Ostalopod jedrima

Splitski olimpijac upozorava na nelogičnosti: Širenje pomorskog sporta je blokirano, klubovima je onemogućeno da se bave turističkom djelatnošću, a turističkim djelatnicima je dopušteno da se bave sportom

Piše Pero Smolčić
3. svibanj 2019. - 01:41
uskrsnja_regata6-230313

Duško Mrduljaš, osvajač brončane olimpijske medalje, sudionik triju Olimpijskih igara, član Splitskog kluba olimpijaca, dugogodišnji član Upravnog odbora HVK”Gusar”, član Skupštine JK”Labud” te vlasnik charter kompanije održao je javno predavanje u organizaciji Visoke škole Aspira i Splitskog Kluba Olimpijaca na temu “koncesije u sportskim lukama”. Mrduljaš se osvrnuo na aktualnu problematiku u hrvatskom sportu kroz specifičnu problematiku. Ponukani predavanjem na Aspiri sjeli smo i mi s njim, da na dvije stranice “Olimpa” pokuša sažeti svoje misli.

- Splitski klub Olimpijaca i Aspira imaju dugogodišnju povezanost i dogovoreno je da članovi olimpijci studentima sportskog managementa održe predavanja vezana uz neke teme. Ja sam govorio o problemu koncesije na pomorskom dobru vezano uz sportske udruge – kazao nam je Mrduljaš i nastavio:

- Prvo sam studentima općeniito iznio neke stvari o pomorskom dobru i što je uopće koncesija. To je vrlo široko područje, utvrđivanje granica pomorskog dobra, postoje urbanistički planovi koji u zonama utvrđuju što se može graditi i na koncu se dodjeluju koncesije nekim subjektima.

Tko su ti subjekti?

- Jedriličarski i veslački klubovi u prvom redu, ali i plivački i vaterpolski se klubovi nalaze na pomorskom dobru, ronilački, nautički, no ima i puno novijih sportova koji su vezani uz pomorsko dobro, ali su na neki način zakasnili, njih nitko više ne zarezuje.

Išto je po vama ključni problem razvoja sporta na pomorskom dobru?

- Ključni je problem kada si recimo sportski manager, na papiru imaš udrugu, ali u naravi želiš na obali izgraditi objekt u kojemu ćeš držati čamac i obavljati djelatnost. Morate zatražiti neko pomorsko dobro ili imati neku parcelu ili teren blizu mora pa da vam se osigura pristup. Ili da je neko pomorsko dobro već u planu određeno za neku namjenu koju bi bi koristili.

A to je teško?

- Na području Splita recimo imate određena pomorska društva i nitko ne planira neki novi prostor za novu sportsku aktivnost na vodi, nego što postoji postoji i gotovo. Čak bi se i ovo što ima maklo da se naprave neki komercijalni sadržaji. Tu je problem, jer smo pomorska zemlja, govorimo o sportu, zdravlju i potrebi mladih da se bave sportom i bilo bi dobro da se obala koristi za tu namjenu. Kad se pogleda ne samo po većim gradovima, nego i manjim mjestima, nitko ne razmišlja o takvim stvarima. Ne možeš napraviti nešto takvo ako nije ucrtano.

Kako bi stvar trebala funkcionirati?

- Trebalo bi ići od planiranja, ljudi koji rade prostorne planove trebali bi ucrtati sportske površine i onda da se udruge natječu za njih, a u nas se prvo osnuje klub, krenu s radom, a onda dođu do zapreke da taj klub ne mogu realizirati jer nemaju prostora. Onda moraju inzistirati na izmjeni plana, ogromna je to procedura koja u konačnici padne jer netko ima druge planove... I imamo blokadu u Hrvatskoj nad stvaranjem i širenjem pomorskog sporta.

Zašto?

- Pomorsko je dobro vrijedno i omogućuje ekonomsku valorizaciju, djelatnost na pomorskom dobro donosi profit, marina, restorani, hoteli... Tako i urbanisti gledaju, kakvi klubovi, kakvo veslanje, jedrenje... Planiraju se luke nautičkog turizma, ali ne i jedriličarski klub. I onda kad se pogleda koliko uzduž Jadrana imamo klubova na pomorskom dobru, možemo ih na prste jedne ruke nabrojiti, par veslačkih, nešto jedriličarskih, ronilački se tu malo uguravaju... S druge strane imamo problem kad govorimo o sportu, isto na pomorskom dobu, a to je sukob turizma i sporta. Klubovima je onemogućeno da se bave turističkom djelatnošću, a turističkim djelatnicima je dopušteno da se bave sportom.

Možete li to pojasniti?

- Recimo HVK Gusar ili neki drugi klub koji ima ugostiteljski sadržaj. Na Gripama ili u Labuda imaju kafić, Lučica ima restoran, netko iznajmljuje hangar... To nisu sportski sadržaji, nego sadržaji za neku drugu djelatnost. Ako uzmemo da je klub na moru i ima iznajmljen neki svoj sadržaj to može, ali ako ima sportsku lučicu na moru, svoje brodove može držati, a po Zakonu ne može držati komercijalne brodove. Dio svog objekta može iznajmiti za restoran ili kafić, ali dio vezova ne može u komercijalu. Kako? I zašto? Onda ne bi smjelo biti ni kafića ni restorana, ako nema ni davanja vezova. Ali ako ima kafića, mora biti i ovo.

A kako se “turizam” može baviti sportom?

- Uzmite neki hotel? Ima ugostiteljski sadržaj, nekakve sobe, restoren, ali ima i bazen, nije li to plivanje, sport. Ima bicikle za najam, opet sport. Ima jedrilice u najmu, teniski teren... Oni se mogu baviti sportom. Kad sport ulazi u područje turizma, stvaraju se barijere.

Kakve?

- Sport i turizam su neodvojivi. Sportski klubovi su dobrovoljna društva. Žele veliki broj ljudi animirati. Bave se zdravim načinom života, ne govorim o profesionalnom sportu. Društvo tu dobrovoljnu djelatnost za opće dobro ne financira dovoljno. To se ne stimulira, a Zakon o udrugama kaže da sve što klub radi komercijalno, a od toga financira opću stvar, mora svejedno platiti porez na dobit. Onda ti se radeći za opće dobro stavlja uteg da dobar dio daješ Državi. To što daš Državi ide u industriju, ne znam gdje, a sport je ostao uskraćen.

A kako bi po vama trebalo biti?

- Bilo bi logično da netko tko volonterski radi i zaradi u korist sporta, ta sredstva ostaju u sportu. Mnogi klubovi daju puno više novca Državi nego dobiju iz proračuna. Gusar plaća oko 700 tisuća kuna raznih državnih davanja, a dobije 150.000 kuna od Grada Splita. Kultura, nemam ništa protiv nje, ali ona ima svoje potrebe i financirana je iz proračuna po potrebi, koliko treba, toliko dobije. A sport dobije mrvice, sport kao da nije potreba.

Dotaknuo se Mrduljaš i još niza intrigantnih pitanja, ali bit će još vremena i još prostora za njihovu razradu.

Ljudi koji regatavaju nemaju mjesta u sportskoj lučici

Istaknuo je Mrduljaš i jednu anomaliju.

- Ako čovjek ima jedrilicu, logično je da se njome i koristi. Da ide na regate, da se rekreira. No, u sportskim lučicama nema mjesta za svih, onda jedan koji se možda i ne bavi natjecanjem, ne ide na regate, može imati vez, dok onaj koji se natječe, a nema mjesta u klubu za koji je registriran, plaća u susjednoj lučiti desetak puta skuplji komercijalni vez. Tu nema nikakve potpore za sport, za jedrenje. Nikakve strategije – kazao je Mrduljaš.

#TURIZAM#JEDRENJE#VESLANJE#SPORT#DUšKO MRDULJAš