StoryEditor

Zdravko Reić: Ibričića je doveo Budimir Lončar, a bez njega ćemo teško do titule!

Piše PSD.
29. kolovoza 2010. - 13:15

Budimir Lončar
Senijad Ibričić, novi idol Torcide, 25-godišnji napadač i golgeter „bijelih“, svojim izuzetnim igrama ali i ponašanjem, kako na terenu tako i u privatnom životu, osvojio je mnogobrojne navijače Hajduka. I kad na posljednjim utakmicama Hajduka u Splitu svojevrsni razglas-jockey Vedran Očašić, u prigodama kanonada golova Hajduka (čak 26 u prvenstvu i eurokupu), bezuspješno nastoji izazvati publiku na izricanje prezimena strijelca u korist „bijelih“, jedino kad uzvikne „Senijaaaad“, s tribina stigne erupcija odjeka „Ibriiiiičić“.

Ni jedan igrač Hajduka u posljednjih dvadesetak godina nije doživljavao takve ovacije kao Ibro. Tijekom vremena u dresu Hajduka prodefilirali su mnogi, bilo je i velikana baluna, ali ni jedan igrač nije dobio toliko aplauza, skandiranja, onih istinskih „standing ovationa“ koliko ih je upućeno u čast Ibričića. Navijači Hajduka, posebno pripadnici Torcide, prije majstorstva igranja baluna cijene požrtvovnost, borbenost, žestinu, odanost u igri, pa kad se to poklopi s virtuoznošću, kako je to slučaj s Ibričićem, onda taj igrač ima podršku, kako bi se reklo „do neba“.

Zasjenio Kranjčara

Ibričić je došao u Hajduka prije dva ljeta i to – zamislite – na inicijativu iskonski osvjedočenog pobornika „bijelih“ Budimira Lončara, u to vrijeme savjetnika predsjednika države Stjepana Mesića. Šjor Budi, jednom od lidera svjetske diplomacije, uz to – što malo tko zna - i istinskom znalcu nogometa, možda ovo moje razotkrivanje i neće biti po volji.

No, činjenica je da je baš on sugerirao ljudima uz bivšeg predsjednika Hajduka Matu Peroša realizaciju tog transfera, uz privolu Ibričića, ali i podršku dr. Izeta Aganovića, također savjetnika bivšeg predsjednika Hrvatske Mesića, inače svjetskog stručnjaka za dijabetes i što je za ovaj slučaj bitno Ibričićeva čovjeka od maksimalnog povjerenja.

Od ključne važnosti bila je odlučnost Ibričića da zaigra u Hajduku usprkos kompliciranom transferu, jer su na igrača pravo polagali uz Zagreb još i menadžeri Davor Vokić i Anđelko Jurkić. Predsjednik Zagreba Dražen Medić podigao je visinu odštete do 1,8 milijuna eura u okviru koje su se morali naći svi zainteresirani.

Bilo je mučnih prepirki pa i prijetnji među stranama koje su računale na zaradu u poslu s Ibričićem, pa je Mate Peroš u jednom trenutku odlučio: “Dajte dogovorite se, u protivnom od transfera neće biti ništa. Ostavljam vas u mojoj radnoj sobi, ne želim slušati vaša prepucavanja i nadmudrivanja.” Hajduk je platio visoku odštetu. I isplatilo se…

Usput, Ibričićeva godišnja gaža bila 120.000 eura, a to je za takvog igrača zaista bagatelna plaća. Malo po malo Ibro je postao doslovno nezamjenjiv prvotimac Hajduka, dapače „bijeli“ su postali ovisnici o igri Ibričića, odnosno njegovim golovima. Vrhunac su dva zaista predivna gola protiv rumunjske Uniree, koja su preokrenula rezultat, osokolila „bijele“, otvorila im put u Europu.

Ibričić je zasjenio ulogu Nike Kranjčara u splitskom klubu premda su došli s različitih pozicija: Ibro kao moguće, Niko kao sigurno pojačanje. Kod transfera Kranjčara juniora, poseban naboj je bila činjenica da dolazi iz Dinama, pa je taj prijelaz, uz nedvojbeni kvalitet igrača, izazvao neviđenu euforiju među navijačima splitskog kluba.

Niko je u potpunosti ispunio očekivanja navijača Hajduka, dok ih je Ibričić višestruko nadmašio. I dok je prodaja Kranjčara u inozemstvo bila neizbježna u odnosu na privatna ulaganja u njegov transfer iz Dinama u Hajduka, dotle je upitno kad će Ibričić otići iz Poljuda. Baš sada, pri kraju prijelaznog roka može se vidjeti kako Ibričićeva vrijednost raste na europskom tržištu, pa s tog aspekta treba odati priznanje bivšem predsjedniku Hajduka Perošu za korisno investiranje.

Slična bi se situacija trebala dogoditi i s Anasom Sharbinijem, čiji je transfer iz Rijeke realizirao tercet Joško Svaguša, Jako Andabak i Ivica Šurjak. Mlađi Sharbini bez sumnje ima klasu, ali mu manjka kontinutet. No, uvjeren sam da je i angažman Anasa, čak s pribadačom od starijeg brata Ahmada, za Hajduka također dobar posao.

Propali transferi

Ibričić je na kraju prošle sezone bio na izlaznim vratima, govorilo se kako je posao s Rubinom iz Kazana, u srcu Sibira, gotov posao, spekuliralo se s odštetom od četiri milijuna eura za Hajduka. Sad se javlja da Galatasaraj iz Istanbula nudi čak osam milijuna eura za glavnog igrača Hajduka, kod nekih novinara javila su se i priviđenja od deset milijuna eura, što mogu biti notorne novinarske patke, pogotovo kad se tvrdi ono „saznaje se“, odnosno ponuda je stigla „u tajnosti“.

Situacija je delikatna, ali ostavimo po strani europsko pitanja Hajduka, držimo se hrvatske scene, slobodno konstatirajmo: „bijeli“ bez Ibričića mogu samo sanjati o naslovu prvaka Hrvatske. Istina, može se dogoditi da Hajduk i s Ibričićem ne realizira petogodišnje snove o prvom mjestu, ali bez tog igrača osvajanje titule prvaka bit će prava iluzija.

Činjenica je da Hajduk može kako-tako egzistirati jedino na bazi prodaje svojih igrača. No, za realizirati velike, unosne, vrijedne transfere treba imati nos, onaj jedinstveni trgovački osjećaj. U posljednje vrijeme bilo je suviše primjera kako u Hajduku, za razliku od Dinama, odnosno Zdravka Mamića, nisu iskazali taj osjećaj, bolje je kazati sposobnost da svoje igrače pravodobno lansiraju u inozemstvo.

Tako su pojedini, izuzetno vrijedni transferi propali. Konkretno, jedan Zvonimir Deranja nije plasiran u pravo vrijeme, Darijo Srna i Stipe Pletikosa su faktički darovani, Mladen Bartulović naprotiv prodan je preuranjeno, dok su Igor Tudor, Drago Gabrić i Nikola Kalinić napunili blagajnu „bijelih“. Za proračun Hajduka nedovoljne učinke imali su transferi Nike Kranjčara i Ante Rukavine, jer su njihove prodaje u prvom redu napunile lisnice posrednika, odnosno ulagača.

No, vratit ću se na Ibričića, koji je jedinstveni primjer igrača u HNL-u s tvrdim stajalištem da ne traži odlazak u inozemstvo pod svaku cijenu, već dapače manifestira svoju sreću, zadovoljstvo i riješenost da ostane u Poljudu. U Ibričićevom slučaju vidi se njegova umjerenost, pokazuje se kako postoje i igrači koji nisu gramzivi i koji olako ne padaju pod utjecaj menadžera.

Naime, Senijad je u startu bio zadovoljan i s gažom od 120.000 eura godišnje. On nije zavirivao u tuđi takujin, poslije dvije godine izvanrednih predstava, zaslužio je po svojim igrama duplo bolji ugovor (250.000 eura godišnje), koji je i dobio na prijedlog predsjednika Svaguše i uz amenovanje Nadzornog odbora.

Trenerske zasluge

Ljudi koji vode Hajduka ipak imaju imperativ razmišljati nogometno, u prvom redu, pa tek onda trgovački. A to znači da je – kako je to naglasio i predsjednik Svaguša – „osvajanje naslova prvaka u prvom planu“. Dakle, Ibričića ne prodavati barem do siječanjskog prijelaznog roka, ali do tada je neophodno naći prave zamjene… E da, da se ne zaboravi. Ovaj uzlet Hajduka enormna je zasluga struke, dvojice trenera – Edoarda Reje koji je postavio temelje jedne ozbiljne, kompetitivne momčadi, pa Stanka Poklepovića, koji je izveo nadgradnju.

piše zdravko reić

item - id = 109772
related id = 0 -> 298826
related id = 1 -> 292688
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. listopad 2021 00:03