StoryEditor
Košarkalegenda

Dvadeset godina bez Dražena: Dok je košarke, bit će i uspomene na Petrovića

Piše PSD.
7. lipnja 2013. - 13:12
Kopam po nekim papirima, koji mi, iskreno govoreći, nisu potrebni, jer sve što nosim o sportašima koje volim bez ograda, nosim u sebi. Kratio sam, valjda, vrijeme i čekao ponoć. I tako sam se sjetio nekakvog teksta koji sam prije puno godina pročitao u US Todayu. Tekst o Larryju Birdu. Cover Story.

Autora se ne mogu sjetiti. Ni sugovornika, ali sam dobro zapamtio jednu rečenicu.
- Znate kako je to s legendama. Legenda koja svakom godinom koja je prošla raste i svaki spektakularni koš koji je ubacio svakom godinom sve je dalji. Tako vam je to s legendama.

Legendi o Draženu Petroviću nismo morali dodavati. Ni spektakl, ni broj koševa, ni daljinu s koje je pogađao. Sve je bilo baš tako. Ponekad, zapravo ne ponekad, nego češće od ponekad - čudesno. I uvijek spektakularno.

I zato je teško djeci novog doba, djeci koja nikad nisu vidjela Dražena Petrovića, ali su doma slušali o velikoj i neponovljivoj karijeri objasniti kako je to bilo kad je igrao Dražen Petrović. I pobjeđivao. Čak i u onim rijetkim trenucima kad - nije.

Najbolje što bih mogao ispričati...
- Zamislite nešto što nikad niste vidjeli i što biste voljeli vidjeti. Usnite i kad se probudite bit ćete sigurni da se dogodilo. U snu. Dražen nije morao sanjati. On je to radio na terenu. Opet i opet.

Dvadeset godina je prošlo i on je tu. Uvijek uz nas ili oko nas. Kao da nas nikad nije napustio. Gledam nedavno Cibonu u polufinalu. Cibonu u Šibeniku. Draženovu Šibeniku. Tamo gdje je sve počelo. Jedan mladi čovjek iz skupine desetak, dvadesetak navijača Cibone na kraju je utakmice iz ruksaka izvukao majicu New Jersey Netsa. Draženovu majicu. Zaborav? Koji zaborav, tako nešto ne postoji. Samo slika, trajna slika jednoga genijalca koji nam je omogućio da košarku, pa i sport gledamo nekim drugim očima, koji nas je učio, rekao bih još uvijek uči da “ništa nije nedostižno, ako to toliko voliš i želiš”.

I to je, barem meni nešto uzvišeno. Poruka je to, životna poruka koja vrijedi više od svih pobjeda. Pobjeda koje su obilježile njegovu karijeru.
- Dolazio sam u dvoranu prije škole. Nikad mi nije bilo teško ustati sat ranije. Postavio bi neke stolice po terenu i driblao. Opet i opet. Muk. Samo zvuk lopte. Koš, lopta i ja.

Znao se vraćati na tu priču kad je već bio svjetska zvijezda. Radivoje Korać bio je veliki strijelac, Nikos Galis također, ali nitko nije bio veći od Dražena Petrovića. Za njega je 30 bila samo obična brojka, počelo se zbrajati tek kad je prošao trideset. Bez obzira gdje je igrao, bez obzira protiv koga je igrao.
- Dražen je bio malo kamenko. Nije bio prirodan šuter. Dražen je zapravo nabacio šut.

Brat Aco koji je najzaslužniji za jednu veliku karijeru jer ga je vodio na treninge, “dao mu lopte i on bi na pomoćnom košu bacao i bacao”, pričao mi je jednom o ruci koja nije bila bogodana već više isklesana upornim radom.
- Teško bih se mogao sjetiti kad je uzeo slobodan dan, osim kad je bio bolestan. Kod Dražena tako nešto nije postojalo.


SN
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. svibanj 2022 14:23