StoryEditor
Hajdukpuno je posla

Velika analiza Hajdukove polusezone: ovo su stvari koje će Dambrauskas morati popraviti ako se Bijeli na proljeće žele boriti za naslov

21. prosinca 2021. - 21:03

Remi s Osijekom na dupkom ispunjenom Poljudu nije bio idealan način za završiti jesenski dio sezone. Jasno je da Bijeli u nedjelju navečer nisu bili na onoj razini iz prvih pet utakmica s Valdasom Dambrauskasom na klupi, iako treba uzeti u obzir činjenicu da je s druge strane bio dobro organizirani i tvrdi Osijek koji ne zna za poraz još od kraja kolovoza.

Posljednja utakmica jesenskog dijela HNL-a na neki način je bila primjeren kraj Hajdukove polusezone, koja nije bila najuspješnija, ali u kojoj su Bijeli često ostavljali dojam momčadi koja je ipak sposobna za velike stvari. Ekipa prepuna zvučnih imena (barem za naše prilike) koju su sastavili Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius definitivno djeluje najkvalitetnije u dugo vremena, ali u proteklih pet mjeseci mogli smo vidjeti da stvari ipak nisu toliko jednostavne koliko se na prvi pogled čine.

Ispadanje od Tobola već u 2. pretkolu Konferencijske lige, natjecanja koje je UEFA oformila upravo da bi klubovi kao što je Hajduk mogli lakše doći do grupne faze nekog europskog natjecanja, došlo je kao hladan tuš za navijače Bijelih, ali nitko tada nije "platio glavom". Većina hajdučkog puka rano ispadanje iz Europe ovoga je puta relativno lako preboljela, jer je kvaliteta momčadi davala naznake da joj se smiješi uspjeh na domaćim frontovima. No, ni tu stvari nisu išle glatko, pa je Jens Gustafsson nakon poraza u Koprivnici dobio otkaz, a zamijenio ga je Dambrauskas, koji je u kratkom vremenu preporodio momčad i ponovno dao navijačima razlog za veselje.

Sve zapravo počinje i završava s Markom Livajom, koji je ove sezone gotovo sigurno najbolji igrač lige. Uostalom, u ponedjeljak je dobio nagradu tportala za najboljeg igrača HNL-a u 2021. godini po izboru kapetana prvoligaških klubova. Za razliku od perioda u kojem je na klupi Bijelih sjedio Gustafsson, Livaja je sada preselio na poziciju nominalno najisturenijeg čovjeka u momčadi, ali uloga mu se praktički nije promijenila. Doduše, u čisto taktičkom smislu igra Hajduka sada manje ovisi o njemu, ali i dalje je on taj igrač koji čini razliku na terenu.

Livaja je i pod Šveđaninom imao slobodu kretanja, samo što je tada ispred sebe imao još jednog suigrača, zbog čega je teret prijenosa lopte u suštini bio na leđima dvojice veznjaka. Livaja se nerijetko spuštao nisko po loptu, dok se najistureniji napadač često pozicionirao ovisno o njegovoj kretnji, ali u izgradnji napada Hajduk je imao dvojicu veznjaka.

image
Tom Dubravec/Cropix

Stvari su i sada pod litavskim stručnjakom manje-više iste, samo je razlika u tome što Bijeli igraju s trojicom veznjaka koji primarno imaju one uloge koje im pozicije nameću po „defaultu”. To znači da je Filip Krovinović sada ofenzivniji nego prije i okupira međuprostor kada je u prilici za to, ali je i dalje prvenstveno vezni igrač.

Pod Dambrauskasom često možemo vidjeti situaciju u kojoj se Krovinović pozicionira u međuprostor, Livaja u „half space”, a igrač s tog krila centralno, odnosno kao najistureniji napadač. U takvim situacijama bek koji je bliži lopti uglavnom drži širinu. Takve fluidne kretnje u fazi napada jedan su od glavnih razloga za veliki broj pogodaka koji su Bijeli postigli pod palicom litavskog stručnjaka, jer čak i kada nije riječ o sporom kontinuiranom napadu, nego najjednostavnijoj dugoj lopti u prostor, protivnicima se uvijek teže braniti protiv ekipe koja nema rigidnu strukturu.

Ipak, utakmica protiv Osijeka pokazala je da, unatoč čovjeku više u veznom redu i malo jasnijim zahtjevima u fazi napada, problemi koji su prisutni u momčadi Hajduka od početka sezone još uvijek nisu riješeni.

Dambrauskas se u nedjelju odlučio za Josipa Vukovića i Marca Fossatija na poziciji centralnih veznih te Krovinovića ispred njih. Vuković je prvenstveno defenzivac, koji u fazi napada uglavnom sudjeluje kao distributor jednostavnih dodavanja kreativnijim suigračima, dok je Fossati „regista”, odnosno veznjak koji diktira tempo iz dubine. Zbog toga je bilo jasno da će prijenos lopte iz obrambene u napadačku trećinu biti na leđima Krovinovića. Krovinović je, pak, očekivano bio zatvoren i Hajduk nije imao rješenja, jer Fossati spuštanjem po loptu u zadnju liniju nije uspijevao „isposlovati” ništa, ni kada su igrači Osijeka izlazili u visoki presing, ni kada su ostajali u srednjem bloku.

Jani Atanasov u tom je smislu ostavio bolji dojam do sada, a upravo je njegov ulazak u 65. minuti protiv Osijeka omogućio Bijelima više prostora i ubrzao prijenos lopte. Atanasov se dobro snašao u ulozi nekakvog ofenzivnijeg „box to box” veznjaka pod Dambrauskasom, u kojoj ima veću slobodu kretanja prema naprijed kada mu situacija to dopušta, te se zapravo može izvući zaključak da je on za sada jedan od važnih kotačića u Hajdukovoj izgradnji napada.

image
Tom Dubravec/Cropix

No, tu dolazimo do drugog problema, zbog kojeg je Litavac i odlučio protiv Osijeka na teren poslati dvojac Vuković - Fossati. Riječ je o defenzivnoj tranziciji, koja je od početka sezone jedna od najvećih boljki Hajduka. Fossati je poprilično loš u obrambenim reakcijama, kao što „registe” obično i jesu, a čak mu ni dobro pozicioniranje ne pomaže čim se s druge strane nađe malo kvalitetnija ekipa. Zbog toga je Dambrauskas protiv Osijeka htio pojačati vezni red Vukovićem, koji je defenzivno bolji od Atanasova. Zakašnjela povratna trka veznjaka bila je izražena pod Gustafssonom, a iako je Dambrauskas specifično taj segment malčice popravio, ostao je problem njihovih reakcija.

On je najvidljiviji bio u situaciji u kojoj je László Kleinheisler izborio kazneni udarac, a koju je Dambrauskas želio izbjeći. Vuković je loše reagirao i na centru izgubio loptu, a Kleinheisleru se onda otvorio ogroman prostor, jer je zadnja linija stajala preduboko. A iako je Fossati dobro reagirao i na vrijeme se vratio, Mađar ga je bez problema zavaljao, a Talijan ga je onda srušio.

Zaključak je taj da se situacije u kojima će momčad u defenzivnoj tranziciji biti ogoljena mogu spriječiti postavljanjem u vezni red igrača s izraženijim obrambenim karakteristikama, ali onda se gubi na kombinatorici u fazi napada, dok također to nije garancija da ćeš sasvim izbjeći situacije u kojima ćeš protivnicima omogućiti izglednu polukontru ili kontru, jer uvijek treba računati na faktor pogreške.

Uigravanje veznog reda u svim fazama igre i pronalaženje adekvatnih kombinacija za različite protivnike i različite taktičke zahtjeve prvi je segment na kojem će Dambrauskas morati poraditi, dok je drugi obrana.

Josip Elez za sada se pokazao kvalitetnijim u fazi napada nego u fazi obrane, ali se svejedno radi o trenutno najstandardnijem stoperu Bijelih. Nikola Katić igra toplo-hladno i pozicioniranje mu je često problematično, što je boljka koja u određenoj mjeri muči cijelu zadnju liniju, a Stefan Simić, koji je pod Paolom Tramezzanijem bio jedan od sigurnijih braniča, za sada se najlošije snalazi u Dambrauskasovim zahtjevima.

Osim taktičkog dijela, Simić se nije iskazao ni kada su u pitanju individualna sredstva obrane. Ramón Mierez u nedjelju ga je sasvim nadigrao u međusobnim okršajima i na utakmici osvojio ukupno 8/12  duela (od čega 3/4 u zraku), dok je Hajdukov stoper kao pobjednik izašao iz samo 3 od 12 duela u kojima je sudjelovao (1/6 u zraku). Simićeva statistika u tom segmentu na razini cijele sezone također nije posebno dobra, ukupna uspješnost svih duela mu je 55 posto, a zračnih još niža – 51 posto.

image
Ronald Goršić/Cropix

Hajdukovi braniči u defenzivnoj tranziciji često ostaju bez adekvatne pomoći veznjaka, a izgubljena lopta u protivničkoj trećini zna biti problematična i u kontekstu visoko postavljenih bekova, čiji prostor krila ne uspiju uvijek zatvoriti, pogotovo ako je u pitanju Stipe Biuk, koji nije baš defenzivno najodgovorniji igrač.

Dambrauskas će stoga posebnu pažnju na pripremama morati obratiti na pozicioniranje u defenzivnoj fazi, pogotovo najuže obrane, jer od osam golova koje je Hajduk primio pod njegovim vodstvom, tri su autogolovi koji se na svaki mogući način mogu percipirati kao „neprisiljene pogreške” (dvaput Elez, jednom Katić), dok su dva došla kao rezultat lošeg postavljanja na ubačaj. Od ostala tri, dva otpadaju na penale, a jedan na defenzivnu tranziciju kod koje su do izražaja došli svi problemi koje smo nabrojali.

Posebni problem predstavljat će i probijanje protivničkog visokog presinga, pogotovo ako se uzme u obzir da je Lovri Kaliniću igra nogom velika boljka. Kapetan Bijelih podigao je svoju formu u posljednje vrijeme i opet djeluje kao onaj stari, ali sudjelovanje u fazi napada oduvijek mu je bila slaba strana i nije ju uspio popraviti. Zbog toga je za očekivati da će Hajduk i nakon priprema imati problema u tom segmentu, jer će biti zaista teško s jedne strane riskirati izlaženjem iz zadnje linije kroz dodavanja, a s druge postići što bolju kontrolu situacije u fazi defenzivne tranzicije – sve to bez pomoći vratara.

image
Tom Dubravec/Cropix

Dambrauskas je u samo mjesec i pol dana pokazao da zna što želi i da zna što radi, kao i da je svjestan problema svoje momčadi. Napad je daleko najveći forte ekipe, a Litavac voli napadački nogomet, što znači da ćemo u proljetnom dijelu i dalje gledati ofenzivni Hajduk. Ipak, presudno će biti to koliko će Dambrauskas uspjeti popraviti mane u onoj, manje privlačnoj, ali jednako važnoj fazi igre.

A ne smije se zanemariti ni činjenica da Bijele čeka još šest utakmica protiv momčadi koje su trenutno bodovno izjednačene na vrhu (tri s Dinamom, dvije s Rijekom i jedna s Osijekom), koje će najvjerojatnije odlučivati o prvaku, jer u četverokružnom sustavu natjecanja u kojem čak trećina svih susreta otpada na dvoboje protiv izravnih konkurenata za naslov i europska mjesta, teza da se prvenstvo osvaja na „malim utakmicama” baš i ne drži vodu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. svibanj 2022 10:08