StoryEditor
Košarkaglavni operativac

Josip Bilić Biba prisjeća se pobjede Jugoplastike u finalu Münchena: Bila je to strašna momčad. Neponovljivo!

Piše Frane Vulas
6. travnja 2020. - 14:55
Nikola Vilić/HANZA MEDIA

München, Zaragoza, Pariz.

Točno na današnji dan prvi dio slavne trilogije “žutih” dobio je završni čin. Košarkaši Jugoplastike su se 6. travnja 1989. pobjedom u finalu nad Maccabijem u Olimpijskoj dvorani u Münchenu domogli prve titule prvaka Europe od tri u nizu. Na terenu Kukoč, Rađa, Sobin, Perasović, Ivanović, Sretenović, Pavićević, Tabak..., kasnije i Savić, Naglić, Lester... Na klupi prva dva puta Božo Maljković, treći put pod imenom Pop 84 Željko Pavličević. 

A u sjeni konstanta, jedna od najvažnijih figura, tajnik-direktor Josip Bilić Biba. Ključni operativac vrhunski organiziranog kluba, tadašnjeg žutog stroja na terenu, ali i izvan njega. Uspjesi Jugoplastike bili su sve samo ne slučajnost, makar bili gotovo pa sirotinja u odnosu na europske konkurente. Zato je Splićanima većina stručnjaka prije Final Foura i davala mizerne izglede. No, zato je i spontano slavlje u gradu pod Marjanom bilo posebno.

‘To nisu vaši igrači, ovi su iz Cibone’

- Sve je u Splitu gorilo! - prisjeća se Bilić te fešte kada je zrakoplov s pobjednicima jedva sletio na Resnik od mase navijača. A u njemu Arapović, Čutura.... Ne, nismo ništa zabucali s ona dva trijumfa Cibone u istom natjecanju 1985. i 1986. godine.

- Tada smo redovnom linijom otišli u München. A kada smo godinu ranije dovodili Pavićevića iz Cibone dogovorili smo odštetu, nekakav aranžman s JAT-om i dali smo im avio-karte koje onda nisu iskoristili. Onda su nam ih dali da ih iskoristimo mi, da ne propadnu, na letu Zagreb – Split. To su bile karte na imena Arapovića, Čuture... - prisjetio se Bilić, kao dokaz ranije teze.

- Idem ja čekirat te karte, a govore mi pa nisu to vaši igrači, ovi su iz Cibone. A za to vrijeme aerodrom u Zagrebu krcat Dalmatinaca, studenata, u Splitu ludnica, odnit će ljudi sve. A ja kažem onda ništa, ostajemo ovdje. Onda su mi rekli: “Ajte, ajte, samo odlazite!”. Ha, ha!          

Na mala vrata ste otišli u Njemačku, a vratili ste se kao pobjednici. Kad ste osjetili da ova momčad može otići sve do kraja?

- Ja sam vječni optimist. Igrali smo odlično, bila je to strašna momčad. A osim Sretenovića, Ivanovića i Pavićevića sve su to bili momci s Gripa. Neponovljivo!

‘Živjeli smo za titule, zato su se i dogodile!’

Što je bio ključni dio mozaika da ta generacija Kukoča i Rađe postane besmrtna?

- Odabir trenera nakon odlaska Zorana Slavnića 1986. u Beograd. Razgovarali smo onda i s Vladom Đurovićem koji je tada sa Zadrom osvojio titulu. Pitali smo za mišljenje vodeće stručnjake, a i Ranko Žeravica i Aco Nikolić su nam rekli: “Uzmite Božu!”.

Trebalo je hrabrosti uzeti tako mladog trenera kao Maljković, dotad pomoćnika u Crvenoj zvezdi, da vodi takve talente?

- Pitali smo profesora Nikolića da dođe za savjetnika. Pristao je, ali samo ako Maljković želi. Profa je bio veliki čovjek, znalac, dobričina – priča nam Bilić.

A ključni dio igračkog mozaika?

- Sjećam se dolaska Ivanovića. Pješke bi on tada otišao u Beograd jer mu je žena tamo studirala medicinu, ali oni ga nisu tražili. Htjeli smo ga Olimpija i mi. Da je tamo otišao bilo bi frke jer i oni su imali dobru momčad. Našli smo se s njim u Makarskoj i sve dogovorili. No, najvažnije je bilo ipak da je gro igrača bio odavde.

Koliko su tada igrači najviše zarađivali?

- Od godišnjeg ugovora nisu mogli kupit golfa! Nisu imali ni 20.000 maraka. U odnosu na ugovore Barcelone i ostalih to je bila sića, nevjerojatno. Sve ono šta se dogodilo s Jugoplastikom je iznimka, plod iznimne kompaktnosti struke, uprave i igrača. Svi smo živjeli za to, zato se sve to i dogodilo! 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. rujan 2020 15:13