Kako ste? Najbolje! A bit će još i bolje! Novinarski dan u Olimpijskom selu počeo je sjajnim pozdravom Srećka Šuka, trenera našeg veslačkog diva Damira Martina, na ulazu u hrvatsku zgradu koja se nalazi u “gradu unutar grada” malo sjevernije od stadiona St Denis.
Oko 14 tisuća sportašica i sportaša tradicionalno borave u posebnim kompleksima u kojima bi trebali imati sve što im treba za trotjedni život na Olimpijskim igrama. Zgrade u kojima spavaju i provede dio slobodnog vremena, ogroman restoran, šetnice, teretana, trgovine, mali kafići, zone za mir u kojima su zabranjeni ekrani svih vrsta, “game zone”, objekti za molitve i tako dalje, i tako dalje...
- Meni je super. Dakako da ne može sve biti idealno za toliki broj ljudi, ali moja ocjena je top - kaže nam Tin Srbić koji će među prvim Hrvatima nastupiti, već u subotu su kvalifikacije gimnastičara.
Subotnji nastup znači da za njega nema svečanosti otvaranja koja je večer prije...
- Prihvatio sam to odavno, još u studenom kada su me iz HOO-a pitali hoću li nositi hrvatsku zastavu na otvaranju. Velika je to čast i bilo mi je teško odbiti, ali sam morao. Izbjegavam i stvari koji imaju samo 1 posto šanse da ugroze nastup, a ovo bi bilo puno nepovoljnije. Od malena, kada počneš pratiti Olimpijske igre, baš taj mimohod je nešto što sam uvijek čekao. Nadam se da ću negdje pred kraj karijere, kada više ne budem konkurentan, moći si priuštiti sudjelovanje u svečanom otvaranju. Nije nužno da nosim zastavu.
Prokomentirao nam je Srbić i kako je spavati u sobama s drvenim krevetima i bez klima uređaja, o čemu se pričalo i pisalo tjednima uoči dolaska u Pariz...
- Panika se stvarala bez veze. U Zagrebu je bilo 38 stupnjeva, ali se moglo vidjeti da u Parizu nije prelazila 25 ili 28 u špici dana. Sad po noći bude i 15 stupnjeva, ja odlično spavam i ne treba mi klima... Meni je ovdje sve bolje nego u Tokiju, počevši od toga da možemo normalno se ponašati.
Klimu nam je spomenuo i debitant Aurel Benović koji je od iskusnijeg kolege primio dosta savjeta...
- Na raspolaganju imamo i neke mobilne uređaje, ali meni je bolje bez njih. Više griju nego što rashlađuju, ha, ha... Ma meni je ovdje vrhunski bez obzira na to što postoje neke sitnice koje bi mogle biti bolje. U restoranu je gužva, često se mora dugo čekati i jer neke hrane brzo nestane pa stalno nešto fali. Posljednjih dana jedem samo pizze, ali nema veze. Vidio sam da imaju i “game centar”, htio sam na stolni nogomet, ali stalno je zauzet. No, dobar rezultat će sve to popraviti, a zbog njega sam došao u Pariz. Ma ja još nisam niti svjestan da sam na Olimpijskim igrama. Sviđa mi se što je puno sportaša ovdje, sad još čekam i da vidim nekoga od vrhunskih stranih sportaša. Zasad mi se to još nije dogodilo.
Vaterpolist Luka Bukić proveo nas je kroz jedan apartman koji se sastojao od tri spavaće sobe, dnevnog boravka i terase. Potvrdio da kartonski kreveti besprijekorno funkcioniraju...
- I tvrđi su nego što se mislilo. Jedino što su nekima kratki. Mi imamo trojicu viših od dva metra koliko su dugi kreveti. Ne znam kako im je, još se nisu bunili... ja dobro spavam, ha, ha... - rekao je Bukić i ispričao nam kako izgleda “chillout” zona u hrvatskoj zgradi.
- Imamo aparat za kavicu, stol za belu, pikado, terasu na kojoj ćemo, nadam se, slaviti medalje.
- I roštiljati bismo tamo mogli - ubacio se Tin Srbić.
Što se tiče restoranske hrane i Bukić ima problem s gužvam...
- Jedem pastu bez umaka, morat ću do dućana tu i selu i kupiti umake, da ne ovisim o njima...
U Olimpijskom selu smo boravili u popodnevnim satima dan uoči svečanosti otvaranja Neki su se tek useljavali, neki dolazili s treninga, a drugi odlazili.
- Posjećujete prvake, ha - dobacio je u društvu vaterpolista dobro raspoloženi Valent Sinković koji s bratom Martinom za transport po selu najčešće koristi bicikl.
- Meni je ovo selo lošije od onih u Londonu, Riju i Tokiju. Nije baš tako loše, ali nije na toj razini uzevši u obzir sve što se ovdje nalazi. Različite kuhinje u restoranu su toliko udaljene da ih ne možeš kombinirati.
U četvrtak je u Pariz, iz drugog pokušaja, stigla i većina teniske reprezentacije. Susreli smo Donnu Vekić...
Na kraju je ispalo naporno, jer smo večer prije dva sata u avionu uzaludno čekali da poletimo.
Sa ždrijebom u prvom kolu (Bronzetti) je u principu zadovoljna, kao i kineskim parom Zhang/Zheng protiv kojeg će igrati u miksu s Matom Pavićem. Mnogi baš tu konkurenciju, u kojoj su tri pobjede dovoljne za medalju, vide veliku šansu za Vekić i Pavića... Barem navijači i novinari smiju tako konstatirati...
- Daj Bože da se ostvari - nasmijala se Donna i dodala...
- Imam izvrsnog partnera.
Istog jutra sreli smo i jedinu hrvatsku plivačicu Janu Pavalić i njezinog trenera Johnnyja Androića, još jedni debitanti u olimpijskom svijetu. I selu. Janine velike oči odavale su da sve upija s nemjerljivom znatiželjom...
- Tek sam došla, tek se privikavam. Sve mi je novo, i lijepo... zaključila je najmlađa hrvatska olimpijka.
