Nije prvoaprilska šala, Hajduk je tog 1. aprila, pardon travnja, na „marakani” u Beogradu, današnjem stadionu „Rajko Mitić” odigrao jednu od svojih najdražih utakmica, ostvarivši jednu od najslađih pobjeda posljednjih godina bivše nam države. U gostima kod Crvene zvezde.
Dakle, u Splitu je Hajduk u polufinalu kupa, a igralo se na dvije utakmice, jer FSJ/NSJ bio je preteča novog UEFA pravila i nije vrijedio gol u gostima, izgubio prvi susret sa 1:2... U Poljudu su hajdukovci bili malo je reć bijesni zbog suđenja Goce Popeva iz Skoplja koji je po njima pogodovao odlukama „crveno-bijelima”. Za revanš je određen arbitar Bekir Kravić iz Tuzle. Također poznat lik na tadašnjoj sceni jugo-nogometa; arbitar od formata, možete i mislit da nije baš svatko mogao sudit rečenim akterima i još u polufinalu Titova pokala...
Za pomoćnike su određeni Husref Muharemagić iz Tuzle, inače naš kolega novinar koji je sportske izvještaje s utakmica u Tuzli (jaka je bila i tuzlanska košarka) slao i osiguravao i za Slobodnu Dalmaciju, a poznat je i po tome što je 1980. godine sudio Hajduku i Crvenoj zvezdi u Poljudu u trenutku objave Titove smrti. Pa na slikama iz Poljuda s tog događaja i njega možete vidjeti s loptom u ruci, na centru, kako okružen nogometašima plače. I Asim Kulenović iz Bosanske Dubice, danas stanovnik Zagreba, akter nedavnog intervjua u Slobodnoj kad je prepričao razne dogodovštine svoje karijere. Poznat i po Hajdukovu prstenu, pečatnjaku što ga desetljećima nosi, a nosio ga je i dok je sudio.
Uglavnom, u Hajduku odlučiše skupo u revanšu prodati svoju kožu, osvetiti se i zagorčati život Zvezdi, pa rekoše kad nas je Popev „pokrao” u Splitu i svi misle da se ide u Beograd na put bez nade nakon minusa 1:2 pod Marjanom, ajmo mi dat sve od sebe i uradimo sve što se može...
Josip Skoblar je bio trener Hajduka, izrazito energičan, danas 83-godišnjak, eno ga u zadarskoj Privlaci i sjetit će se Joso radosno tog trenutka i ove priče baš kao i njegov 77-godišnji brat Srećko, a svi ga zovu Bruno, koji i danas u Zadru, na trgu Pet Bunara, redovito u sijelu s prijateljima voli prebirati po nogometnim zbivanjima. Po sadašnjosti i prošlosti. Sve prati i komentira. A fizički je uvijek volio biti blisko s Josom, pa je tih godina, zajedno s Petrom Pešom Lovrićem bio gotovo i neformalni vođa puta „bijelih”.
Trener Crvene zvezde bio je Velibor Vasović, inače legenda Partizana i Ajaxa, ali i jedan od onih rijetkih velikana koji su uz Partizan bili i igrači i treneri najvećeg rivala Zvezde. Skoblar i Vasović, inače, bili su suigrači u reprezentaciji, obojica s izrazitom karizmom, nogometaši šezdesetih, što spominjemo samo usput, kao podsjetnik, nije to poanta priče.
A priča glasi da je Hajduk krenuo na put u Tuzlu da „smekša” unaprijed Bekira Kravića. Suca revanša. Tajna misija. Radilo se to... U Tuzli je Hajduk imao prijatelja, Anto Raos se zvao, istaknuti privrednik Soda So kombinata i višestruki predsjednik Slobode. Jere Burazin, funkcioner Hajduka i Raos gajili su baš prijateljske odnose. I nije bio problem ostvariti kontakt s Kravićem. Bekire, pomogni, nemoj nas barem oštetiti kao što nas je Popev ojadio.
Bioenergijom u finale Kupa
Legenda kaže da je Bekir zamolio samo jedno. Pomognite mi da dođem do bioenergetičara Zdenka Domančića, silno je potreban mojoj obitelji... Domančić je već tada bio poznat i priznat, iscjelitelj, ordinirao je na zadarskom području. Kasnije će tek, razočaran, odselit u Sloveniju.
Kontakt je koliko znamo ostvaren, Kravića i Domančića i pomoglo je i to što je Skoblar Zadranin. Ne ulazimo u detalje, a od toga ima već 37 godina i zaborav je pao... Kravić je pak sudio tako da je Josipa Skoblara – isključio, kad je ovaj zakoračio u teren „marakane” da protestira, ali su nam se kleli kasnije da je Skoblar sve to inscenirao, žučnu svađu. A sve da ga Kravić potjera, pa da onda na terenu sudac lakše kompenzira tu odluku isključenja Hajdukova trenera i odlukama progledava kroz prste „crveno-plavima” iz Splita. A što je Kravić i uradio, koliko se moglo, sigurno je da Zvezda nije imala privilegirano suđenje, dapače.
Međutim, istina je i to, kad je Husref Musemić promašio penal za Zvezdu, Kravić je ponovio udarac i Husref je iz ponovljenog penala zabio, Zoran Varvodić je toliko pretjerano izašao s gol-crte u polje, da sudac nije mogao prešutjeti.
Hajduk nije imao primjedbi i pobijedio je, dogurao je do penala. Jedini gol pao je iz akcije kad je Frane Bućan pobjegao po lijevom krilu i ubacio balun da spretno zabije Aljoša Asanović za 1:0, što je bila sasvim regularna i brza, prekrasna akcija. I taj kapital Hajduk je sačuvao do kraja, povuci-potegni po kiši i po blatu do koljena.
Kod penala, Mladen Pralija je prepustio golmansko mjesto da udarce s bijele točke brani Varvodić, po preporuci pomoćnog trenera Marina Kovačića.
Vulić kažnjen
Sva ta drama može se potanko pronaći na You Tube kanalu, pa i detalj kad se Zoran Vulić prekrstio, prekrižio se, hvala ti, Bože, nakon što je zabio s bijele točke i zbog toga je odmah kasnije „nastradao”. Vidjelo se to u gro-planu na malim ekranima kako se krsti nakon egzekucije penala, a Hajduk mu je potom promptno oduzeo kapetansku traku!? Jer, bio je to tada neprimjeren gest: da se kapetan jednog Hajduka, kluba svijetlih tradicija tako javno i demonstrativno prekrsti?! Nečuveno, pa neka je stoput sretan što je matirao Stevana Stojanovića šutem u donji desni kut. Svi su vidjeli kapetana Vulića i kakvu to poruku šalje, negodovalo je i brzo reagiralo rukovodstvo kluba...
Zoran Vulić i Branko Miljuš dobili su i žute kartone na „marakani”, bio im je to po drugi žuti, što ih je eliminiralo iz utakmice finala protiv Rijeke, obojicu kapetana (plus što je Vuliću oduzeta vrpca). Tako se dogodilo da je Titov pokal 1987. kao kapetan Hajduka (opet u crveno-plavim dresovima) u finalu podigao Dragutin Ćelić, bio je to Hajdukov osmi, od ukupno devet osvojenih kupova bivše države.
Sudac šaptač
Asim Kulenović, pomoćnik Kraviću, pričao nam je nekidan (i) o ovom susretu, ponovimo sve to:
- Čuven je revanš polufinala kupa Crvena zvezda – Hajduk 1. travnja 1987. na „marakani”, lije kiša kao iz kabla. Hajduka u Poljudu upropastio je kolega Goce Popev iz Skoplja, Hajduk izgubio 1:2 i sad je Hajduk tražio nekako revanš... Sudio je Bekir Kravić iz Tuzle, a Husref Muharemagić iz Tuzle i ja pomoćnici. Sudi Kravić, isključio Skoblara s klupe, ali pomaže Hajduku, ruku na srce. Prodre onaj mali Frane Bućan, doda Asanoviću i Hajduk dobije 1:0. Ja sam dao sa svoje strane što sam mogao, pobjegne Boro Cvetković u napad, a moja zastavica je bila stalno u zraku, ofsajd nego šta, ha, ha, ha, ha.... A što misliš, u Splitu je Hajduka masakrirao Popev, a da mi sad malo ne vratimo?! Tako je došlo do penala.
Dobio je Hajduk, ušao u finale, podsjetili smo Asima.
- Izvode se penali, brani Varvodić i zadnjeg, odlučujućeg izvodi Bračun za Zvezdu. I ja kažem, šapćem, ali da me čuje, kao pomoćni sudac sam blizu linije gola i kažem ja Varvodiću u pola glasa Bračun ti puca u ovaj ugao... Nikad ne znam je li me Varvodić čuo, ali me pogledao i bacio se gdje sam rekao i pokupio loptu... Poslije u svlačionici, iz Hajdukove se ori pjesma „večeras je naša fešta, večeras se vino pije...”, a mene u sudačkoj kabini ponijelo, počeo i ja pjevat, a sav glas, a Muharemagić mi kaže, budalo jedna, čut će te, nećemo živi izać s „marakane”, a, ha, hah, haha...
I doista, pogledajte snimku dostupnu na You tubeu, prilazi Milfa, Milivoj Bračun da će pucati, a sudac Kulenović i Varvodić kao da nešto pričaju... Vidi se... Mada se ne čuje.
Uglavnom, bilo je to 1. travnja 1987., Hajduk će, rekosmo, te godine osvojiti Jugokup, u finalu protiv Rijeke, opet je Zoran Varvodić bio poseban akter obrane penala, ali zadržimo se sad na ovoj pobjedi Skoblara nad Vasovićem. Bilo je izuzetno dramatično uz 30.000 ljudi koji su se skrili gore na vrh tribina, dokle seže krov da ih zaštiti od snažnog pljuska koji nije prestajao svo vrijeme utakmice...