StoryEditor
Hajdukglava u balunu

Zdravko Reić: Špacu čeka najteži zadatak karijere

Piše PSD.
21. veljače 2015. - 13:20

Hajduk je na Kantridi popio novu gorku pilulu, splitski “bijeli” su glatko poraženi i totalno nadigrani od riječkih, tu se nema što kazati. No, to mizerno izdanje splitske momčadi zaljuljalo je talijanskog trenera Edija Reju, koji je shvatio da bi njegov dolazak zapravo bio promašaj za njegovu karijeru. 

Ta Rejina odbijenica trebala bi itekako zamisliti vodstvo kluba koje je još jednom pogodilo u prazno, faktički doživjelo poraz. Odmah je trebalo rješavati pitanje trenera, a ne ovako razvlačiti. Novi trener je stari Stanko Poklepović, koji će vjerojatno znati vrlo brzo ušiti ono što je rašiveno… 

No, ovo je njegov najteži zadatak karijere. Prije pet godina je uskočio na klupu umjesto Reje, ali je tada igrački korpus bio mnogo jači.

Što se tiče Rijeke, danas i ubuduće, prvoligaš s Kantride je taj koji doživljava uzlet, ali je veliko pitanje koliko će to stanje trajati. Za sada je sve što se tiče Rijeke “rože i fijori”, okupili su, bolje kazati, nakupili su Riječani brojnu igračku armadu, u rosteru – kako se to danas kaže – malobrojni su domaći igrači, ponikli u Rijeci ili okolici. 

Ali taj problem ne brine Damira Miškovića, glavnoga gazdu, jer je uvjeren da je to pravi put za europsku Rijeku.

Besparica i tvrdoglavost

Može biti, bit će zanimljivo vidjeti rasplet kroz nekoliko sezona, to jest hoće li ta ipak legija stranaca uspjeti ugroziti Dinama, prekinuti dominaciju “modrih” ili će sve ostati kao i do sada, s ponekim osvojenim kupom i nastupom na europskoj sceni kao najvećim uzletom.

S obzirom na ulaganja, a to je izgradnja modernog kampa na Rujevici i još više novog stadiona pod stijenama Kantride, vjerojatno će doći i do zaokreta u igračkim kadrovima, pa će biti više domaćih igrača. Trenutno su – od onih za koje se može kazati da su standardni prvotimci – tek dvojica s Korza ili bliže okolice: Ivan Močinić i Anas Sharbini (Dario Knežević je, po svoj prilici, na kraju karijere), sve drugo je dovedeno sa strane.

No, treba priznati, Srećko Juričić kao sportski direktor i njegovi ljudi obavili su kolosalan posao, najprije angažmanom trenera Matjaža Keka, jednog od najboljih stručnjaka s područja bivše Jugoslavije. Riječani su prvi od hrvatskih klubova shvatili da je važnije imati pravog, iskusnog trenera, beskompromisnog znalca nego nabavljati igračke zvijezde. Od ovih igrača koji su u Rijeci angažirani u posljednje tri godine nema ni jedne igračke klase, u pravom smislu riječi, nego je odreda riječ o igračima gladnih uspjeha i afirmacije.

Možda, moguće je da taj sastav i potraje, da se dogodi srastanje u pravu momčad, premda sumnjam s obzirom na činjenicu da i Rijeka prodaje svoje najbolje elemente.

Takvu politiku dovođenja pojačanja sa strane svojedobno je prije pedesetak godina proveo Tito Kirigin u Hajduku. I to u doba kad su se “bijeli” jedva održavali u prvoligaškom društvu. No, to je bilo vrijeme angažmana vrhunskih igrača, koji su “bijelima” donijeli stabilnost, bolje je kazati da je tako kupovano vrijeme da stasaju mladi igrači, oni iz inkubatora škole nogometa. Kao prvu zapovijed Kirigin je, premda potpredsjednik kluba (predsjednik je bio admiral Josip Grubelić), ali odmah se vidjelo čovjek s vizijom, naredio figurativno da iz Dalmacije “tica ne smi odletit a da mi ne znamo”. 

To se odnosilo na tri igrača, koji su zaobišli Hajduka i otišli u druge klubove: Josip Skoblar iz Zadra i Ilija Petković iz Knina u OFK Beograd, te Slaven Zambata iz Sinja u Dinama. A bili su kao na pjatu ponuđeni Hajduku.

Kirigin se čak usudio, istina u po glasa, kazati da bi njihove slike više volio vidjeti u kancelariji tajnika Marka Vuškovića nego tri biste Lenjina, Marxa i Engelsa, dar Hajduku od Josipa Broza Tita u povodu 40. godišnjice “bijelih”.

Drugi i još važniji imperativ bio je angažman pojačanja: Džemaludina Mušovića i Aleksandra Ristića iz Sarajeva, Zlatomira Obradova iz Zrenjanina i Milutina Folića iz nekadašnjeg Titograda, pa kasnije Dragana Holcera i Miroslava Vardića iz Niša, Ivana Pavlice iz Zagreba itd.

Danas u Hajduku je potpuno obratno, igrački kadar se rasuo, doslovno tako. I to iz raznih razloga, što zbog besparice, što zbog tvrdoglavosti i nesnalaženja ovog i bivših rukovodstava, što zbog loših procjena kvalitete prinova. Ono najlošije za Hajduka svakako je prodaja ili čak rasprodaja mladih igrača, koji su u budućnosti na nogometnom tržištu mogli dosegnuti veću vrijednost. Posebno su fatalne smjene trenera od kojih je jedino Igor Tudor uživao svestranu podršku. 

Nažalost, i Tudor je pukao, shvatio je da će prije ili kasnije, baš zbog slabog igračkog kadra, biti prisiljen na odlazak. No, čini se da je i on bio prilično brzoplet u pojedinim odlukama, kako kod dovođenja igrača, tako i kod odbacivanja pojedinaca.

Sportski direktor Goran Vučević, koji je u početku bio u prisnim odnosima s trenerom (imali su dogovor oko biznisa s restoranom “Stellon”), postavio se kao da je Tudorov ađutant, ispunjavao je njegove želje, bez pogovora, pa se pravdao kako je njegova uloga u odnosu na prvu momčad da asistira treneru.

Objekt za mržnju

Ma naravno, trener je ključni faktor u stvaranju momčadi, njegove su procjene presudne, ali sve do trenutka dok on ne zastrani. Žao mi je što se Tudor povukao, pa ma koliko se on ljutio na neke moje primjedbe, moram naglasiti da odavno u Poljudu jedan trener nije uživao toliku podršku bez obzira na rezultate, jednako kao što je imao sve ovlasti. Međutim, kad u klubu postoje određeni limiti, kad vlada isključiva želja da se posluje financijski pozitivno, točnije da se radi na duge staze, onda je logičan pokušaj stvaranja jezgre mladih igrača, bilo u vlastitu pogonu, bilo dovođenjem talentiranih sa strane. 

E tu je bitno strpljenje, rekao bih čak i patnja u odnosu na rezultate. Onako po ideji čini se da je to pravi put sve dok se ne dogode prodaje baš tih mladih, najtalentiranijih. Stvara se tako svojevrsni “circulus vitious”, začarani krug iz kojeg nema izlaza.

Jedan od izlaza je bolji rad u omladinskim pogonima, nastojanje da se zadrže oni s najvećim potencijalom. Jer, ovako s brzim prodajama mladih kao što su Josip Radošević, Franko Andrijašević, Mario Pašalić, Antonio Milić, Filip Bradarić i drugih s kojima i nisu realizirani transferi, nego je dobiven sitniš na bazi pravila za razvoj, onda je valjda jasno da ni jedan trener neće biti u stanju vratiti Hajduka na moćne grane. Ispostavlja se da je sve puka fantazija… 

Može se zapravo maštati što bi značila momčad s nedavno, posljednjih nekoliko godina, prodanim i potjeranim igračima.

U Poljudu, budimo otvoreni, vlada zlovolja, nezadovoljstvo, nesigurnost, pogotovo kod nazovimo pomoćnog osoblja opterećenog pitanjem vlastite egzistencije. Svi ti financijski manevri s minimalnim osobnim dohocima, na neki način spašavaju Hajduka od kobne sudbine stečaja. Posebno je opterećenje nastojanje da se u nekim vanjskim neprijateljima traži uzroke svojih slabosti. Ma istina je da ljudi u Hajduku, posebno navijači, ne mogu biti zadovoljni odnosom HNS-a prema “bijelima”, ali se do boljih relacija ne može doći isključivim ponašanjem, traženjem objekata za mržnju u likovima kao što su Davor Šuker i Zdravko Mamić.

Odluka da se utakmica kvalifikacija za Euro 2016. između Hrvatske i Italije igra u Zagrebu dodatno je razjarila navijače Hajduka. Tako su se javili i neki, nazovimo ih neutralni kritičari, kao na primjer kolega iz Večernjaka Karlo Ledinski, koji je poručio javnosti: “Šukeru i HNS, sramite se! Mogli ste zakopati ratnu sjekiru, a sad ste produbili rat sa Splitom.” 

O tome kako reprezentacija Hrvatske godinama zaobilazi Split, mogu tvrditi, najčešće sam pisao još od vremena izbornika Ćire Blaževića. To da je Split u najmanju ruku jednako važan i vrijedan nogometni centar kao i Zagreb, često sam apostrofirao u svojim komentarima. 

Zaista je sramota za HNS da su u posljednjih petnaestak godina u Maksimiru odigrane 33 kvalifikacijske utakmice, a na Poljudu jedna, ona 3. lipnja 2011. protiv Gruzije (2:1). Tu opravdanja nema.

Maćehinski odnos

Dakle, apsolutno se može shvatiti ljutnja ljudi iz Hajduka, kao i moćnog navijačkog korpusa “bijelih”, njihovo zgražanje zbog zaobilaženja Splita. To kako je Split još jednom izigran, u ovom slučaju, ipak ima jednu trunku logike, ona se sastoji u opravdanom strahovanju da će hrvatska reprezentacija u Poljudu biti dočekana baš neprijateljski. 

Onako intimno, u razgovoru s brojnim akterima u splitskom klubu, pogotovo kod navijača, odreda sam čuo priznanja da bi se na tom izuzetno važnom dvoboju dogodili ružni ispadi, pravi incidenti, čak do te mjere da bi se možda dogodio i prekid utakmice. Pitanje je kako, odnosno je li uopće moguće, doći do nekog rješenja.

Po mojemu mišljenju, podrška nacionalnoj momčadi ne bi nikako smjela doći u pitanje, i to bez obzira na maćehinski odnos HNS-a prema Hajduku. Lako je zaključiti kako je neophodno naći izlaz, i to u popuštanju. S jedne i druge strane, jer tvrdoglavost u stajalištima vodi u opasne vode, one koji političari nastoje izbjeći po svaku cijenu, a to je odnos Zagreba i Splita, sjevera i juga. 

Nažalost, čini se da izlaza nema, jer se kumulira prevelika mržnja i netolerancija, nepopustljivost je došla do krajnjih granica. Na štetu HNS-a, Hajduka, nogometa uopće.

Z. REIĆ

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. siječanj 2022 10:58