Posebno je košarka ispisala zlatne stranice splitskog sporta. KK Split triput se popeo na vrh Europe i kao trostruki prvak Starog kontinenta 1989., 1990. i 1991. ponio je epitet najbolje košarkaške momčadi 20. stoljeća, u izboru talijanske “La Gazzette dello Sport”.
“Žuti” s Gripa dugo su nosili sponzorsko ime Jugoplastika, od 1967. do 1990., ime danas ugaslog splitskog kombinata. I danas ga se spominju na Gripama, na utakmicama se redovito s razglasa pušta grlati Mišo Kovač i gromoglasni kvartet Studio s davnom klupskom himnom, koračnicom, uvijek dragim refrenom “Kad se za Gripa zaori...”. A onda se i publika probudi: Ju – go – plasti – ka! Glazba Zdenko Runjić, tekst Tomislav Zuppa.
“Žuti” su, dakako, prožeti i našom novinom, neraskidivo... Toliko se toga ispisalo u danima uspona i slave, ali i teških trenutaka kad se i u drugu ligu selilo. Napose što su se s početka devedesetih zvali baš Slobodna Dalmacija, naša novinska kuća bila im je sponzor. Pod tim nazivom osvojili su prva dva hrvatska kupa, nastupali kao domaćini u La Coruni, gdje se momčad smjestila u španjolsku Galiciju kad se euro-utakmice zbog ratnih okolnosti nisu smjele igrati u Splitu, u Hrvatskoj...
Prvo košarkaško igralište bilo je u Spinutu i proročanski je zvučalo kad su šezdesetih još Rato Tvrdić i Petar Skansi pričali kako su na treningu, na spinutskom platou, s balunom u ruci gledali kako se slijeva rijeka navijača na bazen u Poljud. Masa je žurila na vaterpolski derbi Mornar – Jadran.
– Vidiš, Pero, jednog dana će ovi navijači nama dolaziti, na košarku – Rato je bio vraški u pravu.
Igra pod obručima je narasla, preselila se na Gripe, postala popularna. A ovo je samo podsjetnik visova koje su dotaknuli “žuti”. Prvi naslov prvaka stigao je 1971. godine, osvojen protiv Lokomotive (od 1975. zove se Cibona) u Zagrebu, kolo prije kraja, pobjedom 87:83. To je bila kruna višegodišnjeg rada trenera Branka Radovića, oca splitske košarke. Petorka se znala napamet, Manović, Tvrdić, Šolman, Prug i Skansi.
Nisu se odmah vratili, nego su odlučili prespavati u Zagrebu. Još u dvorani počelo je slavlje, u gledalištu je bio i Mišo Kovač, slavni pjevač dao je obol fešti iste večeri u Gradskom podrumu na zagrebačkom Trgu.
A sutradan u Splitu – doček, nedjelja 4. travnja, na željezničkom kolodvoru na Rivi valjda deset tisuća navijača čekalo je svoje junake, splitske zvonike, da Ratu, Peru, Damira i ostale ponesu na ramenima. Dočekali su feratu iz Zagreba, Marjan-Express je stigao s prvacima, svirala je limena glazba, čule su se sirene s brodova, trubili su automobili. Split je gromko slavio!
Godinu kasnije na europski krov “žuti” se nisu uspeli, izgubili su pola koša od Ignisa iz Varesea i čekali su “osvetu” 17 godina! Slijedile su godine i dobre i loše, dva europska trofeja Kupa Koraća su stigla, a 1977. su bili i prvaci, da bi se ubrzo spustili u, ajme, drugu ligu?!
No time kao da su hvatali što duži zalet, jer novi uzlet bio je – silovit, Toni Kukoč, rečeni Pink Panter poveo je novu družinu s Gripa da, nakon državne titule 1988., triput pokori Europu. Stvorila se generacija blistavih talenata, Kukoč, Rađa, Perasović, Sobin, Tabak... ponikli su u vlastitu dvorištu, a stigla su pojačanja Ivanović, Sretenović, Pavićević, pa Savić, Naglić..., a treće sezone poslužio je dobro i Amerikanac Avie Lester, s nadimkom – Ante Luster!
Dvije titule trenera Božidara Maljkovića, Bože Dioklecijana, kako mu se tepalo, a treća Željka Pavličevića, rečenog Spikera. Uz meštra, dirigenta iz drugog plana, direktora Josipa Bilića, zvanog Biba.
Tri naslova da pokal ostane u trajnom vlasništvu, eno ga na Gripama: protiv Maccabija (75:69) u Münchenu 1989., te dvaput protiv Barcelone (72:67, 70:65), idućih sezona u Zaragozi i Parizu. Treće sezone klub se zvao POP 84.
A Split? Grad je ludovao osobito na prvu titulu, više od 100 tisuća navijača priredilo je doček po povratku iz Münchena. Od zračne luke, putem uzduž Kaštela, špalir ushićenih cvijećem je zasipao šampione, autobus je milio i satima se probijao sve do Gripa. Na Rivu prema gradu nije se smjelo, jer putevi su bili zakrčeni, kao i Peristil, Riva, Marmontova. Split je još od večeri ranije i završnog Rađina “zakucavanja” bio pijan od sreće.
Mali Marinko, alias Miljenko Smoje, pisao je.
– Ta divna žuta noć – ostaje antologijski tekst u slavu splitske košarke.
– Žuto lišće ljubavi – njihao se Split na taktove Oliverova hita.