StoryEditor
Ostalopriče sa ‘zapadne‘

Da nije bilo tog natjecanja, ne bi bilo ni osvajanja Davis Cupa; Mario Ančić o ključnoj stvari koja je dovela do jednog od najvećih uspjeha hrvatskog tenisa

Piše native studio sd
21. srpnja 2021. - 10:36

Pričati o splitskim olimpijcima, a ne spomenuti Marija Ančića bio bi pravi grijeh. Naš proslavljeni tenisač nije „čest svat“ u hrvatskim medijima, ali za ovu priliku rado se odazvao

Koliko se u svijetu cijeni olimpijska medalja, kako su ih dočekali rukometaši te koliko je visoko postavljena ljestvica splitskim sportašima ispričao nam je u novoj epizodi serijala „Priče sa Zapadne obale“.

Davno je bila 2004. godina i Igre u Ateni kada je 20-godišnji Ančić u paru s Ivanom Ljubičićem osvojio brončanu medalju. U finalu su bili bolji od indijske kombinacije Bhupathi-Paes sa 7:6, 4:6, 16:14. S osmjehom na licu, Mario se prisjeća Atene...

- Uhh, olimpijska medalja. Nema većeg postignuća u sportu. To je za mene bilo ostvarenje sna. Još dok sam odrastao u Splitu, pa se počeo profesionalno baviti tenisom, uvijek mi je to u glavi bio najveći izazov. Igre i Wimbledon – počinje nekadašnji svjetski „broj sedam“.

Prvi cilj je ostvario, drugi je ostao za malo „kratak“.

- Predstavljati Hrvatsku i braniti naše boje bila mi je iznimna čast. Mislim da je to i danas ono što daje najveći motiv svim sportašima. Sjećam se da sam kao mali gledao Igre 1992. u Barceloni. U ta vremena bilo je jako važno promicati ime Hrvatske u svijetu – vratio se Mario u mislima na ratna vremena hrvatske borbe za domovinu.

Za danas 37-godišnjakom dvije su Olimpijske igre. Uz spomenutu Atenu, nastupio je i u Sydneyju 2000. godine.

- Olimpijada u Sydneyju mi je predstavljala ogromno iskustvo. Bio sam jako mlad i sve mi je bilo novo. Tek sam se upoznavao s olimpijskim selom, s načinom na koji to sve funkcionira. Sjećam se da me najviše očaralo zajedništvo među sportašima. Nije bilo važno jesi li tenisač, rukometaš, vaterpolist. Svi smo se družili i navijali jedni za druge. Ostalo je mnogo prijateljstava iz tog doba.

Prisjetio se i jedne anegdote iz Atene s našim rukometašima.

- Nakon što smo pobijedili u borbi za treće mjesto, rukometaši su se „postrojili“ zapljeskali nam i čestitali. Pozdravili su nas kao generale. Tada sam im rekao da smo mi osvojili broncu, ali da nas oni moraju nadmašiti.

To su na kraju i uspjeli, postali su zlatni. Hrvatska je 2005. godine osvojila Davis Cup. Posljednji, odlučujući bod protiv Slovačke našima je donio baš Mario. Morao je i uspio je. Ljubičić je prije njega izgubio od Dominika Hrbatyja. Sve je palo na Ančićeva leđa. No, usprkos premoći slovačke publike, nije pokleknuo pod pritiskom, dapače. Svladao je Michala Mertinaka s glatkih 3-0 u setovima, bilo je 7:6, 6:3, 6:4. Dvorana u Bratislavi je proključala, Mario je u naletu veselje bacio reket na tribine. Koji vam je uspjeh draži, Davis Cup ili olimpijska medalja?

- Teško pitanje – smije se Mario.

- Teško je to usporediti. Posebni su to momenti. Ne mogu se odlučiti, ali reći ću ovako. Da nije bilo Olimpijade, ne bi bilo ni trofeja u Davis Cupu. Bronca iz Atene dala nam je toliko samopouzdanja. I ja i Ljubo (Ljubičić, op.a.) od onda smo počeli nizati sjajne rezultate što nas je na koncu obojicu i dovelo u top 10. Medalja nam je definitivno bila vjetar u leđa i sigurno je zaslužna za kasnije slavlje s reprezentacijom. To je bio pečat koji je značio da smo spremni za velike stvari.

Nažalost, par godina nakon Mariju je dijagnosticirana mononukleoza. Propustio je gotovo čitave tri sezone, a ubrzo su krenule i brojne manje ozljede.

 - Eh, da sam barem ostao zdrav – uzdahnuo je.

- Gdje bi meni i Ljubičiću bio kraj u parovima. Mislim da smo u to vrijeme bili najbolji. A išlo nas je itekako i u singlu – prisjetio se pomalo sjetno.

Osvojio je tri ATP turnira u singlu te četiri u parovima. Pamti se i da je bio finalist juniorskih Grand slamova Australian Opena i Wimbledona. Trava u All England klubu nije mu bila strana ni u seniorskoj konkurenciji. Sjećamo se 2004. godine i polufinala protiv Andyja Roddicka. Slavio je Amerikanac teškom mukom nakon četiri seta. Kako rekosmo, „popeo“ se Splićanin sve do broja sedam na ATP ljestvici. Bila mu je tek 21 godina. No, nakon svega, mononukleoza je ostavila traga, navukle su se i dodatne ozljede i Mario je bio prisiljen 2011. sa samo 27 godina objaviti kraj profesionalne karijere. Kraj teniske, ali početak – poslovne!

- Nakon tenisa, život me odveo u poslovne vode. Živim i radim u SAD-u – zaputio se „preko bare“.

- Nevjerojatno je koliko ljudi tamo poštuju olimpijsku medalju. Kao što se, na primjer, u znanosti cijeni Nobelova nagrada, tako je u sportu odličje s Olimpijskih igara. Amerikanci to baš jako respektiraju, svaki težak rad i veliki uspjeh u sportu. Split je iznjedrio toliko osvajača olimpijskih medalja.

U čemu je tajna?

- To me ljudi često pitaju dok putujem. Kako je moguće da imamo četiri prvaka iz jednog tenis kluba, vrhunske košarkaše, nogometaše... U svjetskim okvirima Split nije veliki grad, a dao je toliko uspješnih sportaša. Mislim da je to posljedica toga što se prije dobro radilo u klubovima. Tu su sigurno i dobra genetika te sportska drskost. Moraš vjerovati u sebe.

Jeste li vi vjerovali da ćete „uzeti“ olimpijsku broncu?

 - Nakon što su Ivanišević i Prpić 1992. u Barceloni osvojili medalju, ljestvica je bila postavljena jako visoko.

Split je takav grad, nitko te ne priznaje ako ne pokušaš to dostići. Kažu da smo „ludi“, ali u tom smislu je i najpozitivniji grad za sport jer vas stalno vuče da budete bolji.

 - Onda je i meni proradio taj inat. Pomislio sam: ako su mogli oni, možda i ja imam šanse!

 Ni košarkašima nije bilo lako. Jugoplastika je „žarila i palila“ Europom...

 - Nije im bilo lako. Jugoplastika je postavila visoke standarde što se tiče trofeja. Kod nas su domet svjetske i olimpijske medalje, tako je to ovdje. Pred današnjim generacijama sportaša težak je zadatak. - Nadam se da im je to svima izazov. Želim da se nastavi splitska sportska tradicija – poručio je za kraj.

image
Pasica logo
item - id = 1114187
related id = 0 -> 1146777
related id = 1 -> 1141746
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
05. prosinac 2021 13:01