Sa 79 godina Vančo Balevski je jedan od najstarijih nogometaša Hajduka, nema ih puno s predznakom 4, da su rođeni u petoj dekadi prošlog stoljeća. Rođen 3. srpnja 1947. Balevski je nedavno proslavio 79. rođendan i red je da mu ga čestitamo, oprostit će nam nekoliko dana zakašnjenja. Malo je u Skoplju, više na Ohridskom jezeru, vedar i dobra stanja i raspoloženja.
Blisko povezan s Borom Primorcem, ranije je češće navraćao u Split, sanjao je i još sanja da će uspostaviti usku suradnju s Hajdukom, nekolicinu darovitih dječaka iz zemlje „tamo gdje sunca sja, tamo je Makedonija”, kako je pjevao Dado Topić i grupa Time, usmjeravao je u Hajduk, ali od toga dosad nije bilo vele koristi. I sad je trebalo bit nešto, ali nije, no ne znači da biti neće. Uvijek se nešto vrti...
Svejedno, bio je i ostaje legenda Hajduka, pravi trofej „bijelih” iz prijelaznog roka 1975. kad su Tito Kirigin, Gojko Škrbić i Jere Burazin na zaprepaštenje nogometne javnosti u već silno snažni Hajduk, doveli Borišu Đorđevića iz Bora i Balevskog iz Vardara. Zvijezde yu-tržišta tog vrelog ljeta.
- Zašto sve uzimate, ostavite nešto i za nas - vapio je ostatak”velike četvorke” gledajući Hajduku u leđa.
Za reć pravo, treneru Tomislavu Iviću Balevski je bio u početku, pa i dalje - smetnja, jer već je veliki trener imao Juricu Jerkovića, a i Šimi Luketinu je obavezno tražio mjesta, pa je Vančo češće grijao klupu, nego što je bio prvotimac. A što ga je činilo nesretnim...
- Zašto ste me doveli, kad me Ivić ne voli?! – pitao se i tražio je razgovor kod predsjednika Tita.
Za selektora Antu Biću Mladinića, pak, ostao je uvijek „makedonski Jure”, visoko cijenjen igrač reprezentativnog formata, premda u gužvi na sredini polja Aćimović, Karasi, Vladić, Oblak, Jerković, Vukotić, Ameršek itd., nije bilo lako do dresa sa šest buktinja.
Hajduk ga je s guštom ćapio, oteo tog ljeta prije 51 godine, ako ništa drugo da ne ode pojačati konkurenciju. Crvena zvezda, Partizan i Dinamo ostali su praznih ruku, a i te kako su ga vabili i dozivali. Poziv Hajduka imponirao mu je...
Ostao je Balevski uvijek vezan za Hajduk emocijama, dolascima u Split, a o Iviću uvijek govori najljepšim riječima, makar je u početku s trenerom imao hrapav odnos. Međutim, shvatio je što je veliki stručnjak od njega tražio: obaveznu igru, a ne samo „fjorete” s balunom i dodavanja u prazan prostor.
- Da nisam osjetio Ivića, nikad se ne bih snašao u Bundesligi – priznaje i danas.
Silno se veselio osvojenom Kupu s Hajdukom u proljeće 1976., stavio je pokal na glavu. Podario nam je nekoliko razgovora za Slobodnu, kako vašem šoferu vremeplova, tako i pokojnom kolegi Marku Didiću s kojim je također njegovao blizak odnos i družio se s njim na Mundijalu prijateljstva u Ulcinju.
Vančo zvani Zmija, ima i danas školu nogometa u Skoplju. Rabotnički, Vardar, Hajduk, Karlsruhe, Olimpija bili su njegovi klubovi, a igrao je – što je manje poznato – i za Toronto Metros Croatiju. U skupini snažne hrvatske dijaspore s brojem 9 na leđima kao omiljen lik i bivši hajdukovac. I to, nakon što je kanadska Croatia s Eusebijom bila prvak NASL, Sjevernoameričke „soccer” lige.
Obećao nam je opet doći u Split, sa 79 u dobroj je snazi, kaže eto ga krajem ljeta, kad popuste vrućine, a mi ga držimo za riječ.
- Majku mu staru, valjda ćemo proći Žilinu – samo je dodao...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....