StoryEditor
Ostaloigra se zbog publike

Kako je običnom, malom čovjeku i sportskom zaljubljeniku bez tribina i utakmica? Razgovarali smo s navijačkim legendama, složni su u jednome...

Piše Slaven Alfirević, Vedran Babić, Dražen Žura, Mišo Gulić
16. svibnja 2020. - 21:29
Paun Paunović/HANZA MEDIA

Više od dva mjeseca traje pauza na sportskim terenima i raspisali smo se do danas o raznim efektima i nus-pojavama zastoja o sportu uslijed pandemije.

Kako je igračima, kako je klubovima? Kako će se prekid odraziti na planu kondicijskog, ali i psihološkog stanja igrača, kako će klubovi (pre)živjeti jer im prijete financijski problemi, nema utakmica, nema gledatelja, nema tv-prava... Pa onda kako će se tržište ponašati, kako cijene i vrijednost igrača varira na burzi, na transfermarktu...

A nismo se još do danas zapitali kako je običnom, malom čovjeku? Kako je navijaču bez utakmica? Pri tom ne vodimo računa na one koji vole ući u kladionicu, kako im je bez obilate sportske ponude, nego mislimo na istinske zaljubljenike u sport, ne samo u nogomet. Njima poput kruha nasušnog nedostaje doći na tribine: sjesti i gledati utakmicu kako im igraju ljubimci, navijati, gristi nokte, nervirati se, vikati, psovati... S guštom se ispuhati.

Kako se ono kaže: igra se zbog publike. I sad odjednom nema ni igre, ni publike, ali što je još gore, i kad krenu utakmice gledatelja neće biti još neko vrijeme. Koliko dugo, ne zna se.

Kako je, dakle, navijaču što ga je odavno opjevala Hajdukova himna, pamtimo izvedbu Tonija Kljakovića:

- Nedilju čekan ja ka ozeba’ sunce, na plac da pojden, drukati za Ajduka... - uz refren „naprid, naprid bili”, iz šezdesetih godina.

I ta himna nam najbolje oslikava stanje navijačkog duha. Kad će više ta utakmica... A sad, prolaze vikendi i tjedni, nema na plac, čeka se povratak na tribine „kao što ozebli sunce čeka”, da ga konačno ogrije...

Ivica Šerić: Duša mi je prazna, prista bi i na kavez samo da sam u dvorani

Više od pola stoljeća Ivica Šerić ide na utakmice Košarkaškog kluba Split.

A onda je stigla korona i otrgnula ga od „žutih”. Evo, prošla su već dva mjeseca od posljednje utakmice – one u kojoj je Split pobjedom nad Širokim izborio doigravanje Druge ABA lige - a proći će ih još nekoliko prije nego što se dvorana na Gripama ponovno otvori gledateljima.

- Teško je ovo podnijeti. Prazna je duša... - sliježe ramenima splitski umirovljenik Šerić, dugogodišnji navijač i pretplatnik trostrukog prvaka Europe. Red 12, sjedalo 19, na istoku, od skalina prema sredini. To je Šerićevo mjesto na tribini zadnjih gotovo 20 godina.

- Baš sam se neki dan prisjetio polufinalne utakmice Splita s Cedevitom u Zagrebu prije par godina. Tada sam bio jako ljut jer su me stavili u kavez na kantun. Nisu me čak pustili ni na WC na poluvremenu... A sad bi prista’ i na takav kavez, samo da mogu bit’ u dvorani! Baš mi fale moji „žuti”, ali i Hajduk, naravno.

- Zadnji put sam ovakvu pauzu imao kad sam bio u vojsci, haha - govori nam Šerić, inače veliki fanatik košarke općenito. Redovit je posjetitelj utakmica košarkašica Splita, ali i juniora „žutih”, a na TV-u redovito prati NBA, Euroligu i mnoge europske lige.

- Vrtim stare utakmice, gledam reprize i NBA TV preko satelita. To mi je lijek za ovo razdoblje. Imam i unuka koji je zaluđen košarkom pa se igram s njim. Prođe nekako vrijeme.

A proći će i cijelo ljeto bez gledanja „žutih” uživo. Možda i dio jeseni. Treba to izdržati.

- Vjerojatno će se Euroliga ipak odigrati do kraja, a NBA bi trebao početi u sedmi mjesec. Popunit ćemo nekako prazninu i onda krenuti u novu sezonu, nadam se u ABA ligi s jačim suparnicima i redovito punom dvoranom. Glad za utakmicama je velika – zaključio je Šerić.

Leo Pocrnja: Fali mi otić na Gripe, veselit se i nervirat

- Ha, šta ću van govorit. Fali mi otić na Gripe i navijat za „žute”. Meni će dogodine bit 50 godina da iden na Splita – priča nam Leo Pocrnja, još jedan kultni navijač KK Splita.

Kad ti netko tako naprasno oduzme dio života nije lako. Iz tjedna u tjedan, i tako godinama, ideš na utakmice, navijaš, veseliš se i tuguješ, a onda – stop. Iz vedra neba. I ne znaš kad će se sve vratiti.

- Stojim doma, sad sam počeo malo izlaziti, voziti biciklu... Sad sam gledao ove tri reprize europskih titula Jugoplastike. Lipo se bilo sitit tih dana. Nervira san se iako san zna rezultat! Takve reprize se nikad ne propuštaju, dobro dođu.

A od onih pravih, živih utakmica, prošla su već dva mjeseca.

- Izgubili smo sigurno 12-13 domaćih utakmica, plus gostujuće. Šteta. Obično godišnje propustin jednu ili dvi utakmice i to samo ako san bolestan. Nikad nije prošlo ovoliko vrimena. Jedva čekan jesen da se vratimo u dvoranu, iako nisan siguran da će bit baš tako kako se svi nadamo – smatra Pocrnja koji „žute” prati još od početka 70-ih godina prošlog stoljeća.

- Počea san 1971. kad san ima 12 godina. Dogodine mi je, eto, 50 godina. Lip jubilej. Prije sam sjedio posvuda, a zadnjih dosta godina sam odmah poviše zapisničkog stola – kaže nam vjerni navijač Pocrnja koji je baš prije nekoliko dana posudio klubu dva primjera „Žutka” prilikom prigodnog potpisivanja ugovora kojim se ta slavna maskota službeno vratila na Gripe. 

Stipe Valenta: Nije lako ni mojima jer ić na Hajduka je naš obiteljski ritual

Stipe Valenta (62) poznat je navijač Hajduka, Klišanin od oca čuvenog Ante, na žalost pokojnog.

Obojicu familijarno veže privrženost Hajduku, Torcidi, Ante je od malena usmjerio sina, najprije mu dao ime Hajduk, pa dodao Stipe. A Stipe danas nakon mladenačkog staža na Starom placu, pa na sjeveru Poljuda, obiteljski je redovit na istočnoj tribini:

- Ja sam na sektoru S, 47. red, sjedala 12, 13, 14, 15, uz moju suprugu Ladu, kćeri Anteu i Robertu.

Kako je Stipe bez utakmica?

- Nikako. Padne mi na pamet moj otac Ante koji bi mi govorio, kad Hajduk igra najlošije šta možeš zamislit, opet je bolje nego da uopće ne igra. On bi patio kad bi bila pauza, zimi, ljeti, jedva bi dočekao početak prvenstva. A zamislite sad ovo.

Ni šušta ni gušta - jada se Stipe, inače profesor tjelesnog u osnovnoj školi Neorić, ali i na pola sata radnog vremena u Centru za autizam što mu je velika ljubav.

- Nije lako ni mojima jer je utakmica naš obiteljski ritual. A i kad počne, igra bez navijača je ajme. Zamislite Malu Floramy, a da nema nikoga u kazalištu!? Plašim se da zaraza neće tek tako proći. Mladost nam je dobrim dijelom prošla u ratu, a starost će obilježit korona.

Kako utažite glad za balunom?

- Vrtim filmove starih utakmica, nekoliko cd-ova što razmjenjujem s prijateljima. Stare utakmice su dobra zamjena za stvarnost.

Kako to mislite?

- Imao sam sreću što sam gledao velike igrače, a žao mi je što ova današnja djeca na tribinama jednostavno nemaju koga gledat. Za mene je najveći Jurica Jerković, najdraži igrač Ivica Šurjak, a da se nije razbolio najveći transfer bi napravio Ivan Gudelj.

Stipe je i nogometni trener i taman se obavezao pomoći Čaporicama, vrije u njemu navijačka krv, pa nam kaže i ovo:

- Zapišite, za moju dušu. Tko nije bio na Hajduk – Hamburger i na košarkaškoj utakmici Dalvin – Borac u kvalifikacijama za ulazak u prvu ligu, taj ne zna što je pravo navijanje! Protiv Hamburgera 90 minuta „bijeli, bijeli...” Kad se svega toga sjetim bude mi lakše i pauzu pregrmit.

Ivica Dujić: Vrtim stare snimke Zadra i jedva čekam opet na Višnjik

Ivica Dujić, jedan je od onih navijača koji ne propupšta utakmice Košarkaškog kluba Zadar, podosta je emotivan i teško prihvaća poraz, ali kao sportaš u duši, brzo se pomiri s time.

Svjestan je i činjenice da je pandemija korona virusa učinila svoje...

- Uh , pogodilo me je izravno u srce i dušu, jer je odlazak na košarkaške utakmice, doslovce, moj način života. Iako me moj posao zna odvesti u neki drugi grad, učinim sve da se na vrijeme vratim na Višnjik. Jednostavno, košarka je u meni od malih nogu, od nezaboravnih Jazina do danas u dvorani “ Krešimir Ćosić”.

Godinama sam pretplatnik, uvijek sjedim s istim društvom, imamo svoj stil navijanja koji je ponekad temperamentniji nego se možda očekuje od nas koji več imamo nešto više godina. Nekima je to malo neuobičajeno, ali takav je cijeli Zadar – veli Dujić, koji je veliki zaljubljenik u sport.

Kako košarka ne bi posve “izišla” iz njega potrudio se vratiti u povijest, stoga gotovo svakog dana putem društvenih mreža i na druge načine pogleda neku utakmicu Zadra...

- Neću pretjerati ako kažem da sam onu zadnju finalnu utakmicu s Cibonom u Zagrebu, “zlatne” 1986. godine pogledao na desetke puta. Ali, zahvaljujući YouTube kanalu obogaćen je moj “vremeplov”, pa se tako prisjetim svih tih ludih godina, osobito mi je bilo dirljivo vidjeti kako se nakon devetnaest godina, devetnaest dana i devetnaest sati, ponovno u zrak podiže pehar za naslov prvaka, ovoga puta Hrvatske.

- Vrtio sam i snimku ovosezonskog osvajanja Kupa, otuda i fotografija na kojoj smo kapetan Ive Ivanov i ja. Stavio sam je kao profilnu na Facebook. Nadam se kako će ova pošast proći čim prije da se svi skupa vratimo na tribine i parket, međutim, znam da dugo vremena neće biti isto kao prije – zaključio je Dujić. 

Zoran Katić Kaće: Do povratka na tribine skupi se društvo pa krenu navijačke priče...

Sinjska sportska, odnosno bolje reći navijačka, scena nezamisliva bez svog zaštitnog znaka - Zorana Katića - Kaće. Valjda ne postoji ni jedna osoba koja se voli nazvati navijačem da joj prva pomisao na sportski Sinj i Maligane neće biti srčani brko iz prvih redova onog najvatrenijeg navijačkog korpusa sa svojom trobojnicom omotanom oko glave.

Sport je naprasno ugašen još početkom ožujka,a zna se da istinskim ljubiteljima svih vrsta nadmetanja nema veće kazne od ove koja nas je sve zajedno snašla pojavom koronavirusa.

Slično razmišlja i naš današnji sugovornik koji dane krati sjećanjima na neka bolja vremena:

- Teško je ovako bez sporta, pogotovo nama koji smo navikli na to sve. Sidne se u društvo pa se sitimo puno stvari koje smo proživili skupa putujući s našin Alkaron i Junakon. Ništa nan drugo ne priostaje sad kad već ispalo ovo s viruson.

Ipak, kako kaže, već sljedeće sezone nastavlja gdje je stao prije dva mjeseca:

- Ma ja jedva čekan da sve krene. Vidimo se na tribinama prvom mogućon prilikon.
Navijački je to brend na razini cijele Hrvatske, a dobitnik je i povelje Grada Sinja za Najvatrenijeg ljubitelja sinjskog sporta. Njegov osebujan, temperamentan i napadački nastup s tribine lako bi mogao zavarati slučajnog putnika namjernika, jer, potvrdit će vam baš svi u Sinju, Kaća je prava duša od čovika, baš čovik ipo koji ni mrava ne bi zgazio.

Izdvojeno

08. kolovoz 2020 03:16