Što ima u Koreji, kako se živi, trenira, jede, znaju li za Hrvatsku... otkrila nam je splitska odbojkašica Barbara Đapić.
Ponikla je u OK Brdima, igrala u Americi i Europi, a od ove sezone branit će boje kluba Gwangju Pepper Savings Banka.
Kako je u Aziji?
- Dobro, iako je dosta naporno. Trenira se jako puno, pa uopće nemamo slobodnog vremena preko tjedna. Tri tjedna su do početka sezone, pa smo još u fazi priprema - počela je 193 centimetra visoka Barbara koja je potpisala ugovor od 250 tisuća dolara po sezoni.
Kako izgleda dan?
- Krenemo u sedam s doručkom, na koji svi moraju doći. Jedemo u nekoj menzi koja mi je blizu stana, a zatim je trening u 9.40. Ujutro bude; teretana, kondicija, trčanje ili skakanje. Ovisi.
Skoro tri sata do treninga?
- Da, to mi je bilo u početku i najteže za priviknuti se. Dizat se tako rano za doručak i onda ići doma natrag do devet. Obično nisam gladna u sedam ujutro ako mi je trening u devet. Pa nisam znala što ću raditi u tom razdoblju, u početku bih popila kavu, ali po novom sam uvrstila spavanje u rutinu. Tako do devet već imam jedan ‘spavanac‘.
Što se radi nakon prvog treninga?
- Odmaramo se do dva i pol, tri, kad kreće trening i traje do šest i pol. Zatim opet idemo u menzu na večeru, a poviše te menze nam je i prostor za terapiju. Općenito nam je sve blizu i svi živimo u istom kvartu koji ima 20-ak zgrada. Tu se smjestila cijela ekipa, od trenera i fizija, a stadion na kojem igramo je udaljen minutu.
Nema piletine
Jeste li se priviknuli?
- Jesam, ali trebalo mi je dosta vremena. Inače mi je trebalo manje vremena, kad sam igrala u Europi. No, ovdje sam bila smušena četiri dana i to dobro. Nakon toga je bilo lagano, ali svakako najduže do sada.
Kako su dvije mace?
- Odlično. Stan je dosta velik pa imaju prostora i lijepo im je. Svaka doslovno ima svoju sobu.
Kakva je hrana?
- Očajna! Ha-ha... A dobro nije baš očajna, ali je dosta začinjena. Stvari koje nisu dosta začinjene su stvarno jako ukusne. Meso je dobro, a najčešće se jede govedina, ima tu i svinjetine, ali najmanje piletine. I to mi nedostaje jer sam najviše naviknuta na nju.
Je li jezik problem?
- Imam prevoditelja, ali je jezik i dalje barijera. Primjerice, i ako ne znate njemački, možete se priviknuti, pročitati znakove u prometu, snalazit se normalno, ali ovdje stvarno ne možete ništa. Znam reći dobar dan, hvala i doviđenja. Iskreno, više od toga ni ne pokušavam. No, na treninzima kužim što se traži od mene, jer ne radi se o kvantnoj fizici.
Najveća razlika na terenu?
- Igra se dosta brza odbojka. I Europi se ubrzalo, ali ovdje još više. Nakon mjesec dana udaranja tih brzih lopti sam rekla ‘ne mogu više‘. Nemam toliko visoki postotak poena s tim brzim loptama, koliko imam sa svojim ‘europskim balunima‘. Tu su mi izašli u susret. Tehničari su se navikli na mene. Uz to se dosta igra. Dva puta tjedno igramo baš utakmice, tri seta do 25. Dakle mi u ekipi, jedne protiv drugih, što se u Europi ne događa nikad. Tamo se problemi rješavaju treninzima. Ako imate primjerice loš blok, onda to vježbate.
Šuker, Modrić, Jerkov
Prepoznaju li i Hrvatsku?
- Čak i jesu.
Po kome nas najčešće prepoznaju?
- Najviše po... Šukeru! Naravno, znaju i Modrića, ali Šukera pogotovo, jer pored naše arene je i nogometni stadion koji se koristio za Svjetsko prvenstvo 2002. godine. Njima je to bilo jako bitno, jer je Koreja tada bila četvrta, što im je bio povijesni uspjeh. Vjerojatno zbog toga najviše pamte i tu generaciju Vatrenih. Meni je bila reakcija: ‘ajme koji throwback‘, od kad nisam čula to ime, jer uglavnom sada svi spominju Modrića. Mia Jerkov im je također poznata, kako je igrala u Koreji.
Jesu li putovali u Hrvatsku?
- Dosta igračica je bilo u Zadru zbog reprezentacije. Ostali su išli turistički. No, svakako lijepa promjena od kad sam bila u Americi 2013. Tada je jako malo ljudi znalo za Hrvatsku, ovdje je puno bolje stanje po tom pitanju – zaključila je ovo kratko javljanje iz daleke Koreje, Barbara Đapić.