Zdravko Reić: Sve kreće od rukovodstva

stdClass Object ( [id] => 130289 [title] => Zdravko Reić: Sve kreće od rukovodstva [alias] => zdravko-reic-sve-krece-od-rukovodstva [catid] => 275 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Navijači Hajduka tijekom posljednjih pet, šest godina stalno žive u nadi da će „bijelima“ napokon krenuti nabolje.

Točnije, svaki put kad se nanižu neuspjesi, većina tih fanatika, zaljubljenika u splitski klub, nakratko povjeruje da „od ovoga ne može biti lošije”, da bi ubrzo bili demantirani i uvjereni kako i od gorega može biti još gore.

Jedno od takvih stanja je i ovo aktualno.

Hajduk je u svojoj povijesti imao i ružnijih rezultata od ovog u Varaždinu, bilo je debakla kojih se i danas srame oni koji ih pamte. Međutim, rijetko kad se događalo da situacija izgleda potpuno bezizgledna, možda jedino u doba s početka šezdesetih godina kad je Hajduk, zamislite, tražio pomoć od najvećih, točnije najljućih rivala, preostalih članova „velike četvorke“ da mu udjele neke svoje igrače kako bi konsolidirali očajnu igračku ružu.

Dinamo se na taj vapaj nije odazvao, Crvena zvezda poslala je dva igrača – Novaka Tomića i Dragana Popovića, Partizan jednog – Dragomira Sliškovića, koji su zaista pomogli „bijelima“ u borbi za očuvanje prvoligaškog statusa.

Dapače, Tomić se iskazao i kvalitetom i borbenošću, Slišković k tome i vjernošću, jer „Pekar“ (tako su ga zvali na Banovu brdu) ostao je odan Hajduku doslovno do posljednjeg daha, do svoje smrti.

Ali onda je uslijedila akcija dovođenja vrijednih igrača sa strane: najprije Džemaludin Mušović, Aleksandar Ristić, Zlatomir Obradov, Milutin Folić, zatim Dragan Holcer i Miroslav Vardić, pa poslije Ivan Pavlica, počeli su stasati mladi, ali su stizali Brane Oblak, Rizah Mešković, Bora Đorđević, Boro Primorac, Blaž Slišković….

Hajduku naravno danas ne prijeti pitanje opstanka, jer HNL je sasvim druga dimenzija od one Prve savezne lige. Međutim, navijači „bijelih“ presudu da je njihov najdraži klub osuđen na stalnu drugu poziciju doživljavaju kao istinsku frustraciju, čak težu i sramotniju od onih kad se Hajduk u bivšoj državi borio za opstanak, pa se čak spašavao dogovaranjima i lažiranjima rezultata.

Kad sam tijekom utakmice u Varaždinu dobio zadatak za „Korejografiju“, bio sam, kao i mnogi drugi, ojađen, razočaran, pa i revoltiran igrom Hajduka. Pokušao sam ukratko analizirati agoniju splitskog kluba dok na kraju nisam eksplodirao i poručio: „Ajte svi ća iz Hajduka“.

Taj svojevrsni krik nemoći dobio je odjeka u narodu navijačkom, ali ne i u Poljudu. Tako sam proteklih dana doživio povlađivanja, reklo bi se, na svakom koraku, čak i u ambijentu kluba, pa i u najomiljenijem kafiću, inače pravom bunkeru odanosti „bijelima“, onom na stadionu.

Bilo ih je koji su me uvjeravali kako sam napokon napisao nešto epohalno, što, prirodno, nisam prihvatio jer sam u pedesetak godina izvještavanja i komentiranja događanja u Hajduku sasvim sigurno stvorio i boljih i dubljih, svakako argumentiranijih tekstova.

Međutim, ljudi se ne sjećaju, čak mi podvaljuju kako sam se ponašao kao vazelin u odnosu na pojedine face iz prošlosti. A u pravilu, baš ti likovi – uglavnom treneri, tajnici, direktori, predsjednici – iskazivali su nezadovoljstvo zbog kritičnih tonova mojih tekstova, pa sam zato, među novinarima, sigurno rekorder po broju progona i izgona iz Hajduka.

Ono što sam doživljavao kao totalnu zaglupljenost pojedinaca iz rukovodećih struktura, onda i pogotovo danas, to je uvjerenje kako pišem u nečijem interesu, kako imam neke namjere, kako sam nagovoren, možda potplaćen i slično.

Evidentno je da me takvi, na primjer Petroslav Sapunar, trenutačni predsjednik Nadzornog odbora Hajduka, apsolutno ne poznaju, što i nije toliko grešno koliko je fatalno da ne znaju svoj posao premda su – ajme! – uvjereni kako znaju i vladaju situacijom.

Hajduk je izgleda dotaknuo dno, barem u posljednjih par godina otkako je krenulo preoblikovanje, pa i provedena prva faza privatizacije (definitivna privatizacija dogodit će se tek kad grad Split više ne bude većinski vlasnik kluba). A ta dubina krize ogleda se u slabim rezultatima, po mnogima još više po očajnim igrama, a ja ću podcrtati najviše po načinu vođenja kluba. Jest, riba smrdi od glave, ali čisti se od repa, kako to naš narod odavno zbori…

Eto, „bijeli“ su opet u dramatičnoj situaciji, ponavljam, više zbog budućnosti nego trenutačne pozicije. Naime, sve bi bilo daleko lakše, snošljivije, čak vedrije da se vidi izlaz iz krize, barem ta mogućnost. I dok su svi alarmirani, odgovorni u Hajduku nastavljaju svom tram-tram, uobičajeni, bezidejni, neaktivni život.

Na primjer, zašto nije bilo sastanka Nadzornog odbora? Zato što je poslije ostavke trojice članova postao nekompetentan? Kao najvažnije, dapače presudno očekuje se izbor novih članova uprave.

A Povjerenstvo nastavlja svoj posao, po uhodanu ritmu, koji će možda donijeti neka rješenja, ali taj itinerar do izbora, koji je logičan, ipak je spor, točnije bio bi normalan u situaciji bez uzbune.

Kad se, odnosno ako se dogodi izbor tročlane uprave (možda će se Povjerenstvo odlučiti samo za predsjednika), onda će trebati vremena da se novi ljudi uhodaju. Također je logična reforma članova Nadzornog odbora, ali da bi se to provelo po zakonskoj proceduri, proći će nekoliko mjeseci, što znači da zadugo nema pomaka.

I nadalje će ritam diktirati usporeni predsjednik Nadzora, jer ne želi odstupiti premda bi to bilo moralno kad je doživio takvu pljusku od Povjerenstva, koje je tražilo Sapunarovo odustajanje od kandidature za predsjednika kluba. Lako je zaključiti da od rekonstrukcije kupole Hajduka nema ništa, barem do kraja godine. Ali to nije sve...

Sljedeće pitanje je sportski direktor, kao osoba koja diktira stručna pitanja. Pozicija Ivice Kalinića, kojemu je zaludu aureola dobrog čovjeka i trenera, potpuno je kompromitirana, događa se nešto slično što je bilo s Ivanom Buljanom.

Naime, čeka se da mu u lipnju istekne ugovor, pa da ga se isprati iz kluba. Kalinić je u ulozi sportskog direktora bio promašaj i to je vrlo brzo svima bilo jasno. Jer, on odlučuje o perifernim, sporednim stvarima.

Čak se događa apsurd da predsjednik Hajduka Josip Grbić ide u nekakva razgledanja terena po Sloveniji, kao da bi na vrijeme definirao uvjete ljetnih priprema. Ma koji se predsjednik na svijetu bavi tim poslom osim u slučaju da se radi o malom klubu?

I zar organizacija priprema nije u domeni sportskog direktora? Evo, bivši trener Goran Vučević bio je u Rimu da bi se raspitao o nekim mogućim pojačanjima.

Pitanje je što je Kalinić radio cijelo ovo vrijeme, zašto je primao plaću, navodno ugovorenih pet tisuća eura. Zar zato da na klupi sjedi kao predstavnik kluba?

Nadalje, Hajduk boluje od toga da se većini bivših igrača mora naći mjesto u klubu, odnosno da kad-tad moraju dobiti svoju priliku.

U zdravim nogometnim ligama ne libe se uzeti trenera ili sportskog direktora iz protivničkog tabora, što je za naše, naročito splitske prilike, doslovno nemoguće.

Za neke frakcije Torcide angažman Ive Šuška značio je dovođenje Mamićeva špijuna, slična netrpeljivost očitovala se i u odnosu na Ćiru Blaževića, to bi se dogodilo i da se za trenera kandidira Josip Kuže ili Branko Ivanković.

Sjećam se kad je Tomislav Ivić postao trener Hajduka, onda je jedan od navijača Dinama, kako se to kaže „s dna kace“, poznati radijski voditelj i skladatelj Mario Mihaljević, izjavio:

- Rađe bi da idemo u drugu ligu nego da nas spašava Ivić. A Ivić je preuzeo „modre“ poslije Branka Zebeca, poveo ih je s dna prema naslovu prvaka (to je uradio Edoardo Reja s Hajdukom), ali je komplotom u Maksimiru zaustavljen.

Premda znam yda je to nemoguća misija, jedan Mario Stanić, na primjer, bez obzira na njegove kvalitete – stručne i ljudske – ne može dobiti prigodu raditi u Hajduku. Ili Nikola Jerkan o kojem se govorilo prije četiri, pet godina…

Ne, kad se traže kadrovska rješenja, onda se pita gradonačelnika Željka Keruma, koji sve postavlja (čak i mesara Mrkog), ali onda se pravi nevješt i na pitanje što uraditi, ovako odgovara:

- Neću se miješati, imaju ljudi koji su u Hajduku, ima Povjerenstvo koje rješava situaciju. Eto, Kerum se ne želi miješati, a postavio je ljude koji ne znaju gdje udaraju.

On se čudi što se to događa, tvrdi da je „kriza samo u glavama igrača“, pita se „valjda nisu preko noći zaboravili igrati nogomet“.

Ne, nisu zaboravili, oni igraju kako znaju i mogu, pitanje je koliko znaju i mogu ljudi koji vode klub.

ZDRAVKO REIĆ