StoryEditor
Hajdukglava u balunu

Virus promjena uništava Hajduk: to je postalo jasno čak i neiskusnoj grupi aktualnih članova Nadzornog odbora koji obožavaju bijeli dres

27. srpnja 2020. - 23:02
Ante Čizmić/Hanza media

Kako se ono kaže u narodu: „Što se rodi grbavo, ne može se ispraviti“. A to je stanje na Poljudu. To grbavo se u prvom redu odnosi na način biranja predsjednika Hajduka, ali se može podvući i na izbor Nadzornog odbora. Naime, bez obzira na plemenite ideje određenog broja glasnih, žučljivih navijača Hajduka da ovladaju klubom, pa da to zaista i formalno bude „dite puka“, pokazalo se da je sastav članova Nadzornog odbora manjkav, s izuzetkom onog premijernog kojeg je vodio svjetski proslavljeni kirurg primarius Josip Paladino. Tako su ti, uglavnom zalutali u nadzornu poziciju velikog kluba kao što je Hajduk, birali predsjednike i to od kandidata koji su se prijavili na natječaju…

I to je dovodilo Hajduka u doslovno nemoguće stanje u kojem je, potvrđeno je posljednjih desetak godina, stalna samo promjena. I to ne samo nadzornika nego i predsjednika i sportskih direktora, ipak najviše trenera. Svima je bilo jasno, da virus promjena uništava tkivo kluba, čak je to postalo jasno neiskusnoj grupi aktualnih članova Nadzornog odbora, koji su izabrani isključivo na bazi svoje strastvene ljubavi prema bijelom dresu, nikako po meritumu sposobnosti za ulogu nadzornika u nogometnom klubu.

Ali ajde, i ovi nadzornici, pa ma kako bili felerični u odnosu na svoja iskustva, shvatili su da od promjena, od konstantnih primjena šok terapije - nema koristi. Dapače, pokazalo se, Hajduk je stalno propadao na niže grane, dok sada nije udario u dno.

Zna se da je bilo kakva, pa i loša organizacija, bolja od stanja anarhije, pa je logično da je i ova ne baš osobito sretna, po rezultatima za Hajduk čak katastrofalna kombinacija, s vodećim  kvartetom Marin Brbić - Mario Stanić - Ivan Kepčija - Igor Tudor (uz napomenu da je figura trenera u ovom sastavu znatno važnija) ipak bolja od beskonačnog kadrovskog lutanja.

Može se ovima, koji su vodili klub u posljednje vrijeme naći brojne zamjerke, posebno u odnosu na način rada trenera, koji je pretjerano eksperimentirao, improvizirao sa sastavom i načinom igre, no, Tudor ipak zaslužuje podršku. Vjeru da je u stanju stvoriti momčad, uz obveznu dopunu igračkog kadra, za uspješniju borbu za naslov prvaka.

Još prije pedeset i više godina, slavni menadžer Matt Busby, u svoje vrijeme alfa i omega Manchester Uniteda, rekao je svoju procjenu, koju mi je u više navrata prenio Miljan Miljanić, pa sam tu postavku često ponavljao (treba je ipak podesiti u odnosu na aktualno vrijeme sazrijevanja funkcija u nogometu):

- Za stvaranje jednog igrača treba razdoblje od pet-šest godina, za sazrijevanje trenera desetak godina, a za predsjednika nužno je razdoblje od dvadesetak godina.

Sada to ide znatno brže u odnosu na alate u radu, ali ostaje činjenica da predsjednik kluba mora dugoročno graditi svoj staž.

S tog aspekta žalim zbog odlaska Brbića s kormila Hajduka premda je on od starta, od prvog mandata, više iskazivao kvalitete za financijera nego širinu vizionara. Ono kad se zaletio sa svojom zakletvom da će napustiti vodeću ulogu u Hajduku, u slučaju da „bijeli“ ne osvoje drugo mjesto i osiguraju kvalifikacije za Ligu prvaka, upirao sam da održi svoju riječ i to iz principijelnih razloga. Međutim, sada sam sklon progutati svoje inzistiranje i to isključivo zbog opasnosti od daljnjeg urušavanja Hajduka.

Realna je mogućnost odlaska nadzornika, pa čak i stručnog vodstva. A u tom slučaju predstoji dugotrajna procedura izbora novog Nadzornog odbora, pa onda slijedi kandidiranje predsjednika… Mogla bi se dogoditi nova šteta kao što je bila ona s izborom Ivana Kosa. Benjamin Perasović sa svojom družinom požurio je postavljanjem Jasmina Huljaja, koji je brzo shvatio da baš i nema pojma o tome što znači biti predsjednik jednog kluba kao što je Hajduk, pa je brzo pobjegao u svoje vode, u apotekarsku industriju.

Godinama već oni koji vode grad, u prvom licu gradonačelnici, automatski i članovi Gradskog vijeća, premda su sa svojih 63 posto vlasničkih udjela većinski vlasnici, zanemaruju što se događa s Hajdukom. Oni pasivno promatraju propadanje velikog kluba, simbola Splita. Indikativna je svojevremena opservacija Lukše Jakobušića, koji se poslije šestomjesečnog angažmana kao dopredsjednik Hajduka povukao:

- U ambijentu Hajduka vlada strahovanje, nepovjerenje, tako da je najveća prepreka uspjehu mentalitet straha i prosječnosti.

Premda nije izričito usmjerio svoje riječi jasno je iz još jedne njegove opaske kome ih je uputio:

- Veći poraz je bio odlazak igrača pred tribinu navijača, gdje su se postrojili. Tamo su otišli, jer se plaše i zato kažem kako nema većeg poraza nego kad se igrači boje svojih navijača.

Lideri udruge Naš Hajduk imaju se čim dičiti, a to su brojne akcije u slavu „bijelih“, no oni po svemu nemaju namjeru odustati od svojih prava, koja su legalna, iako su se do sada pokazala kao neučinkovita. To što udruga ima četrdesetak tisuća onih koji im plaćaju članarinu, objektivno ne znači da je način izbora Nadzornog odbora, automatski i predsjednika valjan, što pokazuju rezultati.

Izdvojeno

27. srpanj 2020 23:02