Kako diše Pariz uoči otvaranja Olimpijskih igara? Uhh, ovisi gdje se uputite. A mi smo krenuli u centar centra. Jer ta riječ u Parizu je širok pojam. Milijunski je to grad s okolicom. I svi dišu za Olimpijske igre. Osjeti se to na svakom kantunu ovog živopisnog grada. Pa čak i na rubu onoga što se zove središte grada gdje je smještena naša ekipa.
Hotel u Montmartreu naše je ‘gnijezdo‘. Stari kvart, jedan od najstarijih, povijesno važan za Parižane. No, u ovoj turi zanimalo nas je kako to izgleda na poprištu otvaranja. Tamo gdje će danas ploviti olimpijci i iskrcati se na Trocadero.
Otvaranje na pariškim Igrama neće biti klasično. Sportaši se neće skupiti na kakvom velikom stadionu i u počasnom krugu mahati publici. Ne, ne. Francuzi su bili kreativni, a bogme su si i dali truda. Naime, olimpijci će brodovima ploviti po rijeci Seni. Šest kilometara trajat će ta tura, a proći će pokraj brojnih znamenitosti ovoga grada. Sve kreće u 19.30 sati.
Samo za povlaštene
Uputila se tako naša reporterska ekipa kako bi izvidila kako teku posljednje pripreme. Je li sve spremno? Naravno da je. Ali za to su Francuzi morali platiti cijenu. I to kakvu... Cijeli prostor oko Trocadera i Eiffelovog tornja je blokiran. No pasaran! Ili na francuskom: Ils ne passeront pas! Osim, dakako, ako nemate propusnicu ili akreditaciju poput nas u ovom slučaju.
E onda možete proći, ali zateći će vas ‘mrtva priroda‘. Nema još šušura, ni olimpijske živosti. Samo radnici šutke obavljaju svoje poslove, vrše zadnje pripreme. Od znatiželjnika zatekli smo tek pokojeg kolegu novinara i fotoreportera. ‘Nišani‘ se Eiffelov toranj, naravno. S mjesta gdje smo stali pruža se otvoreni pogled na to ‘svjetsko čudo‘.
Živosti zato ne fali malo poviše pokraj slavoluka pobjede. E tamo je najveća žiža. Redaju se turisti jedan za drugim, pada stotine ‘selfija‘. Nama u oko upada djevojka koja se baca po podu... Ili nije? Pleše? Prilazimo i vidimo da joj na leđima piše ‘Messi‘. Argentinski je dres na njoj, a fotografira je dečko, doznali smo.
- Ne, nismo došli na Olimpijske igre. Prvi put smo u Europi i baš smo htjeli doći u Pariz za početak. Sasvim je drugačije, kultura, život, sve. Svaka zgrada ima povijest – pričaju nam Noelia i Emanuel. Gura nam mobitel u ruke da joj utipkamo gdje će izaći fotografija. Stalo joj je, izgleda. E moja Noelia, danas trk na kiosk po svoju Slobodnu. Šalimo se, dakako...
Dašak Balkana
Kraj Slavoluka je i vjerojatno najveći kružni tok u Parizu. Traka je nekoliko, ali kao da ih nema. Ulazi se i izlazi po volji. Ili je preciznije reći: ulijeće i izlijeće. Tko prvi... Da ga prođete neokrznuti – nek‘ vam je Bog na pomoći. Odražava to u jednu ruku francusko stanje uma. Nije to ‘teški zapad‘, hladan i zatvoren. Crveno svjetlo za pješake malo tko čeka. Grad je to svih nacionalnosti i rasa, izmiješan u međusobnoj kakvoj - takvoj toleranciji.
Osjeti se tako i dašak Balkana.
Premda hrvatskih navijača nema jer nije to događaj poput Europskog prvenstva u nogometu, pa da naši vrebaju na svakom koraku. Skupit će se naši na sportskim borilištima jednom kada ‘show‘ krene. A krenut će vrlo brzo za sve. Za neke već i je, a za ostale samo što nije.
Vrtimo se dalje, tražimo dobar kadar. Ali gotovo je nemoguće uhvatiti ijedan, a da u njemu ne bude policajac. I to ne jedan... Osiguranje je, onako na oko, na najvišem mogućem nivou. Vojska, policija, žandarmerija, zaštitari. U šali bismo kazali da na svakog čovjeka dolazi jedan policajac. Sve se gleda i nadzire. Na svakoj kontroli, na svakom ulazu u press centar morate otvoriti torbu, proći detektore, a onda ako ‘zazvoni‘ – pravac na ‘ručni‘ pregled.
Francuzi imaju stila
Popusta nema ni za pripadnike sedme sile. Štoviše... Otvaraj torbu, svaki pretinac. Što je ovo, a što ono? No, sve to prođe. I bolje da je tako. Pamtimo što se sve posljednjih godina izdogađalo u Parizu. Svijet su obilazile i zgrozile nemile scene. Terorizma se plaše svi. Olimpijske igre najveći su sportski događaj, a posljedično i najveća meta. Tako da šale nema.
Do Eiffelovog tornja ima se što ‘jahati‘. Ugledaš ga u daljini i čini ti se, evo ga tu je, još minutu – dvije, a onda se to pretvori u dobrih pola sata. Obaramo rekorde u broju koraka. Sve kako bismo vam kroz ove retke približili kako to izgleda olimpijski Pariz.
Puno je restorana, malih barova. I nije teško primijetiti da su svi dupkom puni. Bogatu galeriju ‘iskrcao‘ je naš fotoreporter Tom Dubravec. Svima nam je za oko zapela ista stvar. Francuzi imaju stila. Ljudi koji sjede u kafićima nisu odjeveni tek tako. Pazi se na modni izričaj. Kod muškaraca su to mahom košulje i sakoi, a kod žena ljetne haljine. Sasvim suprotna slika od onoga kako to uglavnom izgleda kod nas, složili smo se.
A onda i vječno pitanje: ima li posla?
- Ima, ima. Puni smo od ujutro do navečer. U smjeni nemam kad sjesti – odgovara nam u trku konobar jednog kafića raznoseći tekuća osvježenja po malom, ali dupkom punom štekatu.
- A vi, odakle ste – uzvraća pitanje na ‘francusko – engleskom‘.
- Croatia, Croatie.
- Aaa, Greece.
- Ne, ne. Croatia, Balkan, Hrvatska – shvatio nas je iz druge. S tim je i najbolje završiti. Zamalo smo postali Grčka. Croatie, Greece, ma sve je to isto, tu negdje. Skoro.
