Odmah moram kazati da ovo nije usamljen slučaj, jer kad je o mlađim uzrastima riječ, ne može se preskočiti činjenice koje kazuju da od osamostaljenja imamo podosta odličja. I nema potrebe izdvajati koje je od kojeg zlatnije ili vrijednije, nego se mora odmah krenuti u glavu. Prije nego se upustim u komentar, čestitke igračima i izborniku, jer prvak se ne postaje svaki dan.
Nedvojbeno, njihova će imena biti upisana u knjigu dobitnika, međutim, ono što nas sve skupa, poučene ranijim iskustvima, brine, jest to da mnogi od ovih mladih momaka možda već u idućem reprezentativnom programu neće dobiti prigodu za novo dokazivanje.
To je naša hrvatska košarkaška realnost! Jer samo rijetki, primjerice uzrast koji je 2010. godine uzeo zlato na EP-u u Crnoj Gori, priču je...