Silno me potresla vijest o smrti Rate Tvrdića. Podsvjesno me vratila 60 godina u sportsku povijest, kad sam kao šibenski srednjoškolac, silno zaljubljen u (dalmatinsku) košarku krajem ljeta feratom „zaplovio“ put Beograda. I s guštom svjedočio dvjema vrijednim dalmatinskim uspjesima.
Na Crvenom krstu, koji je kolijevka legendarnog Dušana Dude Ivkovića, guštao sam u pobjedi splitskih „žutih“ nad Radničkim. Domaćin nije imao odgovor na maestralnu igru četiri splitska mušketira: Rato i Lovre Tvrdić, Petar Skansi i Zdenko Prug. Dan poslije na otvorenom igralištu na Kalimegdanu Zadrani su održali košarkašku lekciju Crvenoj zvezdi.
S Pinom Đerđom, te pomalo zaboravljenim Miljenkom Valčićem, Đurom Stipčevićem i Milom Marcelićem u naslovnim ulogama. Koliko je to bilo davno najbolje svjedoči podatak da je legendarni Krešimir Ćosić kao štrkljasti i goluždravi košarkaški „toranj“ u toj utakmici dobivao šanse za igru tek na kapaljku.
Tu sam svoju beogradsku i srednjoškolsku priču ispričao Rati Tvrdiću dvadesetak godina poslije. Ne samo kao novinar, već i predsjednik odavno utihnulog Košarkaškog saveza Dalmacije. U doba nemalog rivalstva Jugoplastike, Zadra i Šibenke na košarkaškim i dalmatinskim usporednicama.
- Ja vas Šibenčane doživljavam jednako kao sportske prijatelje i rivale. Uostalom, spaja nas ne samo košarka, već i pisma, i dalmatinska zajebancija bez koje ne mogu – uzvratio mi je Rato.
Sve je to samo potvrdio, kad se s Brankom Macurom i Josipom Bilićem – Bibom pojavio na promociji knjige „Moj Šibenik dušu ima“.
Baš kao i preminuli trener veslača Gusara Mišo Bilić, splitski novinarski doajeni Ivo Jurišić i Zdravko Reić…Kao „kontra“ povremenim nesporazumima na dalmatinskim sportskim relacijama.
Vijest o Ratinoj smrti javio mi je splitski Žirjanin i zajednički prijatelj, jednako legendarni, zlatni košarkaš Željko Jerkov. Uz neizbježne emotivne uzdahe slijedio je zajednički zaključak:
- Odlaze polako dalmatinski košarkaški sanjari. A teško se miriti s gubitkom Pere(Skansija) i Rate(Tvrdića).