Koliko toga uzimamo zdravo za gotovo? Znate ono kad vas okolina i ljudi razmaze pa svakodnevica pomalo izgubi vrijednost. Vruće mi je pa ću se okupati. Koliko ljudi ne živi na obali pa spas od vrućina ne može pronaći u moru? Ili, ne da mi se ništa spremati za ručak pa ću do matere. Ostavit ću malog kod sestre, pitat ću oca da mi pogleda auto...
Jednako tako često zdravo za gotovo uzimamo sportske uspjehe naših sportaša i klubova. Posebno onih koji su nas godinama navikli na vrhunske rezultate. A među njima su svakako članovi Taekwondo kluba Marjan.
Trebalo bi dobro kopati po arhivama da pronađete veliko natjecanje – europsko prvenstvo, svjetsko prvenstvo, Grand Prix ili Olimpijske igre – s kojeg su se "marjanaši" vratili praznih ruku.
Kad god stignu Olimpijske igre, gotovo rutinski računamo na medalju iz taekwondoa. Kao da je to nešto što se podrazumijeva. "Bit će jedna sigurno." A iza hrvatskih olimpijskih medalja u ovom sportu ne stoji nijedan drugi klub u državi nego upravo TK Marjan.
No nisu to tek povremeni bljeskovi. Nije riječ o jednoj generaciji ili nekoliko medalja pa godinama tišine. Ovo je priča o desetljećima uspjeha, o kontinuiranom radu, promociji Hrvatske na najljepši mogući način i, možda najvažnije, o odgoju tisuća djece kroz sport.
I zato je sve to pomalo fascinantno. U gradu u kojem mnogi često ističu probleme s uvjetima, terminima, novcem ili manjkom djece, oni neumorno rade, grade i stalno donose nove rezultate. Toliko često da ponekad zaboravimo koliko je to zapravo vrijedno.
Klub koji ostaje generacijama
Koji je njihov recept? Što su to "marjanaši" osmislili da im već desetljećima uspijeva ono što mnogi pokušavaju? O tome su nam govorili predsjednica TK Marjana i olimpijka Lucija Zaninović te tajnik kluba Sandro Deak.
Za početak, vratili smo se nekoliko godina unatrag.
– Mnogi klubovi nakon velikih uspjeha dobiju bolje uvjete, ali oni uglavnom ostanu vezani uz jednog trenera ili sportaša. Kod nas su se sestre Zaninović, Ana i Lucija, kao i Toni Tomas odricali brojnih privilegija i sredstava koja su dolazila od Grada, Županije, države i ministarstva kako bi se ulagalo u klub. Toni je živio kao podstanar u podrumskom stanu, vozio polovni automobil, a bio je trener osvajačice olimpijske medalje. Uvijek je razmišljao dugoročno i stvarao klub koji će ostati iza njega i svih nas – objasnio je Deak.
Lucija se nadovezala:
– Imao je jasnu viziju kako od taekwondoa stvoriti sustav kakav danas imamo. Htio je da klub bude održiv i da ne ovisi isključivo o gradu ili državi.
I vi ste se na neki način žrtvovali?
– Jesmo. Vjerovale smo Toniju. S nama je sve nekako krenulo, bile smo među prvim članovima i utabale put generacijama koje su došle poslije. Mnogi su tada sumnjali i mislili da će taekwondo u Hrvatskoj početi i završiti sa sestrama Zaninović, kao što su neki drugi sportovi nestajali nakon uspjeha pojedinaca. Ali mi smo sportaši, prkosni po prirodi. Pokazali smo da može drukčije. Klub je nakon nas postao još jači i uspješniji. Nije bilo lako pratiti Tonijeve ideje jer je uvijek tražio maksimum, ali vjerovali smo mu. Kao i svi koji su kasnije došli u klub, svi smo gurali u istom smjeru – kaže Lucija uz osmijeh.
Brojna djeca slavnih sportaša su ‘marjanaši‘
U vremenu kada je djecu sve teže privući sportu i fizičkoj aktivnosti, TK Marjan broji čak 1300 djece. Trenirati se može već od četvrte godine života, a mnogi koji jednom uđu u sustav ostaju vjerni klubu godinama.
– Najveća nagrada je kada vam roditelji daju povjerenje. Naravno da uvijek ima onih koji se ne slažu s nama, ali takvi su u manjini. Posebno nas veseli što su nas prepoznali brojni bivši i sadašnji vrhunski sportaši. Slaven Bilić poslao je svoju kćer u Marjan, Marko Livaja upisao je sina, Drago Vuković ima dvoje djece kod nas, Ivano Balić također, tu je i kći Darka Miladina, unuka Zambate... – ističe Deak.
Na prvu bi netko mogao reći: "Lako je kad imate toliko djece, iz te mase netko mora uspjeti." U čemu je onda tajna?
– Mnogi klubovi čekaju da djeca dođu njima. Mi smo razmišljali kako da mi dođemo djeci. Kada je Lucija osvojila olimpijsku broncu u Londonu 2012., upisalo se gotovo 400 djece. Ali istraživanje koje smo proveli pokazalo je da medalja nije bila glavni razlog dolaska. Presudni su bili blizina dvorane i klub u kvartu – objasnio je Deak.
Tada se uključila Lucija.
– Danas jako dobro razumijem kao roditelj. Ako moram voziti dijete na drugi kraj grada, platiti parking i čekati ga sat vremena, taj trening postaje puno skuplji od same članarine. Uz to gubite vrijeme. Zato smo se trudili prilagoditi djeci i roditeljima. A kada jednom prođu kroz naš sustav, često ostaju vezani uz klub. Roditelji nam često pohvale urednost dvorana, organizaciju natjecanja, vrtićke olimpijade ili polaganja pojaseva. Ljudi danas očekuju više od samog treninga. Nama je važno da djecu naučimo kako je sport važan bez obzira na to hoće li jednog dana postati vrhunski sportaši. Želimo da im sport postane način života.
Nije cilj da svako dijete osvoji olimpijsku medalju.
– Stalno to govorim svojoj djeci. Ne moraju osvajati medalje niti se uspoređivati s mojim rezultatima. Ali želim da budu u sportu jer će im dati kvalitete koje je teško pronaći negdje drugdje. Naučit će se nositi s porazima. Moj sin je na početku plakao nakon svakog izgubljenog meča jer je u svojoj glavi uvijek bio prvi. Morao je naučiti prihvatiti poraz. Sport vas uči poštovanju, disciplini, hijerarhiji i mnogim vrijednostima koje kao društvo pomalo gubimo. To je jedno od rijetkih mjesta gdje se takve stvari još mogu naučiti. Uostalom, euro uložen u sport kasnije donese višestruku uštedu u zdravstvu – kaže Lucija.
Sport kao način života
Deak dodaje:
– Medalje su samo ono što javnost vidi. Puno je važnije ono što ostaje iza njih. Tisuće djece prošle su kroz naš sustav, stekle radne navike i naučile se odgovornosti. Kod nas se zna red. Kad uđeš u dvoranu, pozdraviš. Tenisice ostaviš na mjesto. Na turnire se ne kasni. Ako je doručak u sedam, svi su dolje u 6:55. U posljednjih deset godina iz kluba su izišli liječnici, inženjeri, pravnici, ekonomisti, geodeti... Možda nisu svi postali olimpijci, ali su postali uspješni ljudi.
I dok mnogi traže razloge zašto nešto ne mogu, u Marjanu su odavno odlučili tražiti način kako mogu.
– Većina se žali da im grad nije omogućio dvoranu. Nije ni nama. Naš centar na Gripama sami smo opremili, ulagali smo vlastita sredstva, više od tri milijuna kuna – kaže Deak.
Kako?
– Od članarina i kredita. Ono što se pokvari, popravljamo sami. Prostore čiste naše zaposlenice. Ne možete se osloniti samo na sustav. Danas oko 70 posto prihoda ostvarujemo vlastitim radom, a ostatak dolazi iz drugih izvora.
Ovo je jedan od rijetkih sportova koji ne strepi od smjene generacija. Nekoć su nositeljice sporta bile sestre Zaninović. Nakon Ane i Lucije pojavili su se Lena Stojković, Toni Kanaet, Lovre Brečić, Matea Jelić, pa Ivan Šapina... Danas klub ima 51 osvajača svjetskih, europskih i olimpijskih odličja. Eto kakvo je nasljeđe ostalo iza sestara Zaninović. Sad je na redu niz mladih sportaša, a jedna od njih je i Nika Karabatić.
– Ona nam je najveća uzdanica za Los Angeles 2028. – jasno će Deak koji je dodao:
– Moramo spomenuti i Paška Božića koji već ima svjetsku brončanu medalju i europsko odličje. Međutim, on je teškaš, ima 210 centimetara i 115 kila mišića, a muški malo kasnije stasaju u toj kategoriji pa njegovo pravo vrijeme dolazi tek u Brisbaneu 2032. Nika ima seniorske medalje, a tek je na prvoj godini fakulteta, studira biokemiju na Prirodoslovnom matematičkom fakultetu. Ona je toliko u glavi fokusirana na sve što dolazi i želi trajati dugo.
Brisbane 2032.
Već gledate prema Brisbaneu?
– Zapravo je naš fokus na tim Igrama, jer imamo perfektnu generaciju kadetkinja i juniorki. To je jedno 10-15 curica koje su na zavidnoj tehničkoj razini, a uz to, u Brisbaneu će taekwondou biti puno lakše jer smo do sada imali maksimalno po četiri kategorije u muškoj i ženskoj, a tamo se povećava na šest. Tako da ćemo kao država imati veći broj sportaša, a samim time i medalja, nadamo se, ako to prepoznaju i država i Vlada.
Je li rezultat u mlađim kategorijama siguran pokazatelj za seniorske vode?
– Da, juniorski rezultat je dobar pokazatelj da će sportaš ili sportašica biti odličan i u seniorskoj kategoriji, dok to pravilo ne vrijedi za ostale sportove.
Spomenuli ste veliki broj djevojčica, a što je s dječacima? Je li ih ‘pojeo‘ nogomet?
– Imam sina, sestra isto, ali više vole nogomet. To je valjda u genima – odgovorila je Lucija.
– Toni ima sina, paralelno je trenirao oboje, ali sada je završio u Hajduku – kroz smijeh će Deak.
Tko zna koliko je tako talenata završilo na nogometnim terenima umjesto na tatamiju. Možda bi se baš neki od današnjih nogometaša pronašli u taekwondou? No, nećemo se baviti onim poznatim "što bi bilo kad bi bilo", držat ćemo se činjenica.
A činjenice kažu da je taekwondo najtrofejniji hrvatski individualni sport, a TK Marjan najveći nositelj tih medalja i naslova. Godinama stvaraju vrhunske rezultate, osvajaju odličja i odgajaju nove generacije sportaša. Fascinantne su brojke koje stoje iza tog kluba, bilo da govorimo o članovima ili odličjima. Ipak, možda je najljepša ona koja govori o više od 1300 djece koja danas treniraju. Jer kad vidite toliko mladih u sportu, znate da odrastaju zdraviji, sretniji i spremniji za životne izazove.
I još nešto. Tijekom cijelog razgovora naši sugovornici nisu se žalili na uvjete, iako sigurno imaju razloga tražiti više. Naravno da svaki klub može napredovati uz dodatnu pomoć i ulaganja. Nadamo se da će njihove rezultate i ono što godinama stvaraju prepoznati i oni koji o tome odlučuju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....