Nova prilika za medalju pojavila se na Olimpijskim igrama u Parizu! Hrvatskoj je to osigurao kanuist Matija Marinić. Nažalost, Matija je ipak ostao bez odličja, ali zanimljiv je lik i ‘mirita‘ priče.
Vjerujemo kako široj javnosti nije poznat, pa evo tko je 33- godišnji Zagrepčanin kojemu su ovo druge Igre u karijeri.
Najprije, kako je uopće postao kanuist? Ne radi se baš o tipičnom sportu...
Možemo reći kako je "na vodu" došao "iz vode". Matija potvrđuje kako je u sportu od malih nogu, a zasluge pripisuje ocu koji je bio vaterpolski trener, pa je još kao šestogodišnjak uskočio u bazen i počeo se baviti vaterpolom. Do svoje trinaeste godine bio je "pod kapicom", a onda je odlučio izići iz bazena i prijeći na vodu. Ulogu u tome također je imao njegov otac koji je mir pronalazio na rijeci, pa je u razgovoru sa sportskim prijateljima sinu omogućio da se okuša u kanuu.
- Na svježem si zraku, uz vodu, osjećaš mir i spokoj, lijepo je biti uz prirodu i u prirodi, ona te gradi i manje je stresna. Vrlo se lako zaljubiti u sport jer si konstantno na prelijepim hrvatskim rijekama i to je ono što ovaj sport čini posebnim i meni dragim. Sport u kojem se natječem onaj je u kojem se boriš sam protiv sebe, pomičeš svoje granice i jednostavno na kraju dana, ti si taj o kojem sve ovisi - rekao je Marinić jednom prilikom za hrvatski-vojnik.hr.
Radi se o iznimno napornom sportu u kojem je važan jak trup, jer on mu omogućuje veću mogućnost kontrole čamca. Naravno, bitne su i ruke jer njima veslate, a noge Matija trenira nešto manje. Kondicija je u sportu itekako je važna, a Matija zbog brojnih ozljeda koljena, koje su dio sporta, najviše preferira bicikl, pa ponekad za vrijeme treninga prođe i udaljenost od 100 kilometara.
Sav taj trening vidljiv je i na Matiji i njegovoj atletskoj građi. Ovaj olimpijac visok je 193 centimetra, a odmah je uočljivo kako puno trenira ruke i trup.
Što se tiče vojnog dijela priče, zahvaljujući dobroj suradnji Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva obrane svake se godine povećava broj vrhunskih sportaša koji su ujedno i ugovorni pričuvnici Hrvatske vojske, a jedan od njih je i Matija.
- Mi smo sport koji nažalost ne generira nekakav novac, sponzora nemamo, nije atraktivan pa mi potpora Ministarstva obrane jako puno znači. Sretan sam i zahvalan na potpori i nadam se da ću svojim nastupima pokazati da mi je ovdje mjesto. S vojne obuke nosim lijepe uspomene. Nije trajala dugo, dva tjedna, ali bilo je dosta vrhunskih sportaša uz mene. Pamtim Josipa Glasnovića, svoju kolegicu Anamariju Govorčinović, bile su također, sestre Jurković na obuci, jedan od braće Lončarić, Gabriel Veočić, Lara Cvjetko, Marija Tolj i mislim da je to. Bilo je to lijepo iskustvo.
Za budućnost je rekao:
- Studiram Višu trenersku na Kineziološkom fakultetu, a nakon završetka karijere volio bih ostati u sportu kao trener.
