StoryEditor
Košarkabožo maljković

Ekskluzivni razgovor s legendarnim trenerom Jugoplastike: ‘Pričao sam s jednim bogatim čovjekom iz Splita... Poziv s Gripa bih prihvatio objeručke‘

23. kolovoza 2021. - 13:02

Najzaslužniji za ovaj razgovor s proslavljenim košarkaškim trenerom Božidarom Maljkovićem, “krivcem” što je Split službeno imao najbolju košarkašku momčad svijeta, a koji je u Split došao na zatvaranje Plazma sportskih igara mladih, ima Josip Bilić - Biba, bivši tajnik KK “Jugoplastika” (Split, POP 84) i bivši košarkaški funkcioner, koji je ujedno i “sukrivac” za sve uspjehe splitskih žutih.

Sa šjor Božom, koji je sada predsjednik Olimpijskog odbora Srbije, razgovor sam obavio u jednom od splitskih hotela, a moje prvo pitanje je bilo, bi li se opet, da ga netko pozove, odazvao pozivu da dođe u Split i opet postane trener splitskih “žutih”.

- Uvijek bih prihvatio taj poziv. Ne bih razmišljao ni minute. O tome sam već i pričao s jednim poznatim i vrlo bogatim čovjekom iz Splita. Neću vam reći o kome je riječ, mogu samo reći da nikada nisam upoznao bogatiju osobu. Moglo bi se s KK “Split” uraditi dobre stvari. Ne znam bih li “izmislio” novog Kukoča i Rađu, jer su oni fenomeni, po meni najbolji svjetski košarkaški dvojac svih vremena, ali svakako bi se klub moglo dignuti na jednu višu razinu. Split je moj grad, KK “Split” je moj klub i to je ljubav koja traje i koju nitko i ništa ne može ugroziti. Zbog toga ću Dinu predložiti jedan datum, na koji bi se svake godine, u Splitu okupljali mi, koji smo bili profesionalno vezani za naš klub. A, da KK Split još teče mojim venama, najbolje govori činjenica da smo prošle godine Biba i ja, kada je bilo stani-pani i kada je prijetila mogućnost da Split ne vidi ABA lige, nazivali po Europi od nemila do nedraga i tražili da Split ostane u ABA ligi - kazuje nam šjor Božo.

Tonijev ulazak

Toni Kukoč uskoro ulazi u Hall of Fame, a u tu kuću slave će ga, uz Jerryja Reinsdorfa, vlasnika Chicago Bullsa, uvesti i Michael Jordan, po mnogima najbolji košarkaš koji je hodao i “letio” košarkaškim terenima.

- Ta činjenica što će Jordan uvesti Tonija u Hall of Fame, sama po sebi govori koliko je Toni velik košarkaš i koliko ga Jordan cijeni. Sama činjenica da ga Jordan uvodi u Hall of Fame, za mene je značajnija od samog ulaska u Kuću slave. Toni je to zaslužio, jer se radi o fenomenu, najboljem košarkašu kojeg sam ja trenirao i čovjeku koji je u košarkaškom smislu pravi altruista. Draže je njemu bilo asistirati, nego pogoditi koš, jer je uvijek govorio, da kada asistira uvijek na terenu imaju dva sretna čovjeka, on kao asistent i onaj koji je pogodio koš, a kada on da koš, onda je samo on sretan.

image
Joško Ponoš/Cropix

Jordan najbolji

Što se tiče Jordana, on je bez ikakve sumnje za šjor Božu najbolji košarkaš svijeta svih vremena.

- Bez daljnjega je najbolji košarkaš svih vremena. Ja sam ga prvi puta vidio negdje 1982. godine, kada je igrao za University North Caroline protiv Zvezde, gdje sam ja bio pomoćni trener Ranku Žeravici. I tada sam javio novinaru Danilu Šotri, da sam upravo vidio najboljeg igrača na svijetu. Rekao sam mu “Danilo, ja boljeg nisam vidio”, a on mi je odgovorio “ma koji Jordan, zar nisi gledao snimke Wilta Chamberlaina?” No, ustrajao sam u tome, da je Jordan najbolji, što se kasnije pokazalo točnim.

Šjor Božo je čak bio i trener Jordanu.

- Vodio sam ga u jednoj ekshibicijskoj utakmici u Barceloni. Iz mog tima su mu htjeli staviti bandaže, ali on je odbio jer je rekao kako “večeras neće ulaziti u reket” i nije dao da mu stave bandaže. I zaista, kada je ušao u teren, nijednom nije ušao u reket, a dao je više od 30 koševa. Bio je “zajeban” i kad je on pristao da o Toniju govori prilikom ulaska u Hall of Fame, jasno vam je kakav je igrač Toni bio. To je veliko priznanje za Split, Dalmaciju i RH uopće.

S obzirom na to da se već nekoliko godina ne bavi trenerskim poslom, upitao sam Maljkovića je li teže biti košarkaški trener ili predsjednik Olimpijskog odbora svoje zemlje?

- Ma, košarkaški trener je puno teže biti. To je neusporedivo. Isto kao da me pitate je li teže biti knjižničar ili kopač u rudniku. Ipak, trenerski posao me i dalje vuče, imao sam i neke ponude da se vratim treniranju. Ipak, je treniranje moj posao od 20-te godine života. Ja nisam bio veliki košarkaš kao Tanjević, Pešić, Skansi... Ja sam se predao treniranju i ono kola mojim venama. Moja kći Marina je preuzela štafetnu palicu, kada je u pitanju trenerski posao i u njemu je vrlo uspješna, a isto tako volim gledati svoje bivše igrače Velimira Perasovića, Duška Ivanovića, kao trenere. Proživljavam s njima sve njihove uspjehe i neuspjehe i moram reći da nisam zatvorio knjigu treniranja. Tko zna, gdje i kada, možda i u Splitu ponovno, nikada se ne zna.

Nitko kao Hajduk...

Upitao sam šjor Božu koje mu je priznanje najznačajnije u njegovoj sportskoj karijeri?

- Šal nogometnog kluba Hajduk, kojeg sam dobio od jednog pripadnika Torcide, na utakmici tadašnjeg mog kluba Panathinaikosa i KK “Splita”, u dvorani na Gripama, mislim 1995. godine. Taj šal još uvijek čuvam. Taj doček, koji sam ja doživio u Splitu, u vrijeme rata na prostoru bivše Jugoslavije, ne može se mjeriti ni s jednim mojim uspjehom, peharom, priznanjem. Prije te utakmice i izlaska na teren, nikada nisam bio nervozniji, pa čak me takva nervoza nije držala ni u Münchenu, ni u Zaragozi, kada smo osvajali titule prvaka Europe. To je nešto neponovljivo, kazuje šjor Božo, a Josip Bilić se nadovezuje:

- Prije nego li je ušao na teren, pola sata je u hodniku male dvorane na Gripama hodao gore-dolje, gasio cigaretu za cigaretom i pitao stalno: “Kako će me navijači dočekati?” E, i Split je pokazao kako dočekuje svoje junake, Božo je doživio nešto, što nitko prije, ni nakon njega u Splitu nije doživio.

image
Maljković s bivšim tajnikom i direktorom KK Jugoplastike Josipom Bilićem - Bibom
Joško Ponoš/Cropix

Još puno toga lijepoga vezuje šjor Božu i Split.

- Dođemo mi te godine na tu utakmicu u Split, sletimo na Resnik i ja dajem pasoš policajki na graničnom prijelazu. Ona mi taj pasoš vraća, uopće ga ne otvara, a ja joj ga ponovno guram pred nju. I neće ona da ga otvori i kazuje mi: “Pa što mislite vi šjor Božo da smo mi vas zaboravili?” Tu večer šećem Marmontovom ulicom i prema meni trči neki stariji gospodin. Kada je došao do mene, uzima mi ruku i ljubi je. Bilo mi je jako neugodno. U hotelu u kojemu smo odsjeli, dočekalo me, doslovno 50 metara faksova, jer tada nije bilo SMS poruka i mailova. Ja nisam znao gdje ću s tim papirima, koji su mi zauzeli cijelu hotelsku sobu. To su za mene bile strahovito emotivne stvari i nikada ih neću zaboraviti.

‘Znaš li gdje ideš?’

Zanimalo nas je je li 1986. godine, kada je dobio ponudu iz Splita da postane trener KK “Jugoplastika” znao gdje dolazi i u kakvu “kašetu brokava” upada?

- Moji najbolji prijatelji u Beogradu su mi govorili da li znam gdje idem, da je Split “težak” grad, da će me u Splitu “pojesti” navijači, ali ja sam znao kakvi su Dalmatinci ljudi i jedva sam htio doći u Split. Dugo godina je moja obitelj imala vikendicu u Vodicama i ja sam tijekom svog života i odlazaka u Vodice diplomirao na katedri “dalmatinski način života”. Split je za mene najljepši grad, s najljepšom klimom i s divnim ljudima. Ja mislim da se nijedan grad na Jadranskoj obali ne može mjeriti sa Splitom. Nijedan grad nema Marjan, Rivu, Dioklecijanovu palaču i znam da sam jako puno Španjolaca, dok sam živio i radio u Španjolskoj poslao u Split i da su se svi godinama vraćali - zaključuje Božidar Maljković.

'Biba mora dobit’ nagradu Grada Splita'

Split je poznat po tome da podosta svojih ljudi koji su apsolutno zaslužili godišnje nagrade Grada Splita ili one za životno djelo, zaboravi, a da te nagrade dobivaju oni koji bolje lobiraju za sebe ili oni koji ih također zaslužuju, ali mogu pričekati, jer su neki te nagrade više zaslužili. Dvojica koji nikada nisu dobili nagrade Grada Splita, a zaslužili su ih, bez da na njih čekaju ili lobiraju sami za sebe, su Božidar Maljković i Josip Bilić - Biba, jer su, kao malo tko zadužili splitski sport, Split i sve stanovnike “najlipšeg grada na svitu”, “izmislivši” najbolju košarkašku momčad svijeta.

- Josipu Biliću - Bibi je napravljena velika nepravda i on je tu nagradu morao dobiti, jer je u stvaranje najslavnije košarkaške dinastije na svijetu uložio cijelog sebe, nije odlazio kući, spavao je u dvorani na Gripama i živio je za taj klub. Ja, osobno ne volim nagrade, nisam njihov ljubitelj, a veliko mi je priznanje što sam uvršten u Kuću Slave Splitskog sporta. Znam, da se nagrada za životno djelo daje, najčešće ljudima kada umro, ali to je nepravedno. Što će nekome koji umre ta nagrada? Za života čovjeka treba nagraditi. Alfredo di Stefano je dobio “svoj” stadion za života, jer je to zaslužio. Stoga sam siguran da bi i Biba, koji sebe nikada nije gurao u prvi plan, ne trebao, nego morao dobiti nagradu za životno djelo Grada Splita i da je to najmanji način da mu se ovaj grad oduži, za sve ono što je napravio za klub i Grad, kazuje šjor Božo.

''Ubili' su me jer sam predložio da se trg na beogradskim Terazijama nazove po Novaku'

Božo Maljković je predložio da trg na beogradskim Terazijama dobije ime po Novaku Đokoviću, jer je smatrao da Đoković za života treba takvo priznanje.

- “Ubili” su me na društvenim mrežama, izvrijeđali, što ja njega predlažem, sveli su to na politiku, a ja sam samo smatrao da taj čovjek, sportaš, za života mora dobiti takvo priznanje - kazuje šjor Božo.

'Zdravko Marić radi odličan posao za djecu i sport'

- Zdravko Marić radi odlične stvari sa Igrama mladih. Neka se djeca, sa prostora bivše Jugoslavije druže, natječu, surađuju... Jasno je da svaka država nastala iz bivše Jugoslavije živi svoj život i da neke nove državne tvorevine više nikada neće biti, ali to ne spriječava djecu da se druže i natječu na sportskim terenima - kazuje šjor Božo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. svibanj 2022 00:19