Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Ostalopobjednički razgovor

Najbolja hrvatska sportašica otvoreno o novim izazovima: U Japan sam se odmah zaljubila, u 2020. se vraćam na vrh, a Edis je jedini koji me može trenirati

Piše Pero Smolčić
1. siječnja 2020. - 21:44

Iza naše najbolje atletičarke bremenita je sezona. Sandra Perković nas je godinama prije razmazila, navikla na mahom prva mjesta, na totalnu dominaciju. A onda je u 2019. na Svjetskom prvenstvu u Dohi osvojila “samo” broncu.

– Sezona je bila jako zanimljiva, ali u isto vrijeme doista teška i iscrpljujuća. Pripreme smo krenuli nešto kasnije nego obično upravo zbog Svjetskog prvenstva koje se održavalo krajem rujna i početkom listopada i Olimpijskih igara. Propustila sam zimski dio sezone te počela s nastupima u svibnju. S priprema iz Amerike vratila sam se u zavidnoj formi, no problemi koji su došli dogodili su se po povratku iz Amerike.

Kakvi problemi? Zašto su nastali?

– Zbog puno izostajanja iz Hrvatske, zbog troškova priprema koji su bili veliki, moj tim u SAD-u nije bio potpun. Stoga su se dogodile ozljede na koje nismo mogli računati, ali to je profesionalan sport i opet smo uspjeli realizirati što smo željeli i očekivali. Ali ovim putem zahvaljujem HOO-u koji je iznašao sredstva da pokrije dio troškova i Sportskom Savezu Grada Zagreba koji je također preuzeo većinu troškova, te svojim privatnim sponzorima koji su uvijek uz mene kada je to potrebno.

Na ruku nije išlo ni vrijeme?

- Svi znamo kakvo je vrijeme bilo u svibnju, 25 dana kiše i ružnog vremena, a atletika je sport na otvorenom. Znamo i da Hrvatska nema adekvatan prostor za trening u takvim uvjetima, moji treninzi nisu bili izvedivi na razini na kojoj smo željeli i kojoj bi trebali biti pred otvaranje sezone. Jedna stvar je vukla drugu te se dogodio domino efekt. I tako kako je počelo nastavilo se i dalje u natjecanjima, stalno smo nešto lovili, stizali i nadoknađivali te nisam bila na razini na kojoj sam željela sve do konca sezone, odnosno do finala Dijamantne Lige u Bruxellesu gdje sam došla vidno spremna, no nedostajalo mi je malo sreće da sve što se događalo ove sezone nadoknadim.

A onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Dohi i bronca?

– Vraćala se “stara Sandra”, odradila sam kvalifikacije i sa smješkom na licu napustila stadion i s nestrpljenjem čekala finale i želju za borbom, a onda se dogodilo nešto što ne želim niti jednom sportašu, da u vrhu svoje spreme doživi ozlledu na koju nitko ne može utjecati. Dali smo si 48 sati do finala i pokušali sanirati povredu, a kako se radi o povredi živca vrijeme i terapija su morali odraditi svoje. Nažalost, nije bilo dovoljno vremena da se riješi do finala. Čak sam dobila preporuke doktora da se stanje može pogoršati ukoliko nastupim u finalu, ali poznavajući sebe to nikako nije dolazilo u obzir. Osvojila sam broncu i bila izuzetno sretna, ali u isto vrijeme ne tužna nego jadna. Osvojila sam broncu i bila izuzetno sretna, ali u isto vrijeme ne tužna nego jadna jer nekako cijelu sezonu kao da sam imala peh što god da sam radila i kako sam radila. Ali kada je završilo Svjetsko prvenstvo kao da mi je pao kamen sa srca, naglo su popustili konci i nekako je motiv sam narastao za ono što me čeka u 2020. godini. I sve je nekako krenulo, da kucnem o drvo, baš kako je trebalo.

Kakvo je sada stanje s ozljedom leđa?

- Moja povrede leđa vuče se još od “davne” 2009. kada mi je jedan disk u lumbalnom dijelu iskočio, a drugi puknuo te se razlio i time povrijedio i pritisnuo živce. Dosta vremena provodim oko spriječavanja povrede, odnosno da spriječim njezino ponovno vraćanje, ali to je moje tijelo, ja se bavim profesionalnim sportom i uvijek dovodite svoje tijelo do maksimuma i pitanje je vremena kada ćete napraviti najmanju sitnicu koja može aktivirati povredu.

Kakvu sitnicu?

– Je li to krivo ustati, naglo se okrenuti, propuhati leđa ili slično, stvari s kojima se ljudi svakodnevno susreću i imaju tegobe, ali ne žive od svog tijela da zbog toga ne mogu raditi svoj posao kako treba. Moj tim je doveden do savršenstva. Već po mom opisu bolova znaju što se i kako dogodilo, no nažalost 90 posto stvari je u njihovoj moći, a za deset posto trebaju tijelo i vrijeme odraditi svoje. Na nama je sada dijagnosticirati kako i zašto se nešto dogodilo i kako to spriječiti da se ne bi dogodilo negdje gdje je to najmanje poželjno.

Bila si sad u Japanu, što te se najviše dojmilo?

- Japan, sam Japan me dojmio. Prekrasan je čist, usklađen i organiziran. To je nešto što se ne može napisati u par rečenica, nešto što se treba doživjeti. Jednostavno to je bila ljubav na prvi pogled. I da nije toliko daleko vratila bih se uskoro sigurno napuniti energiju, diviti se njihovoj kulturi i predanosti poslu, stvarno su pravi perfekcionisti i odlično im ide. Što je najvažnije, niti u jednoj državi osim u Hrvatskoj se nisam osjećala toliko sigurnom i zaštićenom kao tamo. Svakako preporučujem svima koji mogu da jednom u životu posjete tu divnu zemlju? Ali ne samo Tokio, nego i cijeli otok koji je odlično povezan vlakovima i avionskim linijama. Veselim se povratku u srpnju.

Što si vidjela od objekata za Olimpijske igre i kakvi su uvjeti za sportaše?

– U Japan sam išla izviditi trening kamp u kojem ću se pripremati za Olimpijske igre gdje ću otići mjesec dana ranije. I mogu vam reći da je sve na svome mjestu te sve stvari za koje smo mi primijetili da nedostaju nabavile su se u što je kraće mogućem roku. Od objekata za Olimpijske igre vidjela sam olimpijski stadion koji je već gotov i čeka otvaranje Igara, zatim olimpijsko selo, trenutno je u izgradnji bilo mjesto za prijevoz sportaša od borilišta do sela... Na području 700 godina stare tržnice i ribarnice odlučili su napraviti mjesto za autobuse jer je to bilo najprihvatljivije za događaj te su nju prebacili i totalno moderno izgradili na drugom mjestu bez ikakvih sabotaža i prosvjeda, sve u želji da Olimpijske igre budu zapamćene kao najbolje igre svih vremena, u čemu vjerujem da će uspjeti.

Disk nije u programu Dijamantne lige, što to znači za tebe, tvoje planove?

– Moji planovi su se drastično promijenili što se tiče samog natjecanja, pripreme će se odvijati u zacrtanom planu kojega je Edis na vrhu tima složio za ono što nas očekuje, a to su Olimpijske igre u kolovozu (1. kolovoza kvalifikacije, 3. kolovoza finale, nap. a.) i Europsko prvenstvo u Parizu (26. kolovoza kvalifikacije ženskog diska i 28. kolovoza finale). Dijamantne lige nema, no to ne znači da se ženski disk neće vratiti. Puno je eksperimentiranja u atletici zadnjih godina pa mislim da je ovo još jedno u nizu.

Što ste ti i Edis odradili do sada nakon sezone?

– Krenuli smo pripreme, ušli smo u bazu koja će trajati nešto duže nego inače jer ipak nas sljedeće godine očekuju Olimpijske igre i želimo doći u Japan u pravom svjetlu i braniti boje Lijepe naše na najbolji mogući način. Kao dvostruka olimpijska pobjednica dolazim s određenim teretom. Ostajemo u Lijepoj našoj, nadam se lijepom vremenu, a onda je na nama da odradimo pripreme na način na koji mi to znamo najbolje. Tim je spreman, Edis je spreman, ja sam spremna, gladna sam i željna, puna motiva i mislim da smo dobro krenuli i samo neka nas zdravlje posluži onda je sve moguće .

HOO je povećao plaće vrhunskim trenerima, koliko vam to znači u kontekstu Edisovog ostanka, jer govorilo se o ponudama drugih država?

– Sreća naša da je Edis jedini trener kojemu se povećala ne plaća, nego honorar jer opet govorimo plaća je jedno, a honorar drugo. U kategoriji u kojoj se Edis nalazi su svi treneri koji su osvajači olimpijskih medalja, pa kategorija ispod svjetskih te još jedna ispod perspektivni treneri, treneri mladih kategorija. Ponude su bile i ponude su ostale, ne znači da je ovo njegova konačna odluka, ali nakon ovakve sezone i ljubavi i želje da hrvatska sportašica na Olimpijskim igrama bude ona prava i zbog moje potrebe da me ne može niti jedan svjetski, a kamoli hrvatski trener trenirati, odlučio je tu priču staviti sa strane te se opet zahvaljujem svojim sponzorima i HOO-u te Gradu Zagrebu koji su zajedno snašli snage da osiguraju sredstva za moje pripreme i potrebe da se sve odvije na najbolji mogući način. Ne bih više o ovoj temi jer je to rupa koja nema kraja, uvijek će biti neki koji će razumjeti, neki koji će osuđivati i neki koje uopće neće biti briga, to vam je tako u životu. Ajmo se mi držati sporta i rezultata, neka institucije rade svoj posao, jer na kraju dana onaj koji ne šuti ispadne najgori i najomraženiji.

Planovi za iduću sezonu?

– Sljedeće godine su Olimpijske igre i to je cilj broj 1 u 2020. Nakon toga slijedi Pariz koji je špica broj 2 u 2020. I na kraju, no ne manje važno vratiti se na svjetski broj 1 u bacanju diska. Želim samo da se sve odvija korak po korak, da ostanem zdrava i motivirana kao što sam sada. A onda je sve moguće. Svima zahvaljujem na podršci, želim čestit Božić i sretnu 2020., puno ljubavi, sreće i zdravlja jer bez svega ostalog se može i uživajte i dajte nam podršku jer nam slijedi godina najvećeg sportskog događaja – Olimpijskih igara.

#SANDRA PERKOVIć

Izdvojeno