More uzvanika, i ne samo košarkaških faca, suigrača, suradnika kroz funkcionerske dane, štovatelja... Odakle da počnemo... U redu ispred Duje Krstulović je sjedio, slavni broj 13 one generacije sedamdesetih, danas izvan javnog sportskog života, pa ga je gušt bio prepoznati, zaustaviti. Rado je pričao:
- Rato je bio sve u našoj ekipi, baš sve, ja nikad nisam susreo nekoga koji je s tolikom borbenošću ulazio ne u utakmicu, nego na svaki trening. Ja sam čuvao mnoge igrače, uvijek sam bio zadužen za specijalne zadatke (vaš reporter može posvjedočiti, nitko tako nije dobro čuvao Kićanovića ili Dalipagića kao Duje, op. a.), ali Ratu ne treningu nisam mogao ukrotiti. Brz kao vitar, ulaz livi ili desni, uvik bi mi pobiga i položija balun u koš. Neviđena borbenost, maksimalno brza kontra, po tome ga pamtim... To je bilo i naše oružje ka‘ momčadi.
Slavko Trninić, košarkaški trener iz Zadra, bio je jedan od kamena temeljaca novog uspona kluba kroz kasniju generaciju Rađe i Kukoča. Osobitog, akademskog izričaja prof. Slavko nam je diktirao:
- Rato je bio najkohezivniji igrač u povijesti hrvatske i jugoslavenske košarke. Kormilar najvažnijih promjena u životu kluba na Gripama. Usadio je korijene institucije koja je postala obrazac klupskog rada europske i svjetske košarke. Meni je čast da sam bio subjekat kojega su tada potražili u Zadru. Kad su došli do Ćosića Rato i brat mu Lovre zajedno i kad je Krešo spomenuo i mene... Lovre i Rato su došli u Zadar i uzeli Ćosića tog prosinca 1983., a poslije Ćosića ja sam nastavio rad u tadašnjoj Jugoplastici. Sve ostalo je povijest – rekao nam je omiljeni Profesor uz najavu da će uskoro održati i predavanje na splitskom Sveučilištu i baš se radujemo tom novom susretu, da nisu sve neke tužne prigode sastanaka.
Za rukav smo potegli Josipa Pina Grdovića. On je još jedan zadarski trener koji je utkao sebe u pore europski slavne Jugoplastike osamdesetih. I kasnije devedesetih bio je za kormilom u posebno važnim pobjedama protiv Partizana 1997. u Pesaru i Solunu... Pino? Gusti, danas već sijedi brk se tresao, oči su bile pune suza:
- Ne mogu, ne mogu sad, oprostite...
Tu je Vlaho Mišo Asić, vaterpolski trener, Europu je dotakao, osvojio trofeje i s POŠK-om i Jadranom, zna kako se to radi, a Rato?
- Mi smo Varošani, dica iz iste ulice, šta se reče, pod Marjanom. Djetinjstvo smo prošli skupa, ja sam rastao uz vaterpolo, Rato je sebe našao u košarci. Prijatelji... Veliki prijatelji. Znate kad vas ditinjstvo veže da su to osobite emocije... Najveća mu je odlika bila skromnost. Netko će reći da je to i vrlina i mana, ali uz skromnost Rato je stekao baš nebrojene prijatelje, naprosto je bio dobar čovjek, voljeli su ga posvuda.
Predrag Kruščić bio je bek koji je naslijedio Ratu i sam je dio trofejne ekipe iz 1977., kasnije i trener, primjerice i pomoćnik Bože Maljkovića u početnom periodu, ako ćemo u detalje. Recite nam Kruška:
- Veliki igrač i vođa, rođeni vođa. Podupirao nas je sve...
Mlađan Tudor, srećemo se redovito, broj 4 sedamdesetih, još jedan bek koji se inspirirao Ratom. Krenuo je i zastao:
- Fali mi riči... - emocije su bile jače od naše želje da i njega imamo u anketi tuge i dostojanstva.
Jasenko Krovinović, otac Filipa, nogometaša Hajduka, ali u biti brigadir Hrvatske vojske u miru, poznat nadasve kao branitelj Sinja i Livna, rekao nam je:
- Želio sam svakako doći i pokloniti se Rati Tvrdiću. Izuzetno cijenim sve sportaše koji su u Splitu dali sve za svoj klub.
Ante Sabalić bio je funkcioner u čuvenoj upravi „žutih” s prijelaza osamdesetih u devedesete. Osvajali su trofeje, mijenjali ime kluba kao bičve, a pobjedničke navike bile su im „trade mark”, znak raspoznavanja. Pretpostavili smo da će Sabalićeva izjava i dojam biti na svoj način ekstra, nismo se prevarili:
- Ja sam Ratu uvijek doživljavao na svoj način, Oliver, Rato i Dvornik, da, Boris Dvornik, naravno, to su tri ikone grada Splita. Pojmovi iznad svih i svega, kao Hajduk, Slobodna Dalmacija i Splitska banka!
Trojstvo velikana, osobe i pojmovi...
Posljednji ispraćaj je u 12.30 na splitskom groblju na Lovrincu.
