Prva stanica naše olimpijske avanture bio je press centar. Smješten je u centru Pariza, u kongresnoj palači koja je za olimpijske potrebe prenamijenjena u veliki centar za predstavnike medija. Kad kažemo veliki, onda to stvarno mislimo. Tri kata, tisuće ljudi, stotine šaltera, stolova... Radi se punom parom. Brzo smo pronašli svoje mjesto, otvorili laptop, raspremili opremu i krećemo na posao.
No, u oko nam brzo upada ekipa nasuprot nas. Dvadesetak indijskih novinara kuckalo je u svoje laptope. A nama je odmah sinula ideja. O čemu ćeš pričati s Indijcima nego o Igoru Štimcu. Sada već bivši izbornik tamošnje nogometne reprezentacije i dalje je itekako aktualna tema toj zemlji. Brzopotezni ‘hello, Igor Štimac?‘ i priča je potekla.
Prvi sugovornik bio nam je dr. Vimal Mohan. Nije likar, već doktor kakve znanosti. Nismo saznali koje. Ali novinar je i urednik indijske kuće NDTV.
- Što je bio najveći problem? Vrlo jednostavno. Da pitaš bilo koga u Indiji da ti nabroji prvih 11, nitko ne bi znao. Ma ne bi ni petoricu. Taj čovjek stalno je vrtio igrače, mijenjao, rotirao. Više se nije znalo tko igra, a tko ne igra. Nitko nije mogao predvidjeti sastav, ni izbliza – priča nam Vimal.
Onda, je li ljudima drago što je otišao ili nije?
- Većina nije imala ništa protiv otkaza Igoru. Pogotovo nakon neuspjeha u pretkvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. To je bilo postavljeno kao glavni cilj i nije ispunjeno. Mislim da je prirodno da je nakon toga došlo vrijeme za kraj.
Upućuje nas doktor na kolegu koji je specijalist za nogomet u Indiji. Mihir Satyen mu je ime. Novinar je The Indian Expressa. I on spremno staje pred naš diktafon, kasnije i kameru. Riječ – dvije o Igoru, zašto ne...
- Krenimo prvo s dobrim stvarima. Igor je izrekao puno točnih tvrdnji. Detektirao je najvažnije probleme. Nikad nije imao puno vremena s reprezentacijom da se uigraju, izgrade nekakav sustav. Pripreme su uvijek trajale kratko i brzo su dolazile utakmice. Poznato je da Indija nema baš razvijen nogometni sustav. Ali sve je to Igor znao i prije nego što je došao. Izbornici to uvijek znaju. Mislim da je bio itekako informiran.
Štimcu se jedna stvar najviše zamjera...
- Bio je sjajan motivator. Znao je itekako galvanizirati momčad, ali mislim da taktički i nije najbolji trener. U utakmicama se to vidjelo po njegovim reakcijama kada stvari ne bi krenule u željenom smjeru. On jednostavno nije znao što učiniti. Trošio bi vrijeme i energiju na svađanje sa sucima. Često se svađao i s ljudima iz Saveza. Na kraju to nije dobro izgledalo.
I Mihir je mišljenja da se na koncu nije znalo ni tko pije, ni tko plaća.
- Mijenjao je toliko igrača, rotirao, stalno pozivao nove. I onda na kraju oni koji su bili u najboljoj formi uopće ne bi igrali.
Mnogima nije jasno kako je moguće da zemlja od gotovo milijardu i pol ljudi ne može pronaći dvadesetak igrača. Ma 20 Messija bi trebali imati na toliko ljudi, laički razmišljajući. Ali nemaju. Ni blizu. Zašto? Pitamo indijskog kolegu...
- Vrlo jednostavno. U indijskom nogometu ne postoji sustav. Djeca počinju igrati nogomet s 12 godina otprilike. A onda je već kasno. Do tada već moraju imati usvojen nekakav nivo tehnike.
Poznato je kako je u Indiji daleko najpopularniji sport kriket. No, nogomet mu brojevima parira, kaže Mihir.
- Vjerovali ili ne, ali tako je. Milijuni djece igraju nogomet, grade se kampovi diljem zemlje, ljudi putuju na svjetska prvenstva. Ali sistem ne postoji i igrači se jednostavno pogube. Nije uređeno kao u Europi da se imate kadete, juniore... I jasan sustav prijelaz iz jedne u drugu kategoriju. Kod nas toga nema i onda se čak i talentirani igrači ne mogu probiti.
