StoryEditor
Ostaloiz ovoga će izać’ jači...

Godina iz noćne more Vjekoslava Lokice: izgubio je oca, majku i prvu ženu, a supruga Žana i on završili su u bolnici

Piše Slaven Alfirević
4. siječnja 2020. - 13:20

Ako je netko baš jedva dočekao da završi vražja 2019., da okrene novi list u 2020., onda je to Vjekoslav Lokica. Zacijelo ste se upitali gdje je taj nogometni trener? Kao da je rubrika kucamo na vrata zaboravljenih asova. Ili, gdje su, što rade?

Nema Lokice u vrteški svakodnevnice, nema ga u izboru kandidata ovdje ili ondje, da ne spominjemo odmah Hajduk koji mu je ostao još tamo od 2001. nedosanjani san. Tko sve nije bio trener Hajduka, a Lokica nikad...

Ali, nije Hajduk u središtu priče. Nego zlosretna mu godina koja ode konačno; doba što se svakojakom pegulom nakalemilo na Vjeku i odvelo ga na marginu nogometnih zbivanja.

Pričamo i vrtimo film životnih tuga i tegoba. Godina u kojoj je ostao bez oca i majke, u kojoj mu je i supruga Žana Lelas bila načas hospitalizirana: ranije poznata košarkašica, a sada trenerica vlastitog ženskog košarkaškog kluba KAŽL (to je košarkaška akademija Žane Lelas).

Od stresa je i sam Lokica ljetos završio u bolnici, ali - kucamo o drvo – dobro je i uredni su svi nalazi. Pa da na sve to dodamo i kako mu je nedavno umrla i prva supruga Srđana.

Iz tog ranijeg braka Vjeko ima troje djece. Sa Žanom ima kćer Niku, darovitu košarkašicu od 16 godina, a iz prvog braka sinove Ivana i Gorana, te kći Lanu.

Tema je nimalo ugodna: odakle da počnemo sa starom, naboranom godinom koja je toliko nevolja stavila na Lokičina pleća:

- Okrećem novi list, a iz krize izaći ću još jači! Kako se ono kaže, što te ne ubije, ojača te! Pa se tako i ja ne dam.

Lokicu, a sad mu ide 55., znamo kao starog borca; energičnog stručnjaka, neumorne volje. Talent nogometnog trenera rasipao je odavna u prvoligaškim klubovima, često i u inozemstvu. U zadnje vrijeme pamtimo rumunjski Brasov, pa onda i odlazak u Kinu, i to iz redova Splita. To u Kini, još 2017. godine bio mu je posljednji angažman.

- Morao sam prekinuti, baš sam se trebao posvetiti roditeljima, okolnosti su tako nalagale, to je bila moja sveta obaveza i dužnost. Bili su u sve težem stanju, ovisni o brizi i pomoći. Živjeli su u Mimicama, pazio sam ih zadnje dvije godine, skoro svaki dan putovao na relaciji Split – Mimice. I u ožujku mi je najprije umro otac – priča nam. Nastavio je:

- Bilo je to strašno iskustvo, otac Stjepan, a svi su ga zvali Boris, ne znam ni ja zbog čega, umro je iznenada. Jest da je imao 86, ali iznenada. Dogodilo se da je pred samoposlugom u Omišu pao i izdahnuo. Krenuo je i srušio se. I onda te zovu na mobitel, otac vam je umro, a ja taman da ću do njih. To je šok.

Bio je to početak šokova:

- Majka Filipa, Filka, ostala je sama sa svojih 75 godina i trebala je još više pažnje. Otkad je otac umro, moj sin Goran i ja preuzeli smo svu brigu o njoj. Nije htjela ić u dom, nije htjela iz kuće. Od bolesti i tuge preminula nam je nedavno, početkom prosinca. Sve mi je to još tako friško.

Lokici se steže grlo dok to priča, a i nama je neugodno, po svježim ranama mu kopamo:

- Najteže mi je što me molila da je ne vodim iz kuće, a morala je u bolnicu. Vodi me kući, tražila je, a kako da joj udovoljim?! Željela je izdahnuti u svojoj kući u Mimicama.

Teški su to momenti, posebno za sina jedinca.

- Majka Filka ugasila se u bolnici i ta majčina posljednja želja, da je vodim kući, proganja me u mislima. Te njene riječi i sklopljene ruke daj mi, sine, da umren doma... A kako da joj udovoljim? Otac se srušio od srca, a majku je odnijela upala pluća, međutim kažu da se upala naslonila na karcinom kojega ranije nismo bili svjesni. Tako je i ona naglo otišla. Ja doslovce dvije godine ništa u nogometu nisam radio. Odbijao sam angažmane od Egipta, do povratka u Kinu, nisam se htio odvajati od roditelja. To je intima koju svatko proživljava na svoj način i zna najbolje sam za sebe kako mu je.

Nije to bilo sve, puštamo Lokicu da uhvati malo zraka, ne namećemo se, a priča teče dalje:

- Ne, nije to sve, a nije ni meni lako sve prepričavat. Supruga Žana je hvala bogu dobro, prošla je svoj stres ljetos i bolničko liječenje. Ja sam također svoje prošao kad sam zbog pregleda i kontrola bio hospitaliziran. Sve je dobro, samo što više ne trčem svoju nekadašnju porciju po Marjanu. Malo sam smanjio ritam, trčem samo do Bena, s moja dva psa. Oni su mi veselje u najtežim trenucima tuge.

Pokazuje nam sliku sa svojim ljubimcima:

- To je vučjak, njemački ovčar Voli, a mješanac staforda i pitbulla je Čabo, za reć pravo to je pas moga sina Gorana.

Opasan je mješanac, primjećujemo.

- Ma ni najmanje, da vidite samo kako se mazi i umiljava – Vjeki se odjednom razvedri lice, životni se friži ublaže. Valja naprid, nema nazad.

Zaokružio je najtežu godinu u životu i kad ga pitamo što bi sebi zaželio u Novoj 2020. nema dvojbe:

- Zdravlja i mira. Treba mi svakakvi mir, a najviše duševni. Iz ovakve godine naprosto moraš izać jači i čvršći!

Vratili bi se mi nogometu, ali vam dugujemo i košarkašku epizodu tako važnu u obitelji Lokica. U svim životnim turbulencijama, dok se ostavio baluna silom prilika, Lokica se posvetio ženinoj, ženskoj košarci. Klub KAŽL koji je u drugoj ligi, puca na prvu, mnogi znaju kako je to lijepa košarkaška priča s Ravnih njiva. A Vjeko je i košarkaški trener!

- Ma vraga, nisam pravi trener - gotovo se u hipu opravdava, pa priznaje:

- Međutim jesam predsjednik kluba. I sve što treba!

Lokica za sve, kao Katica, uskačemo doskočicom, razvedrio se.

- Radi žene i ćere košarka mi je prirasla srcu. Kad je žena Žana zauzeta ili odsutna, kao kad je bila u bolnici, radim štošta. Vozio sam i razvozio, organizirao, pa vodio i treninge. Je, ozbiljno, vodim i treninge. Utakmice ne smijem, nemam licenciju, ali snašao bih se i u tome – vraća mu se vedrina u lice, život valja živjeti.

- Sa Žanom sam počeo hodat krajem 2002., bio u Zaragozi, vodio sam duge razgovore s Rankom Žeravicom koji je tamo živio. Ma, još sam s Tomislavom Ivićem kao mlad trener volio otić na košarkaške treninge Bože Maljkovića na Gripama. Šjor Braco, idem s vama, pa bismo ćakulali utroje. Kao da sam znao da će i košarka postat dio moga života. Uz suprugu sam se sasvim navukao na košarku, zato kad je potrebno znam vodit i treninge. Vivien Nejašmić, darovita sestra Hajdukova prvotimca Darka kod nas trenira. I Mužinićeva unuka Maša, tako je, ona je kći od Ivice Skelina, trenera Splita i Frfina je unuka. Pa kći od Srđana Zuje Mladinića je kod nas, dobra smo ekipa. Pucamo na prvu ligu, a neću koristit priliku da vam kažem kako bismo mogli imat bolji tretman kod Grada Splita.

To ćemo drugi put. Košarkaška akademija Žane... ono L moglo bi bit i Lokice, a ne samo Lelas, dodajemo, ali nogomet je Vjeki prioritet:

- Moglo bi, ali neka to bude i dalje Lelas! Ja tu samo pomažem, koliko god mogu. Volio bih se vratit nogometu, pauzirao sam, ne mogu sad očekivat Real Madrid da me zove. Imao sam u međuvremenu ponude, pozive iz Bugarske, Rumunjske, Albanije, iz Kine, sjeti me se Valerij Božinov, njega sam vodio u Kini, evo taman mi je čestitao Božić. Ostali su kontakti, valjda opet nešto bude. Nešto što mi se sviđa.

Nismo dublje u to ulazili. Što bude, bit će. Glavno je da se Vjekoslav Lokica vraća na scenu. Godina noćne more je iza njega. Ne ponovila se. Kao što i sam reče:

- Iz ove krize izaći ću jači!

U drugoj ligi bih vodio samo Šibenik

Vodit ću onog tko me zovne, ali samo što mi se svidi, kaže Lokica. Pa sad pitamo što je to?

- Iskreno, nisam baš raspoložen ovdje za drugu ili čak treću ligu. Većinom to ne može bit pravi profesionalni nivo, a to onda nije moj stil, neka mi oproste svi što su me kontaktirali. Ako baš hoćete, u drugoj ligi bih vodio samo Šibenik, jer tamo sam kao doma, to mi je drugi klub, poslije Hajduka. Vodio sam ih tri godine i najljepša su mi uspomena.

Od prvoligaških klupa Lokica ima Rijeku, Osijek, Zagreb, Marsoniju, Šibenik je vodio triput, pa Split. Sa Splitom je eliminirao Hajduk iz kupa, doslovce je smijenio Pušnika, koliko god je guštao u pobjedi, bilo mu je i neugodno.

Bio je blizu Hajduka

Lokica i Hajduk, koliko je to bilo blizu? Koliko puta?

- Bilo je blizu, nekad, najbliže 2001. godine, nakon što se Zoran Vulić povukao. Imao sam čak i čvrsta obećanja da ću to biti ja, od nekoliko važnih funkcionera, ali su se na kraju opredijelili da to bude Neno Gračan. Ma, bilo je i kasnije kontakata, ali rekosmo da to nije tema ove priče...

 

#NOGOMET#KOŠARKA#VJEKOSLAV LOKICA#TRENER

Izdvojeno