StoryEditor
Košarkasvjetsko čudo!

'Bili smo organizirani kao vojska, trener je bio bog, a najbolji igrači nisu mogli kupiti Golfa od godišnje plaće': tajnik Jugoplastike prisjeća se prve europske titule

3. travnja 2019. - 11:04

Josip Bilić, čuven kao Biba, bio je deus ex machina (“bog izašao iz stroja”) košarkaškog pogona zvanog Jugoplastika. 

Najbolji igrači, najbolji trener, stručni savjet kluba sastavljen od legendi i znalaca, uprava prvoklasna od uspješnih privrednika i u srcu svega tajnik, direktor kluba koji je držao – sva četiri kantuna kuće.

Šjor Biba, evo trideset godina od euro-titule u Münchenu?

- Pa to je za poludit! Ne mogu virovat! Vrtim film sjećanja i uspomene su žive, ali da je prošlo trideset godina, hej, trideset godina?! Zbilja mi ne ide u glavu.

Bile su tri titule, hat-trick, ali prva je najdraža, na što prvo pomislite kad vam spomenemo München 1989.?

- Čudo, svjetsko čudo! Nitko nije računao na nas da bismo mogli osvojit titulu. I onda je uslijedio doček koji je za mene posebno fascinantan. Ja sam čovjek koji obožava i sport i Split i bilo je dočeka, ali nijedan nije bio poput našeg. Neviđen i  neponovljiv. Je, Split je dočekao i Đuku Bjedov i Gorana Ivaniševića, feštalo se i zbog Hajdukove titule 1971., ali nije bilo nikad 150.000 ljudi. Krcato svita šta se skupilo još od aerodroma i preko Kaštela do samog grada. I svi su imali nešto žuto, zastave, šal, cvijet, bilo što.

E da je bilo kao sada, izać na pozornicu na Rivu?

- Policija nam nije dala do Rive, nije mogla, kako se to kaže, osigurat skup, probijat se kroz neviđenu masu. Svit je ludova’ u gradu, a mi se nekako dokopali svoje dvorane. Unutra ljudi natiskani. To kako se autobus naš probijao od Kaštela sve do Gripa i koliko je to potrajalo, neću nikad zaboravit.

Nije vas uspjeh iznenadio, vas kao tajnika kluba?

- Pa ja sam, smijem reć, poznat da predviđam neke stvari, dobro se pripremam i ne improviziram. Za svaki slučaj. Pa onda šutim o svemu. Kad smo osvojili titulu odmah sam u dogovoru s Rejom, e, vašim Zdravkom Reićem, novinarom, mojim prijateljom, dogovorio trasu kuda će ić autobus, da se objavi u Slobodnoj. I da svatko uzme nešto žuto. Bili smo na liniji stalno, a nije bilo onda mobitela. Razumili smo se na daljinu. Ljudi su u špaliru imali barem nešto žuto na sebi, a policija, e, onda je bila milicija, izvlačila nas je kroz masu.

- Pamtim kako je cijeli kombinat Jugoplastike izaša’ na ulicu kad smo prolazili na kantunu gdje je sad Joker. Mlađi možda ne pamte gdje je bio slavni kombinat Jugoplastika... I budući da je bio radni dan, a mi došli popodne, svi su izašli u radnim kombinezonima, pljeskali nam, mahali. Do nas su dolazile informacije kako se ljudi penju na zvonik Svetog Duje, da je totalno ludilo i kaos od fešte, ali mi nismo mogli u grad, išli smo na Gripe. 

Da se vratimo malo unatrag...

- Čujte, sve je počelo kad smo na Svetog Duju, godinu ranije, 1988. tukli Partizan u finalu prvenstva države. Imali su i oni moćnu ekipu, Divac, Paspalj, Đorđević, Danilović... ali nama nitko nije ništa mogao. Igrali smo u maloj dvorani i tko će nas tu tuć?

- Ma nitko, nabili smo ih, a toliko je bilo publike u dvorani da sam se tada prvi put pobojao što ako se nekome nešto dogodi, pozli mu. Organizator si, golema je  odgovornost. Natiskani jedan po drugome, atmosfera je bila paklena. Kad smo dobili Partizan i postali prvaci, onda smo mogli dogodine u Kup prvaka. Samo je prvak mogao u to elitno natjecanje.

Da se uđe u Final Four bila je presudna pobjeda u Moskvi, protiv CSKA?

- Je, mi smo pobjeđivali doma, ali vanka je trebalo dobit u Nizozemskoj i taj CSKA. Tako smo bili treći, bolji omjer smo imali od Arisa, i išli na Barcelonu. A već je to bio velik uspjeh. Išli smo u München kao autsajderi.

Ipak ste raspravljali unaprijed o premijama?

- To je istina, sastanak uprave prije puta i moraš sve predvidjeti. A šta ako budemo prvaci, pitamo se? Ma, ja bih svakome dao po 100.000 maraka, hitnuo se jedan, neću reć ko je. Toliko bi bio ushićen da se to dogodi, a mislio je da je to nemoguće, pa je ispalio cifru. Ma di sto iljada, to je bilo nemoguće i promislit, bankrotirali bi, nismo to prihvatili.

I, kolika je bila premija?

- Da me ubijete, ne znam točno. Ali ni blizu.

A kakve su bile plaće, koji je to bio red veličine?

- Dino i Toni, jesu bili mladi, ali smo znali da su nam najvažniji igrači i s njima još i Duško Ivanović kao najstariji, kapetan i kičma ekipe, imali su po 20.000 maraka godišnje. Nisu mogli kupit golfa (automobil tada u modi, op. a.). Najveći dobitak je bio kad su svi igrači nakon pobjede dobili po video-rekorder!

Kako to?

- Osvojili mi naslov prvaka i večera je u restoranu Brekalo, kod naših gastarbajtera, Mirko i Ilija Krolo su nam bili pri ruci. I mi ušli, a oni igračima svakome po video-rekorder! Ja ne znam kako danas objasniti mlađariji kakvo je to bilo dostignuće tehnike u ona doba. Moderni, novi video-rekorder. Snimaš, pa gledaš!? To je bilo čudesno. Znam, danas ispada smiješno, ali tako je bilo.

Ima ona priča kad se dobilo Barcelonu u polufinalu, da je Maljković rekao nećemo valjda sad slavit? Jer mi sad igramo finale i ništa još zapravo nismo uradili. On je vjerovao...

- Božo je maksimalni profesionalac. Mi smo bili autsajderi, ali smo svakog išli pobijedit. Pa kad smo dobili Barcelonu, di ćeš sad stat? Šta imaš slavit prije finala? Svih nas je ohladio i spustio na zemlju.

Ima sigurno neka caka iz vašeg rukava, prije finalne utakmice?

- Ima koliko hoćete. Čeka nas finale, a ja mome šefu marketinga Mladenu Bauku kažem, šapnem da nitko ne čuje, naredim mu ajde u grad kupi nekoliko velikih boca šampanjca. Nađi ih kako god znaš i umiješ, kupi, pa sakrij u svlačionicu. Za svaki slučaj.

I onda se dogodilo kako se dogodilo, pobjeda na dlanu...

- I ja mu onda kažem ajde, gotovo je, donesi šampanjac i on ode prema svlačionici, a policajci mu ne daju. Nekako se probio i dobio pendrekom po kostima. Vratio se sa šampanjcem. Bili smo pripremljeni. A da smo izgubili... Ali, nismo, pustite sad što bi bilo da je bilo i tko bi pusti šampanjac popio. Nego, ovo je posebno smišno...

Da čujemo?

- Četrdeset sekundi do kraja ja dam mig Mladenu, ajde Bauče, po šampanjac, a Profa ti meni, nemoj još Biba, još nije gotovo, četrdeset sekundi. Ma, kako nije, vodili smo šest razlike, imali balun, igrali famozno. Ali, Profa kaže, nemoj još, nije kraj!

Profa je Aleksandar Nikolić.

- Naravno.

Da malo ispričamo njegovu ulogu. Veliki, možda i najveći trener svih vremena s ovih prostora, bio je savjetnik tada mladom, neafirmiranom Boži?

- Tako je, mi smo ga pozvali, a on je rado prihvatio. Govorio je, a i mi smo to voljeli čuti, da tako vraća dug, jer je bio trener Ignisa 1972. u ranijem finalu Kupa prvaka što ga je Jugoplastika izgubila 69:70 u Tel Avivu?
- Istina. Tako se poklopilo, da nam dade svoj obol i oživi taj dotad nedosanjani san trofeja iz Tel Aviva. Sve je vratio, s kamatama.

Da ispričamo.

-  Kad smo ostali bez trenera u ljeto 1986., završio je svoje Zoran Slavnić, onda se stručna komisija našla u čudu. Koga ćemo uzet za trenera. A imali smo fantastične talente. Ranko Žeravica i Aca Nikolić su nam sugerirali Božu, ali za Maljkovića je tada malo tko znao. Mi smo ipak prihvatili sugestiju i onda pitali Acu bi li mu on bio savjetnik na treninzima i pitali Božu bi li on njega prihvatio da surađuju. I svi su sve prihvatili i tako smo postali još bolji. Mladi igrači kao što su bili Rađa i Kukoč prihvatili su Maljkovića, uz autoritet fenomenalca kakav je bio Profa.

Danas se dvorana, hala Pionir u Beogradu zove Aleksandar Nikolić. Nego, ima priča i s navijačima u Münchenu?

- Nego šta, da vam otkrijem kako su to Grci navijali za nas u finalu. To je poseban štos. Ja volim igrat tenis i moramo se vratit u 1984., kad nisam ni bio na Gripama, niti pomišljao da ću bit tajnik kluba. Likar Alfirević, Alfa, Damir Šolman i ja na Firulama smo redovito igrali tenis i partner nam je bio njemački konzul u Splitu, oženio je Splićanku. I dobio je premještaj u Solun, u Grčku. I pozvao nas u goste. I mi odemo i onda se razmjestimo kod raznih prijatelja na spavanje, nas trojica smo, Alfa, Damir i ja dospjeli kod izvjesnog Panosa, a četvorica još kod konzula. Panos je bio vlasnik teniskih terena u Solunu.

Dobro, i dalje?

- I sad prođe pet godina, mi u Münchenu u dvorani, evo Panosa!? Što ti radiš ovdje, pitam ga, a on meni ja sam vođa navijača Arisa! I riječ po riječ, u finalu nije bilo Arisa i zamolim moga domaćina Panosa da povede navijače Arisa da budu za nas. Naših nije bilo previše. I šta će ti Izraelci, mi smo ti bliži, govorim ja Panosu! Uradio je sve, bila je to gromoglasna podrška. I sirtaki smo plesali na centru! A i boju u finalu sam osvojio!

Kako to?

- Mi smo, zapravo ja, došao sam prepotentno s našom žutom bojom, a žuti su i Aris i Maccabi. U finalu na dogovor ja donosim žuti dres. A meni ovaj iz Maccabija kaže mi smo žuti. Je, ali i mi smo žuti. Povuci, potegni, nisam dao, oni su na kraju igrali u plavom. Tako sam ja pobijedio u predigri. Bio je to dobar predznak.

A šampanjac je Bauk već donio u frižider, u svlačionicu?

- Da. Da je to znao Božo, bio bi me u top stavio, da je netko od igrača uočio, ajme meni. Dobro smo sve to odradili. Najvažnije je bilo da momčad bude odvojena, izolirana, trener s ekipom i gotovo. A u drugi hotel mogu svi, funkcioneri, prijatelji, novinari, žene, navijači, tko god. Momčad je bila u hotelu Arkade, a svi ostali u Penti, sjećam se kao sad.

- Bili smo organizirani kao vojska i to je znala cijela država. Pojam svima. Trener je bio bog, imao savjetnika koji je bio živa legenda. Šef struke je bio Macko, Macura. Na čelu komisije u kojoj su bili još i Šolman, Skansi, Jerkov, Rato Tvrdić. A privrednici Milas, Sabalić, Katunarić, Barač, Dvornik u upravi i Njegovan, visoki mornarički časnik, naš predsjednik – priča Bilić neponovljivu storiju splitske košarke. 

 

Gazda Maccabija u svlačionici

Pamti se prijateljstvo s Maccabijem, poraženim u finalu?

- Kad smo ih dobili predsjednik Shimon Mizrahi, a on je bio velika faca, pitao nas je dopuštenje može li nam osobno čestitati u svlačionici. Može, naravno, ušao je unutra i cijela momčad Maccabija za njim. Bili su fascinirani našom igrom, što smo ih nadigrali, našim umijećem, mladim genijalcima. Bio je to potez izuzetnog fair-playa.

- Morate znati da Izraelcima, Židovima, nije bilo lako u Münchenu, tek je 17 godina bilo prošlo od poznatog atentata na Olimpijskim igrama kad su palestinski komandosi ubijali Židove. Bile su posebne mjere osiguranja da se nešto slično ne ponovi, rane su bile friške. Opet u Njemačkoj, opet u Münchenu na istom mjestu u olimpijskom kompleksu i to je davalo posebnu, rekao bih čak dramatičnu crtu cijelom događaju Final Foura. Osiguranje naoružano do zuba.

A prijatelji ste postali?

- Nakon toga, kad im je jednom zapela avionska linija iz Splita prema Zagrebu zbog magle, pa nisu na vrijeme mogli u Zürich, a to im je bila spona za Tel Aviv. Naručili smo im Air Bonanzu, tada privatnog avio-prijevoznika iz Dubrovnika. I prelomili troškove. To je za njih bilo kao da smo im bogatstvo uručili, zahvaljivali do neba, klanjali se. Onda su nas pozvali na oproštaj njihova velikog igrača Aroestija.

Bek, legenda...

- Tako je. I pita gazda Mizrahi koliko bi koštalo da dođete, nastupite u Tel Avivu na oproštaju? Koštalo?! Ma, ništa, platite nam avionske karte i smještaj, a naša gaža je besplatna, za prijatelje. Da, tako se živjelo, nadmetalo, prijateljevalo... - priča nam Josip Bilić, fragmente neponovoljive storije splitske košarke, sporta napose.

Bibina vrića anegdota

Ima i ova anegdota:

- Znate kakvim smo se avionskim kartama vratili iz Münchena, odnosno Zagreba? Bili smo na redovnom letu i imali smo set karata Cibone, jer Luku Pavićevića smo prije toga kupili od Cibone za nekakav aranžman s JAT-om, državnim avio-prijevoznikom koji nam je bio važan sponzor.

- I onda nam je Božo Milićević, direktor Cibone, čujemo se i danas često, vratio jedan snop karata na letu Zagreb-Split, jer da ga nisu iskoristili, propast će. U Zagrebu smo stavili stikere na karte koje su bile na imena Anzulović, Čutura, Pavličević, Nakić, štajaznam koja su sve imena bila u điru.

- Kažu carinici ovo niste vi, ovo je Cibona, ne mogu vas ja sad pustit. A na aerodromu u Zagrebu more naših Dalmatinaca, studenata, prave feštu, a Split nas dolje čeka, sve vrije. Ma, kako nas nećete pustit? Objasnite svima da ste zatočili europske prvake! Naravno, nije dugo trajalo dok ih nismo uvjerili da ne prave gluposti.

Tada se lakše putovalo avionom, mislimo na karte, kontrole?

- Imao si kartu, vrijedila bi godinu dana. Stavio bi onaj kartonski stiker i nije se ni gledalo na čije je ime, putuje li Ante ili Mate. Mogao si improvizirati do mile volje.

‘Mate Biljarista je mogao kud god poželi’

Ima Kad se toga sjetim, smijem se i danas. I nisam dokučio nikad – kaže Bilić.
Što to?

- Pa i to je čudo. Dakle, ja sam bio nekakva faca, direktor kluba i imao sam za minhenski Final Four akreditaciju, veliku, za svaki kantun dvorane da smijem doć. Logično. Ali, Mate Biljarista (Lončar, op. a.) je imao još veću akreditaciju, mogao je i on svuda gdje poželi. Kako? Tko ga je akreditirao? Pitaj Boga! Nikad to nisam dokučio i smijem se tome i danas. Mate nas je svuda pratio.

I skoro je na svakoj slici.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. svibanj 2022 06:30