Tap, tap, tap... svuuuš! I tako satima. Bez prestanka. New York ima Rucker Park, u Zagrebu se nekada ugled stjecao na Tuškancu, a u Parizu je to danas Jemmapes. Ako vrijedite, ako vaš unutarnji Dr. J treba najbolju pozornicu onda su to mjesta na kojima se moraš pokazati. I dokazati.
Dok je Grad svjetlosti odbrojavao posljednje dane i sate do svečanog otvaranja najvećeg ovogodišnjeg sportskog događaja, mi smo izdvojili vrijeme za posjet jednom od najcjenjenijih pariških haklova. Ulični basket u pravom smislu riječi. Teren je ograđen žicom koja sužava teren pa tako trica sa strane i u kutu nema jer - nema prostora. Ionako se ovdje više cijene obrana i zakucavanja nego trice - kaže nam Tom dok je strpljivo čekao da njegova trojka dođe na red...
- Na našem terenu mogu svi igrati, odnosno svatko će dobiti priliku, a zatim sve ovisi o kvaliteti. No, morate se i snaći. Brbljati. Ako šutiš i ne vičeš ‘sad smo mi, sad smo mi...’ može ti se dogoditi da čekaš dva sata i ne zaigraš. Ovo je košarka, ali i ulica, nasmijao se i dodao...
- Sad je gužva pa se igra do 16 poena...
Kako je vrijeme odlazilo tako se sve više ljudi okupljalo na igralištu koje je 24 sata otvoreno iako nema noćnu rasvjetu već se u tim trenucima oslanjaju na ulična svjetla.
- Kada je dobro raspoloženje, niti to nam smeta - rekao nam je Mamadou, jedan od veterana ili pionira hakla na Jemmapesu. S Nordineom i Faroukom je ovdje haklao još prije 20 godina. Danas još samo on igra, a prijatelji sve pomno prate sa strane. Imaju svoju stolice, svoj kutak, dokaz da ovdje provode puno vremena je domaće spremljeni ručak (dok smo bili s njima na meniju su bili batak i pasta), a nađe se i nešto cugice.
- Igram, ali rjeđe jer nije to kao što je nekada bilo. Danas se sve snima, svako malo se netko pojavi s mobitelom, a to nije za nas. Ne volim kada to... kako da kažem... isticanje postane važnije od igre - rekao nam je još Mamadou, a nadovezao se Nordine...
- Ja igram samo kada svi odu. S jedne strane je dobro da naše igralište postaje popularnije, ali smo zbog toga izgubili prijašnji osjećaj. Svi smo bili prijatelji i izvan košarke, dolazili smo s obiteljima, roštiljali, plesali uz glasnu glazbu... Život se promijenio - s uzdahom je rekao Nordine i dobacio loptu prijateljima za nastavak hakla.
- Ovaj teren je uvijek bio važan u Parizu. Igrali su ovdje Tony Parker, Serge Ibaka...
Teren je kratak, ali bez obzira na to svatko tko poželi uđe na teren, stoji na sredini. Gleda i snima... Iskusniji sa sobom ponesu stolice da mogu gledati i usput malo cugnuti piva. Voli se zakucavati, dodavati iza leđa, a neki zaigraju u kroksama. Samouvjerenost ili želja za “old schoolom”, nismo saznali. Ali vidjeli smo da nakon što se počne gubiti ozbiljnijom razlikom, otvara se ruksak i vade tenisice. Najvažnije je ipak pobijediti i ostati na terenu. Što duže.
- Košarka je naša strast, ovo igralište je naša ljubav. Tek sam prije tri godine počeo igrati i sada ne mogu prestati. A čini mi se i da je cijeli Pariz takav, hrpa terena je razbacano po gradu i svi su punu - pričao nam je još Tom uz odobravanje svoje ekipe.
Basket teren Jemmapes koji se nalazi pored kanala Saint Martin uz koji su uređene pariške plaže (projekt Paris Plages) posjetili smo s idejom o priču o usponu francuske košarke i stvarima koje joj se nikada ranije nisu događale. Prema mnogima je odavno košarkaška sila, no nakon provale u njihovu vitrinu namučit ćete se dok ne pronađete zlatni trofej. Barem kada je u pitanju muška košarka. Patit ćete se jer su osvojili samo jednu zlatnu medalju. Rijetki bi na “pub-kvizu” točno odgovorili na to pitanje. U rujnu prije 11 godina, kada je Tony Parker plesao po parketu dvorane u Stožicama, a Hrvatska zaigrala u svom jedinom polufinalu nakon 1995. godine pa sve do danas. Jedini hrvatski polufinale u 29 godina i jedini francuski trofej u povijesti.
Prema posljednjim podacima koje je koristio i AFP u Francuskoj se u posljednje dvije godine za skoro 10 posto povećao broj registriranih košarkaša (sad ih je službeno 750.000), a prije 10 godina bilo ih je skoro 200.000 manje nego danas. Ljudi koje smo sreli ovdje kažu nam da u zadnjih godinu, dvije gotovo nije moguće pronaći prazno košarkaško igralište u gradu. Što znači da se broj “basketaša”, uključujući neizostavne rekreativce, sigurno broji u milijunima... A takva nikad veća demografska ponuda, uz asistenciju adekvatnog “made in France” stručnog rada (čitajte: INSEP, Nacionalni institut za sport, stručnost i izvedbu), dovela je do skoka u kvaliteti lokalne košarke te Francuska s pravom cilj najveće visine i, kao što smo već naveli, postati ono što je Španjolska u ovom stoljeću.
Francuska javnost najviše očekuju od ekstratalenta Victora Wembanyame (224 cm, 20 godina, 240 cm raspon ruku) koji je bio prvi izbor NBA drafta 2023. godine te je proglašen najboljim rookiejem. Kad tome dodaju lipanjski presedan neviđenih razmjera s čak trojicom među prvom šestoricom na draftu ambicije o statusu košarke im lete u nebo, iako oni nisu na popisu za ove OI. Zacharie Risacher (206 cm, 19 godina) je bio prvi “pick”, Alex Sarr (213 cm, 19 godina, 225 cm raspon ruku) drugi, a Tidjane Salaün (206 cm, 18 godina, i on je rođen u Parizu) šesti. Dovoljan razlog da si francuski savez uzme za pravo razmišljati o budućoj i podužoj dominaciji u “ostatku košarkaškog svijeta”. I, skoro smo zaboravili, u sastavu za ovogodišnji turnir je još jedan 20-godišnjak, Bilal Coulibaly (203 cm), sedmi izbor prošlogodišnjeg drafta (onog u kojem je kao prvi izabran Wembanyama).
- Možda smo i mi tako razmišljali, ali nakon Jemmapesa naš stav se malo promijenio, a na tom su tragu i rečenice koje nam je kasnije izgovorio Roko Ukić koji je prije šest godina odigrao sezonu u francuskoj ligi. Pariški haklovi izbacuju talente, ekstra talente, ali ne i igrače za kolektivnu košarku... Hakleri s kojima smo pričali su potvrdili da će pratiti olimpijski košarkaški turnir, no samo na televiziji jer su im ulaznice preskupe, ali i da ih najviše zanima: “Team U.S.A.”
- Pa pogledajte mi lice, nisam li isti LeBron - dobro je ove srijede bio raspoložen Mamadou i dodao, uz odobravanje društva na terenu...
- Da, Francuska nam je važna i volimo ju, ali košarku volimo još više. I zato me najviše zanimaju Sjedinjene Države.
Drugi su nam, pak, rekli da vole svog Victora Wembanyame koji dodatno uvažavanje ima jer je rođeni Parižanin. I oni su ti koji se nadaju “wembymaniji”. Što su mlađi, više pričaju o svom sugrađaninu i emitiraju taj osjećaj optimizma. Na basketu, na haklu, na temelju bez kojeg nema prave košarke.
- Rastemo, čovječe rastemo. I vjerujemo da ćemo s Wembanyamom postati veći od nogometa i Mbappéa - zaključio je Tom, a mi nismo bili sigurni vjeruje li uistinu u to ili je to samo velika želja...
Ne znam što bih rekao o tome, ali znam da je košarka u Parizu i Francuskoj jako, jako popularna - rekao nam je bivši kapetan hrvatske košarkaške reprezentacije Roko Ukić koji je sezonu 2018./2019. proveo u Levalloisu. Klub je to u kojem je posljednju europsku sezonu odigrao Wembanyama, a u svibnju ove godine se ugasio zbog financijskih problema.
- Meni je ta sezona bila vrlo draga jer sam iako u poznim godinama bio kompetitivan u vrlo natjecateljskoj ligi. To je odlična liga i da sam GM nekog kluba obraćao bih pozornost na svakoga tko u njoj uspije. I tada se moglo naslutiti da imaju gomilu talenata i da će im košarka napredovati.
Ciljaju narasti do toga da postanu ono što je Španjolska posljednjih 20-ak godina sa šest zlata od kojih dva sa svjetskih prvenstava, a ovoga ljeta i zasjesti na olimpijski tron, čak i ispred Amerikanaca...
- Imaju individualni talent, ali da bi bili kao Španjolci trebaju napraviti kult reprezentacije i ravnotežu u momčadi, a vanjska linija im nije na razini unutarnje. De Colo ima već 37 godina, Fournieru par godina pada forma. Reprezentaciju, pak, ne vidim ih niti sada među favoritima, ionako nisam fan njihovog izbornika Colleta koji im je limitirajući faktor. Igrat će s njim igrati dobro, ali ništa više od toga, talent im je sigurno veći od medalja koje su osvajali. Amerika, Srbija, Kanada, Njemačka pa čak i Australija su ispred njih, ali dajmo im šansu jer su domaćini talent bio veći nego medalje što su dosad osvajali. A što se tiče ovogodišnjeg drafta, treba ga gledati kao splet okolnosti. U situaciji u kojoj nije bilo izrazitog prospekta za prvi ‘pick’ imidž generacijskog talenta Wembanyame je presudio da su sljedeću godinu dva prva izbora bili Francuzi. - zaključio je Ukić.