Hvar je ovog vikenda izgledao neprepoznatljivo. Novo ruho za naš najsunčaniji otok, a priznajemo da mu ovaj “divlji đir” baš dobro stoji.
Zamislite samo scenu: siđete s katamarana, a na rivi nekakve konstrukcije – drvene i podosta visoke prepreke, metalne piramide s konopima, pa tamo na sredini gori vatra preko koje ljudi skaču, drugi pak nose lance, a treći se vješaju?! Vjerojatno vam ništa ne bi bilo jasno i pitali biste se tko su ti luđaci. Što nije u redu s njima? Kada ide prvi katamaran natrag za Split? Uz to, svi su prljavi, mokri i nose poveze na glavi... A za takav su izgled izdvojili nemalu svotu novca, u rangu dobrih cipela ili skupocjenog parfema.
Naime, već treću godinu zaredom na Hvaru se, tijekom drugog vikenda u listopadu, održavaju Spartan utrke, od kojih su dvije u rangu svjetskih prvenstava. Prije nego što vam opišemo našu avanturu, ponovit ćemo gradivo za one kojima”Spartan” baš ništa ne znači. Riječ je o utrkama s preprekama, a na našem se otoku trči u četiri discipline: sprint na pet kilometara, super na deset i beast na 21 kilometar, uz utrku na 100 metara koja nalikuje onome što smo na televiziji gledali u emisiji “Ninja ratnici”. No, ovdje su te “ninje” zapravo Spartanci koji poligon svladavaju usred Hvara, i to za titulu svjetskog prvaka. Svjetsko prvenstvo održava se i na sprint dionici, no “stotka” je svakako najatraktivnija za publiku, pa ni ne čudi što ćemo je gledati kao novi sport na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. godine.
Tako se ovog vikenda na Hvaru okupilo više od 3500 natjecatelja iz 60 zemalja, a svima je ovo natjecanje iznimno posebno i drago. I nemojte misliti da je riječ o frazama koje izgovaraju samo pred kamerama – oni to uistinu govore iz srca. Uostalom, u to smo se uvjerili i sami kada smo prije dvije godine prvi put stali na start. Tada smo se okušali na “petici”, godinu nakon toga na super dionici, a evo nas sada i na najtežoj, beast utrci. Uf! Bilo je gadno, ali svejedno jedva čekamo iduću godinu.
Ah, taj drveni zid
Znate, svima nam treba malo više “Spartana” u životu. Malo više hrabrosti, brige za druge, slavljenja vlastitog rezultata, ali i tuđeg, uživanja u trenutku te svladavanja prepreka unatoč strahu...
No, da ne duljimo s uvodom, potpisnica ovih redaka provest će vas kroz ovaj službeno 21 kilometar – koji je na satu iznosilo čak 24 kilometra – uz 30 prepreka. Neke su mi stvari u odnosu na prijašnje godine već bile poznate, pa sam tako nakon kratke početne dionice trčanja jedva dočekala plivanje. Iliti mojih pet minuta slave. Nisam Đurđica Bjedov, ali vidim da dosta rekreativaca muku muči s ovom bazičnom disciplinom. U trčanju i plivanju prestigla bih ih podosta, ali zato sve to izgubim na bilo kakvom tehničkom izazovu. A prva je prepreka bila običan drveni zid, malo viši, uz napomenu da prelazak otežava činjenica da ste potpuno mokri. E, tu sam se prve godine lijepo razbila, više ne znam ni kako, ali bila sam modra uz ključnu kost i na kuku puna tri mjeseca. Doduše, ako majka pita, samo dva dana. Tresla sam se kao šibica, ali uz dosta žuganja prešla sam ga. Zatim slijedi nošenje i trčanje s balvanom, s kojim kasnije i zaplivate, pa još pokoji drveni zid za preispitivanje životnih odluka...
Priznajem da se dosta toga i ne sjećam, vjerojatno zato što me kriza hvatala već u prvih pet kilometara, pa tko zna gdje su mi bile misli. Ne znam jesam li, dok sam trčala po skliskom i od kiše natopljenom brdskom terenu, mozgala o tome kako sam se našla ovdje u subotu ujutro ili sam tek tada shvatila da nisam trebala ići po repete na doručku, jedva pola sata prije starta. Kako bilo, stigli smo do Fortice ispod koje su nam dali vreće s pijeskom – teške 18 kilograma za žene i 27 za muškarce. Ta vam je vreća “prijatelj” nekih kilometar, a s njom na leđima morate svladati i jednu metalnu piramidu. Zatim vas čekaju nekakve šipke – njih pet, ako se ne varam – koje su toliko razmaknute da ih prelaze samo oni najspremniji. Dok oni dominiraju, mi ostali smrtnici za kaznu nosimo metalne lance u krug otprilike 200 metara. Bio je ondje i neki nagnuti zid preko kojega se trebalo prebaciti, ali onako žugljiva radije sam izabrala odraditi kaznenih 30 marinaca. Srećom, povlačenje konopa s teretom svladala sam bez kazne.
Kiša, divljina i misli
Taman kada sam došla do zraka, eto ti opet drvenog zida, ali ovaj put od pet metara. Uz napomenu da ispod sebe nemate strunjaču. Uspjela sam i to odraditi zahvaljujući savjetima drugih natjecatelja, koje bih potom na trkačkoj dionici po makadamu, uzbrdo i nizbrdo, bez problema prestigla. I znate što? Taj dio rute bio mi je najgori, ali ne fizički. To trčanje po divljini dok pada kiša, prelazak desetog kilometra i skakanje s kamena na kamen u nadi da se neću okliznuti – sve to pokreće rojeve misli u glavi. Negdje između iscrpljenosti i tišine, u divljini, stvari počinju imati smisla. Koliko je još nas koji smo preoprezni pred preprekama? Što je u tvojem životu taj drveni, mokri i visoki zid koji treba preskočiti? A ispod tebe nema strunjače... Srećom, tu oluju misli prekinuli su novi izazovi: greda i nekih 500 metara nošenja kante s pijeskom oko starih kamenih kuća. I naravno... opet onaj drveni zid koji me već izluđivao, ali preko kojega sam se, unatoč golemom strahu, uspješno prebacila.
Zatim nas je dočekala duga dionica, otprilike četiri kilometra po škrapama uz more, što mi je zapravo bilo zabavno. Doduše, jedan krivi potez i “ode” zglob ili koljeno, pa mi je netko u prolazu doviknuo: “Pazi na sebe”. Kako lijepo. Još bi ljepše bilo kada bismo to češće govorili onima s kojima smo bliski. Dok sam prelazila dvadeseti kilometar, već mi je, naravno, svega bilo dosta. S radošću sam odrađivala završne zadatke: povlačenje metalnih kolica, još malo nošenja lanaca u krug jer su mi viseće prepreke bile prevelik zalogaj, pa, pogađate, opet taj zid! Nakon zadnje dionice plivanja, nasred rive dočekao me onaj prizor s početka priče. Visoke i skliske konstrukcije, a ja umorna, mokra i promrzla, dok mi deseci prolaznika viču: “Ajde, možeš ti to!”
”Neću valjda sada otresti pred svima”, prošlo mi je kroz glavu.
Prekrasna podrška i odlična organizacija
Iskreno, da sam bila sama, vjerojatno bih stala, promrmljala nešto nepristojno i otišla kući – unatoč tome što me od cilja dijelilo samo stotinjak metara i četiri prepreke. Zato hvala svima koji su mi pomogli, zapljeskali ili uputili lijepu riječ, a posebno jednom simpatičnom gospodinu. Iako vjerujem da sam u tom trenutku izgledala podosta ljuto, žao mi je zbog toga jer mi je njegova podrška uistinu značila!
I konačno – taj skok preko vatre i prolazak kroz cilj. To je puno više od “samo” 24 kilometra i 30 prepreka. Spartan je uistinu filozofija: pomicanje vlastitih granica, pomaganje drugima, življenje u trenutku... Zato sljedeći put kada, primjerice, ugledate prekrasan zalazak sunca, ne tražite odmah mobitel. Samo gledajte. Ili kada pomislite “ma ja ovo ne mogu”, odvažite se unatoč strahu. Preskočite taj zid! A ako pak vidite nekoga tko treba pomoć, pružite mu ruku – jer to sigurno neće zaboraviti.
Spartan Hvar piše posebnu priču. Od domaćih ljudi koji uz kuće natjecateljima ostavljaju vodu i mandarine, preko ambijenta koji ni kiša ne može učiniti ružnim, pa sve do vrhunske organizacije. Svi oni koji su dali sebe da se ovakav sportski spektakl upriliči u Hrvatskoj – to su oni Spartanci iza reflektora koji također zaslužuju svoju beast medalju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....