StoryEditor
Košarkakonferencija

Kukoč na Gripama povodom ulaska u Kuću slavnih: Drago mi je da se ovo dogodilo dok su mi roditelji još živi

19. svibnja 2021. - 10:52

Prigodom uvrštenja u košarkaški „Hall of Fame” Toni Kukoč obratio se javnosti s mjesta gdje je sve počelo, s Gripa. U Žutom salonu obratio se medijima, na čija je pitanja kao i ona medija u organizaciji KK Splita odgovarao.

- Velika je ovo stvar za mene. Drago mi je što se ovo događa baš u Splitu, u dvorani gdje je sve počelo, u dvorani koja je 150 metara od moje kuće. Drago mi je da se ovo dogodilo dok su mi roditelji još živi. Otac me uveo u ovaj sport, vodio me na Hajduka, vaterpolo, Jugoplastiku, stolni tenis koji sam trenirao prije nogometa i košarke – rekao je u uvodu Kukoč.

Tko će Vas uvesti u „Hall of Fame”?

- Nisam imao dosta vremena da razmislim o tome, osim ako mislite da sam imao onih sedam-osam godina dok sam čekao da me izaberu ha, ha. Imam ideju, veliki broj kandidata, ali moram njih prije pitat. Ja bi ih sve doveo, u svima njima je i velika njihova zasluga – odgovorio je Kukoč.

Da li je prste u ovome imao i Jordan?

- Nemam pojma. Ja sam Michaela vidio na golfu, valjda bi mi nešto rekao. Ja to to ne znam – rekao je Kukoč.

Tko vam je čestitao od kolega iz generacije? Kad ste saznali?

- Manje-više svi. Svi su manje više rekli „fala onoj stvari” ovi naši, oni iz SAD-a „well deserved”, ovisno o kojem se jeziku radi ha, ha. Par dana prije me zvao Jerry Reinsdorf, gazda Bullsa, da su ga zvali u „Hall of Famea”. Rekao je da će me za dan dva zvati. Saznao sam nakon utakmice protiv Sparsa. Vidio sam doma na telefonu poziv od Dukana, rekao mi je da me zvao Reinsdorf. Bio sam na večeri koji dan kasnije s Dinom i Perasom. Čestitali su mi. Rekao sam im da ima i dosta njihovog udjela u tome.

Scottie Pippen?

- Naši odnosi nisu bili loši. Scottie je za mene tu prvu godinu u Chicagu napravio više nego itko, on mi je dosta pomagao, pokazivao što se tiče Bullsa. Mi nikada nismo imali problema. To je uvijek bio neki razdor između njega i menadžmenta, pa se u javnosti to preusmjerilo.

Je li ovo vrh?

- Većeg priznanja nema. To je ipak uski krug ljudi u košarci koji uđe u Hall of Fame. Nakon europskog „Hall of Fame”, ušao sam i u svjetski. Zatvorio se krug moje igračke karijere koja je meni bila prekrasna. Da mogu sve to ponoviti, ne znam da li bih nešto mijenjao. Idealna životna avantura koja se završava najvećim priznanjem koje košarkaš može imat?

Hrvatska je po broji ljudi u „Hall of Fameu” svjetska sila?

- Mi smo bili i još smo u svijetu poznati kao jedna od vodećih košarkaških zemalja, tada smo uz Amerikance i Ruse bili najbolji košarkaši na svijetu. Ne iznenađuje da imamo toliki broj ljudi u „Hall of Fameu”. Nadam se da će ih biti i više.

Split je dao dva člana „Hall of Famea”?

- Ne znam ima li grad manji na Zemlji da ima toliko Hall of Famera, morao bih to provjeriti. Dvoje djece iz skoro istog kvarta, malog grada kakav je Split bio prije 35 godina. Ti karijeru ne počinješ zato što ćeš na kraju ući u „Hall of Fame”, ali kada ti se to dogodi znaš da si bio nešto posebno, da te ljudi cijene i priznaju zbog toga. Čudo je da su iz ovog malog kluba, u odnosu na klubove u svijetu i NBA, dva igrača u Hall of Fameu. Naravno, sve i uz veliku pomoć ljudi iz ovog kluba odnosno ostalih klubova gdje smo igrali. Vjerojatno je to nešto u splitskoj vodi.

Jesu li čestitali Jackson i Jordan?

- Michael mi to na golfu odavno govori, kad ćeš više biti izabran, kad budeš izabran doć' ću sto posto. Phil uvijek govori o meni lijepim riječima, mi smo imali poseban odnos. Njegova najveća veličina je što igrače nije uzimao kao košarkaše, pokušao je prodrijeti u njih kao osobe, sa svojim životima, problemima. Ti su njegovi sustavi bili totalno drugačiji od svih trenera. Jedan je od najvećih, svi su ga zbog te doze ljudskosti, normalnosti voljeli.

Najdraži trenutak karijere?

- Vratit ćemo se na prvi kup prvaka, jer je bio totalno neočekivan. Bili smo vrlo mlada momčad, nismo ni bili svjesni što možemo. Ta pobjeda bila je naše saznanje što vrijedimo i koliko možemo. Naša zadnja titula je bila najteža, zbog svih odlazaka. Znali smo se između sebe, znalo se tko šta radi. Bili smo cjelina. Naravno, i trener Pavličević je napravio odličan posao.

Nevjerojatan doček je tada bio?

- U Americi se to ne može doživjet. Ako je 350 tisuća ljudi tada živjelo u Splitu, 150-200.000 je izašlo na ulice. Dakle, u Chicagu bi četiri milijuna trebalo izaći vani. U Chicagu bi naše naslove slavilo pola milijuna ljudi. Ali i tamo se slavilo burno.

Sve ste napravili? Što sada?

- Ima stvari što da se radi. Radim kao savjetnik Reinsdorfa, kontakt s NBA je uvijek velik, ovdje me Stojko i Dino pitaju ako je nešto potrebno u vezi reprezentacije. Volio bih da sam više ovdje. Ali kada me pitaju za neko mišljenje tu sam. Ovo je bila super avantura, prekrasno je završila. Familija je tu, dica više nisu dica, treba se na njih gledat, na oca, mater. Sada mi je to najvažnije.

Jesi li razmišljao o povratku u Split?

- Tu se stalno vraćam, to mi nije upitno. Da mogu bio bih ovdje pola godine, tamo šest mjeseci. Zasad je to nemoguće. Može se to dogoditi u 65. godini, normalno je da bi mi ova lijepa splitska klima odgovarala više nego ovih minus 30 u Chicagu ha, ha.

Perasović je rekao da je vaša sezona 1990/91 najdominantnija jednog europskog košarkaša ikada?

- Da sam mu 500 eura da to kaže ha, ha. Drago mi je da jedan super igrač i trener ima tako veliko mišljenje o meni. Mi smo se svi slagali i igrali jedan za drugoga, to je odlika dobrih momčadi, da nađu unatoč individualnosti razloga da ne budu sebični zbog momčadi, suigrača, trenera, navijača. Kada tako razmišljaš onda dolaze momčadski i individualni trofeji. Ovaj uspjeh nije samo moja zasluga, da nije bilo tih trenera koji su me gurali da istrčim Marjan, ovdje u Splitu, kasnije u NBA. Baš mi je drago što se dogodila ona utakmica u Barceloni, ona je bila za mene poguranac da bih se odlučio otići tamo u NBA, u Chicago. Znao sam da moram otići gdje su Jordan i Pippen, da se tamo moram dokazat njima, da mogu najbolju momčad svijeta napravit još boljom.

Pamti se ona vaša izjava da između običnog koša i dobre asistencije birate dobru asistenciju?

- To dijete nije znalo što govori ha, ha. Tako sam ja naučio igrati košarku. Jordan je najbolji igrač svih vremena, klasa, rješavao je sve kao scorer, ali je to naučio iz svih onih sezona što ne bi prošli Detroit, što bi ga natuklo kao psa. Sebi je vjerovao više. Ja sam bio u generaciji u kojoj je stvarno bilo velikih igrača, tako sam počeo igrat. Da ne bi uvrijedio nekog trenera, ali u suštini nisu se za mene zvale akcije, ja bih zabio iz kontre, polukontre. Mater bi mi znala reć, čitala sam Slobodnu pa ne znam jesi li igra, ne piše da si da koš. Ja bih joj rekao, ako sam da dva koša igra sam, ako sam da 10 neloše sam odigra, ako sam da 25 super sam igra. Kako mi je Aramis Naglić rekao, da ja nisam dao sve one otvorene šuteve kada si mi dodao ne bi došao ni na pola puta do Hall of Famea.

Svi ste iz te generacije ostali u košarci?

- Vjerojatno zato što dosta vremena provedeš na tom nivou košarke, tvoje razumijevanje košarke dođe na viši nivo. Ako ima želje da to preneseš na mlađe igrače to ćeš pokušati iskoristiti. Pričaš igračima iz prve ruke, jer učili smo svi od dobrih trenera.

Božo Maljković je rekao da ti imaš ugovor s Bogom, ali da ti to ne znaš?

- Ne znam, to je bila neka Božina ideja. Drago mi je da tako misli o meni. Da nije bilo tih trenera, svih od Karkovića, Bezelja, Graše do Slavka i Pina. Da nije bilo Slavka i Pina dosta nas ne bi bili ovakvi igrači. Trninić nam je dao osnove kakve nam nitko nije mogao dat. Napravio je od nas košarkaše, olakšao je onima poslije njega. I pokojni Krešo, Moka... da ne zaboravim neko ime. A mi bismo ih gledali: „O čemu ovaj priča?”. Jer nismo znali tada. A oni su imali viziju, prepoznali su naš talent. Znali su da će jedan dan, u dogovoru s Bogom, to doć na svoje. Ne vjerujem ipak da su znali da će dvojica od nas otići u Hall of Fame.

- Na naših počecima Dino je bio puno bolji od mene. Ja samo bio „štrkljo”, nisu znali di će me stavit. Zato je veličina Kreše koji me prepoznao. Da otvoriš dvoja vrata promaja bi me onda izbacila koliko sam bio mršav! Kada se nije znalo hoću li upast u kadetsku reprezentaciju, poslao me individualni rad. To su stvari koje takvi vizionari vide.

Najdraži koš karijere? Protiv Indiane?

- To je bila ista akcija koja je rađena za Michela. Ne znam. Ima krcato poena. Ima svega sada na internetu, pogledaš tri sekunde neke utakmice i vrati ti se cijeli film. Taj koš protiv Reggiea Millera je bio poseban zbog njegove netrpeljivosti između Jordana i njega. Kada je Michael otišao, on je zabio koš i mislio da je to to, ali nije.

Najdraža petorka?

- Europe: Zdovc, Dražen, Dino, Divac, Paspalj je bio odličan, Arijan je moga dat koš kad je tija, Peras isto.... U NBA: Iverson, Jordan, Pippen, Rodman i Olajuwon. Kad su za mene rekli da sa 2.07 mogu napravit sve, isto je mogao Olajuwon na centru.

Prva utakmica i koš za Jugoplastiku?

- Mislim da je bila Olimpija, ne sjećam se, ali znam jedan detalj. Kadetsko prvenstvo smo igrali, u finalu smo izgubili od Cibone na Gripama. Nisam minute odigrao, možda je to bila moja druga, treća godina da sam uopće trenirao. Ta tuga i plač u svlačionici bilo mi je... Rekao sam ako ikad budem opet igrao u nekom finalu, napravit ću sve da se ne vraćam u takvu svlačionicu. Izgledali smo kao da nam je to zadnja utakmica života. Najbolji primjer toga mi je kad se Jordan vratio u Bullse. Izgubili smo od Orlanda u play offu. Jackson je rekao da je razočaran. Michael je rekao: „Ne znam što ćete vi sutra radit, ali ja krećem s pripremama za iduću sezonu.” Normalno je da ćeš onda i to krenit razmišljat o tome. Rezultat toga je bila sezona sa skorom 72-10, Jordan je bio MVP, titula je osvojena, Jackson je najbolji trener, ja najbolji šesti igrač. Eto koliko ti treba da sve krene u dobrom smjeru. To je tada bio najbolji skor u NBA ligi.

Žalosti li vas gdje je sada hrvatska košarka?

- Ovo je miks nekih okolnosti koje ne možemo kontrolirati. Imamo možda najveći broj igrača u NBA ikad, a oni ne mogu igrati za reprezentaciju. Pa se ne možemo plasirati na velika natjecanja. Ako ove momčadi u kojima su odu u drugu, treću rundu play offa, onda neće biti ovdje u Splitu na kvalifikacijama za Olimpijske igre. A nismo mi država od sto milijuna ljudi da imamo 15-20 takvih igrača. Tko zna što će biti ovdje, možda zbog domaćeg terena dobijemo neke utakmice. U interesu svjetske košarke je da se na najvećim natjecanjima pojave najbolji igrači i najbolje momčadi.

Bojan Bogdanović?

- Bojan igra odlično, to nije tajna. On je već NBA veteran. On njega se očekuje da zabija, ima i više nego solidnu momčad, igrači imaju povjerenja u njega. Ne vidim razloga da ne zabija 20-30 po utakmici.

Kako ste se osjećali kao navijač Splita na utakmica protiv Sparsa i Cibone?

- Očajno. Baš se očajno osjećam kao navijač!

Zašto?

- Toliko sam se iznervirao kao navijač na onoj utakmici protiv Sparsa. Vidim iz iskustva neke stvari, a igrači ne vide. Nije uvijek trener kriv. Neke stvari kao igrač moraš sam vidjeti, prepoznati, reagirati tijekom susreta. Kasno je kada kasnije gledaš snimku susreta. Od 85 koševa koje smo primili, 70 smo primili na isti način, oni nisu mogli ništa pogoditi iz vana, a zabijali su nam na isti način ili smo mi stalno radili nepotrebne prekršaje kada nismo trebali pa su gađali slobodna. Onda to nije stvar trenera.

Kakav vam je Split sada?

- Tu ima igrača koji znaju igrati košarku, koji su vrlo talentirani, ali najviše je na njima koliko oni žele biti dobri, koliko u sebi imaju želju da svakodnevno napreduju, da sebe pogledaju u ogledalo, i kažu: nemam lijevu ruku, možda nemam desnu, ne skačem, ne igram obranu... Govorim to iz osobnog iskustva jer sam tri godine igrao s najboljim igračem svijeta koji je stalno sebi davao izazov što mora popraviti. Tako se i momčad ukupno dovodi na viši nivo. Gledali smo Dino, Peras, ja jedan drugog na treningu i trudili se biti bolji. Jedni druge smo gurali, kontrolirali. A onda dođeš na jedan još viši nivo u Bullse.

Što je teže povjerovat, da se osvojilo sve što se osvojilo ili da je prošlo toliko godina?

- Drago mi je što je prošlo toliko godina. Bilo je tu još ludilo momčadi kao Maccabija, Barcelone ili New York, Miami, Indiana, Seattle... Ne znam jesi li mogli biti bolji nego su bili, ali nisu mogli dobiti finale. Kada Jordanu kažu sjećaš li se one utakmice kada smo vas dobili u Seatlle. On kaže ne sjećam se, ali sjećam se osvojenih prvenstava.

Last dance?

- Znalo se da to završetak jedne super momčadi, generacije. Ja sam mislio da će to više biti o načinu košarke koji smo mi igrali, da sva djeca koja vole Curryja ili LeBrona koji su ludilo, da vide da se i tada igrala super košarka. Kada Jordana pitaju tko je najbolji svih vremena, on kaže da ne zna jer nikad nije igrao protiv Chamberlaina, Russella... On u to ne ulazi. Oko 70 posto serijala je bilo točno, a ostalo je bilo malo da se proda. Ja neke stvari doduše nisam ni znao, neke stvari što se dogodilo u uredu, autobusu... Očito neke stvari nisu bile postavljene između njih kako treba. Očito je Scottie tražio ugovor na sedam godina, a ne na četiri ili tri kao što su mu savjetovali agent i ostali. Nikad nisam imao toliko poziva kao u vrijeme „Last dancea”.

Je li vas onda kako ide priča Karković pokupio s Bačvica na prvi trening na Gripe?

- Nije nego s Bena! Rekao mi je da vidi u moru neku malu glavu, a tamo negdi puno dalje vire noge iz mora. Pa da nije zna je li to ista osoba... Da je čuo da smo iz iste ulice, pa da dođem na trening da vidimo kakav sam. Ovdje je sve počelo, pa mi je drago da sve i završava – zaključio je Kukoč.

item - id = 1099847
related id = 0 -> 1127004
related id = 1 -> 1126850
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. rujan 2021 14:07