„Što je meni ovo trebalo?” Vjerujemo da je tu rečenicu barem jednom izgovorio svatko tko se našao na startu neke utrke, usred uspona koji kao da nema kraja ili na treningu za koji se u tom trenutku činilo da nema nikakva smisla. „Što nije u redu sa mnom?” još je jedno pitanje koje se zna provući glavom dok u ranim jutarnjim ili kasnim večernjim satima navlačite tenisice, dok vani lije kiša, puše bura ili sunce nemilosrdno prži. Ipak, tjelesna aktivnost često je najbolji lijek. Posebno danas, kada nam je možda više nego ikada potreban odmor za glavu, a ne za tijelo.
Dan bez treninga ne može zamisliti ni Dubrovčanin Željko Cota. Plivanje, bicikliranje i trčanje tri su discipline koje su odavno postale neizostavan dio njegove svakodnevice, a nakon iznimnih triatlonskih rezultata u amaterskoj konkurenciji pred njim je i novi profesionalni izazov. Nedavno se vratio s Havaja, gdje je nastupio na svjetskom prvenstvu Ironman na Koni, jednom od najprestižnijih događaja u svijetu triatlona. Na istoj stazi na kojoj se okupljaju najbolji svjetski izdržljivci nastupiti je privilegija za koju se ne dobiva pozivnica tek tako – do nje se dolazi kroz kvalifikacije i rezultate na prethodnim utrkama. No, da odmah na početku ponovimo gradivo za one koji ne znaju... Ironman se sastoji od: 3.8 km plivanja, 180 km vožnje bicikla i 42 km trčanja.
Cota je tako na najljepši način zaokružio svoju amatersku karijeru, a sada ga čeka ulazak u profesionalne vode. No, što zapravo znači biti triatlonac? Koliko vremena, odricanja i novca zahtijeva sport u kojem jedan dan može uključivati tri treninga, a prehrana dosegnuti i 6000 kalorija? Gdje se u takvom rasporedu uopće pronalazi slobodno vrijeme i što mu prolazi glavom dok na biciklu juri nizbrdicom brzinom većom od 80 kilometara na sat? O svemu tome razgovarali smo sa Željkom Cotom.
Vratili ste se s Havaja, s mjesta koje za triatlonce ima gotovo mitski status. Koliko je poseban osjećaj nastupiti upravo na Koni?
– Havaji su svojevrsno središte cijele priče o Ironmanu. Ondje je sve počelo i ondje se održava svjetsko prvenstvo, pa se već samim dolaskom osjeti posebna atmosfera i kultura triatlona. To je na jedan dan zaista središte svjetskog triatlona. Jako malom broju ljudi iz Hrvatske dosad je pošlo za rukom izboriti nastup na tom natjecanju, tako da mi je bila velika čast predstavljati Hrvatsku na svjetskom prvenstvu. Posebno je i zbog uvjeta koji natjecatelje ondje dočekuju.
Na koji način?
- Visoka temperatura i vlaga u zraku čine ga iznimno zahtjevnim, a ove je godine utrka bila toliko teška da je od nje odustala čak četvrtina profesionalnih natjecatelja. Nije to klasičan Ironman, bez obzira na to što su udaljenosti jednake kao na drugim utrkama. Posebna je to kombinacija prestiža, uvjeta i atmosfere, uz taj teško opisivi duh otoka.
Havajima ste zapravo željeli zaključiti amatersko poglavlje karijere. Što slijedi sada?
– Već sam prošle godine mogao prijeći u profesionalnu konkurenciju, ali odlučio sam još malo zaokružiti amatersku karijeru i pokušati izboriti nastup na Havajima. To mi je uspjelo i sada je vrijeme za novi korak. Ove sam sezone želio nastupiti na dva svjetska prvenstva i na najljepši način zaključiti to razdoblje. Od sljedeće sezone ulazim u profesionalne vode, ali to ne znači da ću odmah nastupati na najvećim i najpopularnijim utrkama. Slijede natjecanja nešto niže popularnosti, na kojima ću skupljati bodove i iskustvo kako bih kroz nekoliko godina ponovno pokušao doći na Havaje, ovaj put u profesionalnoj kategoriji.
Što se konkretno mijenja prelaskom iz amaterskog u profesionalni triatlon?
– Sam pristup treningu ne mora se nužno drastično promijeniti jer postoje amateri koji treniraju jednako ozbiljno kao profesionalci, a neki su i bolji od pojedinih profesionalnih natjecatelja. Razlika je više u statusu, konkurenciji, mogućnostima i pristupu sponzorima. Kao profesionalac lakše dolazite do pojedinih utrka i otvaraju vam se neke druge mogućnosti, ali istodobno ulazite u potpuno novu konkurenciju. U amaterskoj kategoriji trenutačno sam među najboljima, rekao bih i među deset najboljih na svijetu u svojoj dobnoj kategoriji na polu Ironman distanci. Međutim, kada prijeđete u profesionalce, sve se ponovno mijenja. Više niste na vrhu svoje konkurencije, nego morate iznova graditi poziciju, skupljati bodove i godinama napredovati na svjetskoj ljestvici.
Od nogometa do triatlona
Iako danas njegov život diktiraju tri discipline, Cota nije oduvijek bio triatlonac. Odrastanje u Dubrovniku prirodno ga je usmjerilo prema sportu, a prvi izbori bili su nogomet i plivanje. Nogomet je trenirao čak 16 godina, od pete godine života do fakultetskih dana, dok je plivanje upoznao još u osnovnoj školi. Nakon što je na trećoj godini fakulteta odlučio završiti nogometnu epizodu i više se posvetiti studiju, počeo je ozbiljnije trčati. Uslijedili su prvi susreti s multisportom i naposljetku triatlonom.
Prvotni je plan bio što prije odraditi Ironman, no za to mu je na kraju trebalo pet godina. U međuvremenu je otkrio da mu dobro leže i kraće discipline, u kojima je počeo ostvarivati zapažene rezultate.
A što vas je zapravo zadržalo u triatlonu? Zaljubite li se u sport unatoč svim odricanjima ili možda upravo zbog njih?
– Ne bih rekao da sam se zaljubio baš u triatlon, nego u treniranje općenito. Obožavam trenirati i ne mogu izdržati dan bez ikakve fizičke aktivnosti jer se tada jednostavno osjećam loše. Triatlon sam odabrao jer se u njemu, vjerojatno više nego u bilo kojem drugom sportu, trenira jako puno. Da je neki drugi sport u našim krajevima bio toliko zastupljen i dostupan, možda bih se okušao i u njemu. Triatlon je za mene bio prirodan nastavak nakon trčanja, a napredak iz godine u godinu ono je što me najviše motivira.
Život u tri treninga
Ako vam se ponekad čini da vam dan nema dovoljno sati za sve obveze, Cotin raspored mogao bi vas natjerati da još jednom razmislite o vlastitoj organizaciji vremena. Kod njega nema puno prostora za spontano jutarnje izležavanje, a slobodan dan bez treninga gotovo je nepoznat pojam.
– Budim se oko 6.15 i odlazim na bazen u Gružu. Ujutro odradim plivanje, najčešće oko četiri kilometra, nakon čega se vraćam kući na doručak. Ako imam poslovnih obveza, pišem programe treninga ili radim s nekim od svojih klijenata. Zatim slijedi drugi trening, koji može biti bicikl ili trčanje. Nakon toga ponovno jedem, ručam i nastavljam s poslom ili drugim obvezama. Kasnije tijekom dana dolazi još jedan trening, bilo da je riječ o teretani ili disciplini koju prethodno nisam odradio. Između svega toga, naravno, slijede obroci. Treninzi su strukturirani tako da nakon svakoga slijedi i konkretniji obrok. Cijeli dan zapravo je organiziran oko sporta. To više nije samo trening koji odradite i nastavite sa svojim životom, nego svojevrsni stil života.
Koliko treninga stane u jedan dan?
– Uglavnom imam dva do tri treninga dnevno, što na tjednoj razini iznosi otprilike 25 do 30 sati. To je velika količina vremena i teško je pronaći dio dana koji nije na neki način povezan sa sportom. Ipak, nisu svi treninzi jednaki. Tri discipline zahtijevaju različitu pripremu, a važan je i oporavak. Upravo zato triatlon nije samo pitanje kilometara i sati provedenih na stazi, cesti ili u bazenu. Potrebno je pažljivo planirati svaki segment dana, od treninga do prehrane.
Spomenuli ste obroke. Koliko zapravo jede čovjek koji trenira 25 do 30 sati tjedno?
– Sve ovisi o potrošnji kalorija toga dana i o tome što me čeka sutra. Ponekad unos može dosegnuti i 6000 kalorija. To je zapravo četvrta disciplina triatlona – prehrana. Pratim unos u aplikaciji i dogodi se da navečer pogledam koliko mi još kalorija nedostaje pa me uhvati panika jer shvatim da ih više ne mogu sve unijeti. Nije jednostavno pojesti toliku količinu hrane.
Što se nađe na tanjuru?
- Većinom jedem normalnu, kuhanu hranu, ali na dnevnoj razini tu se nađu i šećeri, čokoladice i slične stvari. Jednostavno, ne mogu se samo blitvom i brokulom kalorijski zadovoljiti. Potrebno je unijeti dovoljno energije da bi tijelo moglo podnijeti sve treninge i oporaviti se.
A slobodno vrijeme? Postoji li uopće?
– Triatlon oduzima jako puno slobodnog vremena. Volim pogledati seriju ili film, a prije sam dosta vremena provodio i uz videoigre, koje su mi i danas veliki hobi. U posljednje vrijeme za njih jednostavno nisam imao dovoljno vremena, ali nadam se da ću se tome ponovno vratiti. Volim i čitati, premda su to uglavnom stručne knjige povezane s triatlonom, sportom i ljudskim tijelom. Zna se pronaći i biografija nekog sportaša, ali većina mojih interesa ipak je nekako povezana sa sportom jer je to ujedno i moje područje rada.
Gdje pronalazite prostor za treninge na otvorenom?
– Infrastruktura nam je u Dubrovniku donekle problematična. Da biste došli do pojedinih lokacija na kojima nema puno prometa, često morate proći Jadranskom magistralom, što nastojim maksimalno izbjegavati. Zato većinom treniram po Dubrovačkom primorju, brdima i okolnim selima, u Konavlima i Župi dubrovačkoj, gdje mogu pronaći mirnije ceste i uvjete za kvalitetan trening.
Kad glava odustaje prije tijela
U kojem trenutku najčešće pomislite: „Što je meni ovo trebalo?”
– Ovisi o disciplini i vrsti utrke. U Ironmanu mi najteže pada trčanje na kraju. Nakon pet ili šest sati natjecanja pred vama je još cijeli maraton. Sama spoznaja da nakon svega što ste već odradili morate istrčati 42 kilometra zna biti prilično zahtjevna. Postoje ljudi koji se mjesecima pripremaju samo za taj maraton, a vi ga morate odraditi nakon svega prethodnog. Na svakom se natjecanju pitam što mi je ovo trebalo. Na Ironmanu u Švicarskoj, u srpnju ove godine, tijekom biciklističkog segmenta praktički sam se verbalno umirovio od triatlona i rekao da više nikada neću nastupiti na takvoj utrci. Ali tako je s nama triatloncima. Dođete do cilja, obuzme vas zadovoljstvo i vrlo brzo prijavite sljedeću utrku. Rekao bih da je mentalna borba najteži dio. Glava prva počne odustajati, dok tijelo još može puno više.
Koja je disciplina najteža?
- Na kraćim utrkama problem mu je nekoć predstavljalo plivanje. U kompetitivnom triatlonu često je za vodećima zaostajao upravo nakon te discipline, pa je na biciklu i trčanju morao nadoknađivati izgubljeno vrijeme. No prelaskom na duže distance pokazalo se da je zapravo među boljim plivačima amaterske konkurencije i da na mnogim utrkama iz vode izlazi u samom vrhu. Bicikl je, s druge strane, posebna priča. Osim fizičke zahtjevnosti, donosi i određeni rizik, osobito na tehnički zahtjevnim stazama, zavojima i nizbrdicama.
Koliko brzo zapravo vozite?
– Na kraćim triatlonima prosječna brzina na biciklu prelazi 40 kilometara na sat. Na dužim utrkama prosjek je nešto manji, ali sve ovisi o konfiguraciji terena. Na nizbrdicama se mogu postići brzine i veće od 80 kilometara na sat. U Švicarskoj je, primjerice, bila jedna nizbrdica na kojoj su drugi natjecatelji prolazili pokraj mene nevjerojatnom brzinom. Jednostavno nisam imao potrebu toliko riskirati jer smatram da se u amaterskom sportu takav rizik ne isplati. Možda bih drukčije razmišljao kada bih se kao profesionalac borio za sam svjetski vrh. Tada je, kako se kaže, potrebno i riskirati da biste nešto dobili.
Sport za koji treba i dubok džep
Tri discipline, tri vrste opreme, brojni dodaci i konstantno trošenje potrošnog materijala. Triatlon nije samo zahtjevan za tijelo i raspored nego i za novčanik. Ako ste ikada pomislili da je kvalitetan bicikl skup, priča o profesionalnom triatlonu mogla bi vas dodatno iznenaditi.
Koliko je zapravo skup sport?
– Iznimno! Teško mi je uopće nabrojiti puno sportova koji zahtijevaju toliko ulaganja. Imate tri različite discipline, a svaka traži svoju opremu. Samo kvalitetan bicikl u profesionalnom sportu stoji 12.000 eura i više, ovisno o komponentama i detaljima. Međutim, nije riječ samo o početnom ulaganju. Bicikl zahtijeva konstantno održavanje i kupnju potrošnog materijala – lanaca, sredstava za čišćenje i svega ostaloga što je potrebno za njegovo održavanje. Tu su biciklistički dres, kaciga, biciklističke cipele, a kod trčanja tenisice koje se zbog velikog broja prijeđenih kilometara moraju redovito mijenjati. Potrebna je i ostala oprema, kao i različiti uređaji i senzori – sportski satovi, ciklokompjuteri, mjerači snage na biciklu, monitori srčane frekvencije i drugi dodaci koji pomažu u praćenju treninga. Plivanje je, u usporedbi s preostale dvije discipline, financijski najpovoljnije. Potrebna je određena pomoćna oprema, ali njezina cijena i potrošnja ne mogu se usporediti s biciklizmom i trčanjem. Neke stvari koristim još od prvih dana i nisam ih morao mijenjati. Eto, pojedine plivačke rekvizite kupio sam na početku svog puta i još uvijek služe.
A što biste savjetovali rekreativcima koji se žele okušati u triatlonu?
– Najčešća je pogreška što se ljudi previše fokusiraju na nebitne stvari. Razmišljaju o tome koje će tenisice kupiti ili kakav bicikl nabaviti, a premalo pažnje posvećuju samom treningu i dugoročnom napretku. Naravno da su oprema i kvalitetni uvjeti važni, ali treba gledati širu sliku i razmišljati o tome gdje želite biti za nekoliko godina. Kada sam ja počinjao, nije me zanimalo kakav ću plasman ostvariti na prvom triatlonu. Želio sam ga završiti i uživati u sudjelovanju. Znao sam da ću, nastavim li trenirati i raditi na sebi, s vremenom postajati sve bolji. Upravo se to i dogodilo.
Triatlon u Hrvatskoj još traži svoje mjesto
Iako se posljednjih godina sve više rekreativaca okreće trčanju, triatlon u Hrvatskoj još uvijek nije dosegnuo popularnost kakvu uživa u pojedinim zapadnoeuropskim državama.
– U Hrvatskoj još uvijek zaostajemo za zapadnim državama u kojima je triatlon iznimno popularan. To se vidi po broju sudionika, broju organiziranih utrka i općenito razini natjecanja. Međutim, dolazak Ironmana u Poreč i činjenica da je riječ o sve poznatijem događaju u regiji svakako su pridonijeli razvoju sporta. Primjećujem i sve više ljudi koji dolaze iz trčanja. Čini se da im samo trčanje više nije dovoljno pa traže nove izazove i odlučuju se okušati u drugim disciplinama. Od 2021. godine, otkako sam se ozbiljnije uključio u ovaj sport, vidim značajan porast konkurencije i razine natjecanja u Hrvatskoj. Još uvijek nismo blizu europskog prosjeka, ali vjerujem da će se situacija nastaviti poboljšavati.
Predsjednik ste Triatlon kluba Dubrovnik D3. Koliko je ljudi okupljeno oko kluba i kakav je interes?
– Imamo oko 40 članova, premda nisu svi jednako aktivni. Ljudi imaju svoje privatne i poslovne obveze, a posebno tijekom turističke sezone mnogi rade puno pa sport ponekad mora pasti u drugi plan. Kao i u većini triatlonskih klubova, imamo više muških članova. Na natjecanjima je udio žena također manji, a rekao bih da je na nekim utrkama njihov udio tek oko deset posto. Nemamo ni velik broj djece. Mislim da je potrebno dodatno educirati roditelje i približiti im triatlon kao sport. U Dalmaciji su djeca tradicionalno više usmjerena prema nogometu, košarci, vaterpolu i drugim loptačkim sportovima. Triatlon još nije dio naše sportske tradicije, a ponekad se na ljude koji se njime bave gleda kao na nekoga tko nije baš sasvim normalan. Ipak, volio bih da se to promijeni i da više ljudi otkrije koliko mogućnosti ovaj sport nudi.
Kao predsjednik kluba, Cota želi dodatno popularizirati triatlon i pokazati da on ne podrazumijeva nužno višesatne Ironman utrke. Postoje kraće discipline, poput supersprinta i sprint triatlona, ali i duatloni i akvatloni, koji su odličan početak za sve koji žele upoznati multisport. Triatlon klub Dubrovnik D3 već godinama organizira Multisport ligu, s utrkama i aktivnostima tijekom cijele godine, a vrata su otvorena svim zainteresiranima.
A što kažu obitelj i prijatelji? Ima li komentara da biste se mogli baviti i nečim malo manje zahtjevnim?
– Naravno, i ja se ponekad zapitam čemu sve to. Obitelj i prijatelji znaju se našaliti na račun mojih treninga, stalnih priprema i natjecanja, ali sve je to u dobrom duhu. Oni prvi prepoznaju koliko je rada potrebno za takve rezultate. Nakon utrka uvijek će me pohvaliti, podijeliti nešto na društvenim mrežama i biti ponosni na mene. Znaju koliko mi sport znači i koliko mu vremena i truda posvećujem.
Kada biste morali izdvojiti jednu stvar koju biste voljeli da ljudi bolje razumiju o triatlonu, što bi to bilo?
– Volio bih da ljudi razumiju koliko je godina rada potrebno da biste ostvarili ozbiljan rezultat u triatlonu i drugim sportovima izdržljivosti. Kada netko tek uđe u sport, često misli da će relativno brzo dosegnuti visoku razinu, a onda se razočara jer shvati da je za to potrebna višegodišnja predanost. Triatlon nije samo sport nego stil života u kojem je svih 24 sata u danu na neki način podređeno treniranju, oporavku i natjecanjima. Ipak, ne treba odmah razmišljati o Ironmanu. Dovoljno je krenuti, postaviti si realan cilj i uživati u napretku. Sve ostalo dolazi s vremenom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....