznatih imena, sad da ih ne pobrojavam sve, a povod za ovaj tekst je prezentacija Siniše Topalovića.

Predsjednik uprave Horwath HTL Hrvatska i globalni direktor turističkog savjetovanja pričao je o sportskoj infrastrukturi kao razvojnoj investiciji, odnosno, kako ona postaje održiv poslovni i razvojni projekt, a ne samo javna investicija.

Najjednostavnije rečeno, nije dovoljno samo izgraditi, treba na tome i zarađivati. Kod nas se izgradnja objekta obično tretira kao cilj, a ne kao početak poslovanja, što vodi konačnom neuspjehu, promašenoj investiciji. Većina projekata ne padne na gradnji, kaže Topalović, već na poslovanju.

Sportski turizam strelovito raste

A sportski objekti nude široku lepezu mogućnosti, sportsku i općenito društvenu vrijednost, turističku, imaju šire gospodarsko značenje i nude komercijalnu održivost objekata.

Sportski turizam je, primjerice, tržište koje raste dvostruko brže od prosjeka svjetskog turizma. Aktualni trendovi koji tome najviše pridonose su masovne utrke kao snažni pokretači putovanja, rekreativni i amaterski turniri koji nadmašuju one profesionalne, sportski kampovi, celebrity sportske akademije i ženski sport. Sve ovo danas je hit na tržištu.

Naravno, tu su i pripreme ekipa (obično izvan glavne turističke sezone), turniri i natjecanja, sportski kampovi za djecu i mlade, akademije, masovni događaji poput utrka, biciklizma i triatlona gdje uz sudionike bude i pratnja, te kongresi, edukacije i događanja vezana za sport.

Za sve ovo treba imati kvalitetne sportske objekte, smještaj odgovarajućeg standarda, logistiku i prijevoz, odgovarajuću prehranu, te fitness, rehabilitaciju i sportsku medicinu.

U sustavu kvalitetne infrastrukture i usluga, i dobro promišljenih projekata ti objekti postaju samoodrživi i dobar temelj za daljnje poslovanje.

No, nije lako graditi vrhunske objekte. Jer, prije svega, za to treba izdvojiti puno novca. Kao dobar primjer Topalović je istaknuo Arenu Kombëtare, odnosno Air Albania stadion u Tirani za 22.500 gledatelja, čija je investicija koštala 85 milijuna eura. Stadion ima 54.000 kvadrata nesportskih sadržaja i 112 metara visoki toranj s hotelom Marriott.

Javno-privatno partnerstvo

Ono što ga nama čini zanimljivim je model javno-privatnog partnerstva kojim je izgrađen. Privatni partner financirao je izgradnju stadiona u zamjenu za prihode od komercijalnih sadržaja i porezne olakšice, dok je javni sektor dobio nacionalni stadion bez izravnog kapitalnog izdatka, komercijalna prava zamijenila su proračunsko financiranje.

Narodski rečeno, privatnik je financirao izgradnju u zamjenu za zaradu od komercijalnih prostora i porezne olakšice, stadion se izgradio bez sisanja para iz proračuna. Uz to, dobilo se cjelogodišnje korištenje lokacije i urbana regeneracija središta Tirane.

Da budemo konkretniji, gotovo 90 posto sredstava za izgradnju došlo je iz privatnog sektora, dok je ostatak pokrio Albanski nogometni savez uz podršku UEFA-e kroz program HatTrick, kojim se prihod od europskih prvenstava usmjerava nacionalnim savezima za razvoj infrastrukture.To znači da iz državnog proračuna nije potrošen ni jedan jedini cent.

Privatni investitor zauzvrat je dobio približno 20.000 metara kvadratnih poslovnog i trgovačkog prostora i toranj od 24 kata, u kojem se nalaze hotel, uredi i drugi komercijalni sadržaji, dok su Savezu pripali stadion i približno 4000 kvadrata uredskog prostora.

Naš poznati vaterpolist Renco Posinković, koji ima i olimpijsko zlato iz Seula 1988. godine, jednako dobro pliva i u ovoj tematici. Iskustva mu ne nedostaje, godinama je vodio PR i marketing Spaladium Arene, organizirao događanja u njoj.

- Stadion u Tirani je dobar primjer. Ali, moram reći da smo mi u Splitu već imali javno-privatno partnerstvo u Spaladium Areni, ali se srušilo sve, a da nije ni počelo funkcionirati.

U svijetu se izgradilo i gradi puno stadiona, a kao dobre, dominantne primjere, Posinković izdvaja dva u Engleskoj. Onaj Evertonov, za kojega kaže da je ”radnički”, i Tottenhamov, koji je više za glamour.

- Stadion Tottenhama je koštao milijardu funti, a godišnji prihod mu je 400 milijuna. I bez utakmica njime godišnje prođe dva milijuna ljudi. Nisu napravili shopping centar nego razne druge sadržaje kako bi ljudi tamo dolazili cijelu godinu, 24 sata na dan. Stadion Evertona je koštao manje, ali je oživio cijeli jedan dio grada, toliko je sadržaja – kazao je Posinković i dodao:

- Šoping-centri su danas mrtvi.

Za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Americi naplata parkinga oko stadiona na kraju je skoro bila skuplja od ulaznice za samu utakmicu, krenulo je sa 125 dolara do konačnih 600 dolara za finale. Zaradili su ogromnu lovu samo na tome.

- Na novim stadionima u svijetu se ne prodaju proizvodi, tamo se prodaje vrijeme! Da ljudi budu što duže i da onda generiraju potrošnju dok su na stadionu.

Posinković je pun primjera koje smatra dobrim putokazom:

- Englezi su to doveli do savršenstva. Imaju 1700 WiFi odašiljača i 900 bluetooth signala, preko narukvice koju imaš dok si na stadionu javljaju ti u kojem zahodu nije gužva, na kojem šanku nije veliki red. Događaj traje dva i pol sata i oni moraju za to vrijeme inkasirati novac, zato te vode da stigneš na više mjesta. A kod nas na Poljudu, ako ideš kupiti piće ne možeš stići i na wc, a ako ideš na wc ne možeš na piće...

Javno-privatno partnerstvo je dobra ideja, smatra Renco, ali ističe da ono nije svugdje uspjelo. Kod nas u Splitu, a nije ni aerodrom u Madridu, u Napulju, kaže, te poručuje:

- Ljudi, gledajte što rade Englezi i kopirajte to. Gledajte Amerikance i Engleze, ali više Engleze. Oni su pet godina ispred svih.

Kako smanjiti troškove?

Zarada nije samo od naplate usluga na stadionu i oko stadiona, da bi sve bilo samoodrživo i financijski isplativo treba smanjiti i troškove. Posinković i tu ima rješenje. Naravno, za Poljud, to nas najviše zanima.

- Tri su faktora kojima troškove možeš smanjiti za čak 70 posto.

I nastavlja:

1. Solarna energija na krovu stadiona od 18.000 kvadrata, tako bi riješili struju.

2. Kišnicu s krova skupljati u bunare, tako bi riješili vodu. Jedna dobra kiša donese na Hajdukov krov oko 800.000 litara, a Hajduk dnevno troši oko 20.000 litara.

3. Napredno upravljanje otpadom u sklopu stadiona. Nakon utakmice, koncerta ili nekog drugog događaja bude čudo škovaca i sve se to plaća, ovako bi uštedjeli i na tome.

I, ponavlja Renco računicu, ovime bi riješili struju, vodu i otpad, čak 70 posto troškova.

Javno privatno partnerstvo je dobar model, mada u Splitu nije zaživio na projektu Spaladium Arene. Pedesetak kilometara južnije imamo primjer stopostotnog privatnog ulaganja obitelji Pašalić, velebnu Apfel Arenu u Makarskoj.

Sa svim mogućim sadržajima koje sam spomenuo u uvodu teksta, a koji su nužni za uspješno poslovanje. Pašalićima nije lako puniti Arenu u maloj Makarskoj da ona ”živi” svaki dan.

- Kad se izgradi sportska infrastruktura pravi posao tek tada počinje. Treba je puniti događajima. Mi djelujemo u maloj Makarskoj s 13.000 stanovnika, i s puno sportskih klubova i udruga, čak 32 u Zajednici sportova grad. Manje-više svi imaju problem s financiranjem pa nemaju novca za plaćati termine – kaže Matko Pašalić, izvršni direktor Apfel Arene.

Bore se Pašalići, pokrenuli su sedam-osam sportskih škola, rade rukometne kampove i turnire za djecu, imaju i gradsku ligu malog baluna. Kažu ”sami se moramo boriti i puniti”, pa su u parketnoj dvorani napravili vinski festival, a u planu su i festival kave i drugi festivali.

- U sklopu Arene smo otvorili turističku agenciju kako bi sami mogli dovoditi ekipe na pripreme, poput rukometnih klubova Nexe i Izviđač Ljubuški, i sami pregovarati s hotelima. Radimo i kongrese, seminare, ali je problem što Makarska nikada nije bila na kongresnoj karti Hrvatske. Zimi nam rade samo dva mala hotela što je premalo, kroz naša događanja u Areni potaknuli smo hotelijere da produže sezonu na devet-deset mjeseci.

‘Suludi‘ projekt

Makarska nema sportsko-rekreacijskih zona, kaže Matko, ima dva nogometna terena što je malo za dovoditi ekipe na pripreme, fali terena, termina, infrastrukture. Gradska dvorana je popunjena jer je tridesetak klubova, svi bi htjeli trenirati od 17 do 21 sat, pa je i to problem. A Apfel Arena nudi sve to.

- U sklopu Arene imamo jedan od najmodernijih fitnessa u Hrvatskoj, medicinski centar s fizijatrom, fizoterapeutom, nutricionistom i aparatima za oporavak. Sportskim klubovima pružamo kompletnu uslugu, moraju samo reći datum, budžet i broj osoba, rješavamo i hotel i prehranu, prijevoz i teretanu.

Ovaj privatni projekt je, rekao bih, prerastao grad Makarsku. Nije poput stadiona u Tirani, ovdje se ne radi o javno-privatnom partnerstvu, ali ima sve ono što je Siniša Topalović naveo da mora imati, i nudi sve što mora nuditi.

- Na području Apfel Arene mogli smo napraviti stotinjak stanova, ali nismo htjeli, napravili smo jedan ”suludi” projekt koji nam se nikad neće isplatiti. Ali evo, već nam je četvrta godina, svaka je sve bolja, borimo se... Nadam se da će se Makarska isprofilirati kao kongresna destinacija i grad sporta, tu titulu je dobila prošle godine – govori Matko Pašalić i na kraju želi istaknuti nešto što ga jako češe:

- Europska unija i hrvatska država ne daju nikakve poticaje za poduzetnike. Moraš biti udruga, i to u ruralnom ili ratom pogođenom području. Makarska nije ni jedno ni drugo, oni je gledaju kao razvijeno područje zbog turizma. A grad već 20 godina nema kino, drugu sportsku dvoranu, kongresnu dvoranu, medicinu... Sve smo to mi napravili.

Da je Apfel Arenu izgradila lokalna samouprava ili neka udruga našlo bi se poticaja, ovako...

- ... za investiciju od 15 milijuna eura nismo dobili ni jedan euro.

Da je javno-privatnog partnerstva svima bi bilo lakše. I njima kao privatnicima, i lokalnoj zajednici. A na korist svima, sportašima i građanima najviše.